Ja se ugrijem, pa opet istrčim vani, bez pozdrava, a onda bacim pogled preko ramena i vidim svoju staru baku kako me s prozora pogledom prati
Poštovano uredništvo Portala Tomislavnews.com,
redovito u tuđini pratim i čitam vaš portal, pa želim, ako mi dozvolite podijeliti s čitatljima svoje viđenja Tomislavgrada, kroz sjećanje, kroz slike koje se vrte u glavi i srcu mladića od 20 i kusur godina.
Iako sam od mlađe generacije sjećam se nekog vremena i kroz uspomene starih slika prisjetim se vremena za koje imam osjećaj da je iza nas stoljećima. Rođen sam početkom Domovinskog rata u Tomislavgradu, odrastao u našem divnom kraju i sve donedavno bio sam stanovnik tog prelijepog Grada. Sjetim se bezbroj puta kad bi nešto tražio po ormaru naletio bih i na albume starih slika i uspomena, naših roditelja, naših baka i djedova, nas malenih, odmah mi se na to nadovezuju slike iz srca koje se vežu sa svakom slikom koju pogledam! Nasmiješena lica, nekako sasvim drugačiji osjećaj nego sto je danas, kao da je tada naš kraj grijalo sunce jačeg sjaja. Možda su to samo sjećanja jednog dječaka, ali meni se tako danas čini. Ali sam siguran u jedno – da su nekako svi bili veseliji i opušteniji! Znam da je u današnje vrijeme naše ljude izmorio i rad i ne rad, u psihičkom i u fizičkom smislu, kriza je pogodila i naš kraj. Većina i koja je radila ostala je bez posla tako da je svakog uzdrmao, nekog više nekog manje Ali, Bože moj …Kako nam je tako nam je, ali ne želim vele depresirat. 
Nedavno sam bio u posjeti jednom našem duvanjskom selu nije me iznenadio ni šporet ni ona mala drvena klupica kraj njega, jer dosta nas još uvijek to posjeduje. Iznenadila me kudilja i vrteno, uglavnom stari pribor naši baka, nešto što probudi mali milijun slika u glavi. Teško je to vidjeti i dosta rijetko kao nekada, jer mijenjaju se generacije tako da bake i djedovi odlaze s ovoga svijeta, iz naših života, a sa njima blijede svi ti nekadašnji običaji.
Ne mislim da treba stajati na tim vremenima, treba se razvijati, život donosi nove navike, običaje.
Ali, lijepo se prisjetiti nekih prošlih vremena. Na primjer, ja se često sjetim prošlog vremena kada sam, kao mali, znao dotrčati u staru kamenu kuću u kojoj sam znao da uvijek sjedi jedna strica izboranog, ali nasmijanog lica. Tu sam uvijek ulićao bez kucanja, s vanjske hladnoće, u malu kuhinju, koji je meni bio tako topao, vruć, kao da utrčim u kotlovnicu. Svu toplinu bi širio mali šporet- “smederevac”. A uz njega baka sjedi na klupici, zapela za pojas tu famoznu kudilji i vrti vrteno. Ja se ugrijem, pa opet istrčim vani, bez pozdrava, a onda bacim pogled preko ramena i vidim svoju staru baku kako me s prozora pogledom prati. Tada mi je to bilo smiješno i besmisleno, a danas? Danas bih sve dao da je opet vidim kao nekada! I sad kad dođem i kraj te stare kuće prolazim prvo mi pogled na prozoru zastaje kao da opet vidim njezin lik. Vidim ga, ali samo srcem, usne se same razvuku u osmijeh, mahnem rukom i produljim. Ne ulazim, jer znam da neću naći nikoga osim praznog prostora punog uspomena! Neke slike nikad ne izblijede, pogotovo kad odeš iz svog rodnog Grada, sa svoje rodne grude. Tada te slike postaju vrijedne, osjećaš se bogatije i srcu su nezamjenjive.
Kad odeš, kad te život odvede u drugi svijet, u drugu zemlju, u drugi grad, tad nekako sjetiš se svega, nekako kad dođeš kući u rodni kraj imaš malo vremena za sve što bih hrio vidjeti, obići, jer moraš brzo nazad.
Ali opet, u to malo vremena pokušavaš naći vremena za sve, prvo zagrliti i poljubiti mater, pa ćaću, nekako ih jako grliš, jasnije vidiš svaku njihovu crtu lica, svaku boru, što sigurno, da živiš s njima, ne bi primijetio. Sada sve to primijetiš, pa te to njihovo lice, ti dragi pogledi, ispune nekim neopisivim zadovoljstvom, srećom. Lijepo je biti u tuđini i s voljenom osobom graditi život, znajući i da te kilometrima daleko netko čeka, brine za tebe i moli se Bogu za tvoje zdravlje. Imati nekoga tko ti je život dao i tko bi svoj život dao za tebe!
Nisu svi takve sreće, pa ni moji vršnjaci. Zato poručujem onima koji imaju stare roditelje, bake i djedove, neka ih poštuju i paze, neka ih nazovu i razgovaraju s njima, neka im kažu da ih vole, da im nedostaju. Jer, nema tog novca, nema blaga, koji mogu platiti sreću, veselje i topli rodni dom našega duvanjskog kraja, našega zavičaja. Bože čuvaj sve ljude i hvala ti što se mogu Duvnjakom zvati!
Mladi Duvnjak iz tuđine/www.tomislavnews.com/ Foto: Ilustracija-brišničko silo
