Na vijest o ilegalnom vađenju i prodaji mrkog ugljena za ogrjev u okolici Kaknja, naša se ekipa uputila zabilježiti priču na licu mjesta.
Snimatelj Duje i ja poveli smo i vodiča, Marinka Jurića iz Kraljeve Sutjeske, koji već duže vrijeme živi u Tomislavgradu. Pa nas Marinko odmah odvede do sela Ričice gdje se ilegalno eksploatira ugljen. Budući da su nas upozorili da mladići koji vade ugljen bježe od novinara, u Ričicama smo se obratili jednom prolazniku s pričom da želimo kupiti ćumur.
– Ćumur morete kupit kod gazde Murisa Rizvana, on ima svoju jamu u Vlahovićima, eno tamo, a ja sam spreman odvesti ga po cijeni kako se dogovorimo.
Krenemo prema Rizvanu, ali nas makadamski put odvede u brdo. Iznad prvih kuća ugledasmo desetak rupa u ledini ispred koji su hrpe jalovine. Mi gore, nigdje nikoga. A na pristranku iznad nas ugledasmo mali traktor i trojicu mladića kako nešto rade ispred jame.
– Muka nas je natjerala da iz zemlje ilegalno vadimo ćumur za 20 maraka dnevno – veli Dino. – Možda vam ne bi trebao o tome govorit, jer će nam se vlast navalit na kosti, ali došlo do grla.
{gallery}Kakanj_Kopanje{/gallery}
Ne spominji gazdu
– Ali nema slikanja – dodaje Sejo – garavi mladić star dvadesetak godina.
Nakon dužeg nagovaranja Meho se pristao slikati s karijolama i kacigom, ali tako da mu se ne prepozna lice. Pošto su vidjeli da smo doputovali izdaleka i izblatili se više od njih, nastaviše priču.
– Dnevno možemo nas trojica izvuć tonu i po, a pošto tona vrijedi 70 maraka, to znači da se zaradi sto maraka – obrazlaže Dino. – Ali pošto ovo nije naša jama, nego gazdina, to znači da gazdi moramo dat 40 maraka, a nama ostaje po dvadeset.
– Samo nemoj spominjat ime gazde – veli Meho. – Čim se to objavi u novinama, vlast će nam zajašit za vrat. Bilo je toga. Zatrpaju nam rupu, pa štaš onda.
– Malo, jašta je, ali di ćeš drugo zaradit – veli Sejo. – Na birou za zapošljavanje ima nas u Kaknju 6500. Najviše momaka. Još radimo o svojoj hrani. A je li opasno, je. Eno jučer se pod jednim urušila kledina, propala jama, pa zamalo čovjek nije glavu izgubio.
Ulazimo u jamu desetak metara, ali se ne usudimo dalje ići. Drveni potpornji su tu, ali im je teško vjerovati. Što ako popuste?
– Fala Alahu, do sada je sve u redu, niko nije stradao – hrabri nas Meho.
Momci još ispričaše da neke jame idu u utrobu zemlje po 150 metara, pa i više. Posao rade primitivnim rudarskim alatom, ali im je gazda osigurao agregat za struju i hilti.
– Hilti nam služi kada naiđemo na kamen, pa ga moramo razbiti. A valja za ćumur. S njim ide brže.
Niže rudarskih jama na livadi ugledasmo starijeg pastira sa sjekirom u ruci. Veli da se zove Zahir Alispahić, da s rudarskom mirovinom ne može hraniti ni sebe i ženu, a kamoli petero djece.
– I moj sin radi u jami. Nisu ga primili u rudnik, pa se tu snalazi – veli Zahir. – Bolje da ide pod zemlju nego da se uvaljuje u tuđe torove i krade ovce. Znam da je slabo plaćeno i opasno, ali šta ćeš. Vakog lošeg vakta svijet upamtio nije. Nu, Kakanj je bio bogato mjesto od Austrije koja je otvorila rudnik, pa je kasnije otvorena termocentrala, pa je tu tvornica cementa… Onda naši političari kažu da je kod nas dobro. Kako je u drugim mjestima kad je kod nas dobro?! I sad vlast prijeti da će zatvorit ove jame jer su nelegalne. A uvijek su ljudi tu kopali ćumur za svoje potrebe. Muka natjerala da se sada mora kopat da bi se priživilo. Od ovoga kopanja ćumura živi tu iljadu ljudi. Zatvori im to, moreš ih ubit.
Na povratku u selo iznad prvih kuća dočeka nas i pozdravi sredovječni čovjek:
– Ja sam Muris Rizvan, vlasnik par jama iz kojih vadimo ćumur. Neko veli da ste novinari čim nosite taj fotoaparat.
Nije bilo druge nego priznah da jesmo i da za “Slobodnu” pišemo priču upravo o tome.
Ilegalna eksploatacija
– Znaš, to je “Avaz” objavio, pa sam ja kazao momcima da o tome ne govore. Ali sam se baš sad predomislio pa ću sve kazat. Prvo sam sam vadio ćumur, a onda sam zaposlio tri momka. I zamisli sada, ja kao inženjer zaradim na tome, ajmo kazat biznisu, 40 maraka dnevno, pa me prozvalo gazdom. Nu, ja gazda sa četerest maraka dnevno?! A političari pasu i niko ne snosi odgovornost što je od Kakanjaca stvorio sirotinju. A nekad se predlagalo da naš grad nosi Titino ime. Do sada su se neki znali zaletjeti u Hrvatsku na crno, ali sada kad Hrvatska uđe u Evropu, preko granice neće moć ni tica.
U Rudniku Kakanj ljubazno nas je primio glasnogovornik Adib Zekić.
– Tu se radi o ilegalnoj eksploataciji na terenu koji pripada Rudniku – kaže Zekić. – Naše je da to prijavimo nadležnim vlastima, dakle policiji i inspekciji, a njihovo je da dalje rade svoj posao. Doduše, nas ne zanima ta površinska eksploatacija u privrednom smislu, ali to nije zakonito. Uz to je opasno za živote ljudi.
U Općini smo razgovarali s glasnogovornikom načelnika Evelinom Memićem.
– Stvar je delikatna jer nosi u sebi socijalnu dimenziju, ljudi su stvarno osiromašili, a posla je sve manje – kaže Evelin. – Istina, inspekcija ponekad pokuša to riješiti, ali je to već uhvatilo maha. Ipak moram kazati da se moraju poduzeti ozbiljne mjere, prvo stoga što se radi o nezakonitoj djelatnosti, a drugo zbog opasnosti koja prijeti momcima u improviziranim jamama.
Na izlazu s autoputa Zenica–Kakanj kod Lašve ugledasmo pet djevojaka u minicama u razmaku od tridesetak metara. Vodič Marinko objasni da su to djevojke koje prodaju ljubav motoriziranim prolaznicima i mušterijama.
– Istina, to je žalosno, ali one ipak lakše zarade dnevnicu nego njihovi vršnjaci u jamama – crnohumorno prokomentira sumornu gospodarsku i socijalnu situaciju u Kaknju, ali i BiH.
Slobodna Dalmacija
