Već u 14. stoljeću fra Nikola Tavelić pružio je prijateljsku ruku islamskom svijetu.
U samostanu na brdu Sionu, u Jeruzalemu, boravio je ‘više godina’. Uz Nikolu su bila još trojica njegove braće. Franjevci su u Jeruzalemu bili dušobrižnici za katolike u Svetoj Zemlji. K tome su nastojali obraćati i muslimane koji su zemljom vladali. Oni su gotovo jedini vodili brigu o bolesnicima, siromasima i hodočasnicima. Time se bavio i Nikola, a bio je neumoran u propovijedanju vjere. Nikolin zanos i odanost kršćanstvu, kao i žar propovijedanja Evanđelja, bili su zaista izvanredni i prožimali su sav njegov život i rad.
Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevidca i svjedoka njihova mučeništva, govori da su franjevci u Jeruzalemu bili ljudi veoma velike pobožnosti i vodili su veoma krjepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A, njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onom času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti Njegovo evanđelje.
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakom, otišli su k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do kadije, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga godine 1391. Slavio se blagdan Kurban-bajram, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću kadije, sasvim slobodno i smjelo govorili su o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku.
Svojim nastupom razljutili su kadiju, njegove vijećnike i nazočne muslimane, tako da su sva četvorica osuđena na smrt. Najprije su ih isprebijali, zatim bacili u tamnicu te treći dan, 14. studenog 1391., isjekli i tjelesa bacili u vatru. Detaljan izvještaj poslao je u Europu fra Gerard Chalvet, gvardijan sionski, koji je bio nazočan izvršenju smrtne presude. On je s fra Martinom Šibenčaninom opisao njihovu mučeničku smrt i izvještaje poslao u Vatikan, Leipzig, Šibenik i drugamo.
Ne zna se za njegov grob ni za grobove njegove trojice braće iz Francuske i Italije. Grobovi su ostali nepoznati, ali imena su postala slavna. Izgleda da je Nikoli bila najdublja želja srca – umrijeti za Krista. Jednostavno umrijeti za Onoga koji je za njega umro. Takav je bio Nikola.
Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 1889. god., a papa Pavao VI. uzdigao ga je na čast oltara i svečano uvrstio u popis svetaca Katoličke Crkve 21. lipnja 1970. godine. Važan je kao prvi Hrvat kojega, kao svetca, slavi cijela Crkva.
Duhovni vođa hrvatskog narodnog hodočašća u Svetu Zemlju, zagrebački nadbiskup koadjutor, kasnije kardinal, a sada blaženi Alojzije Stepinac, svečano je posvetio 25. VII. 1937. u kapeli Apostolske delegature, u Jeruzalemu, oltar u čast jeruzalemskom mučeniku, bl. Nikoli Taveliću.
Sv. Nikolu Tavelića prikazuje se s dugom sijedom bradom, u franjevačkom odijelu. Po tijelu i na čelu ožiljci su od mučenja. Obično je na slici na lomači ili pokraj lomače. Nekad ga se prikazuje s raspelom u ruci, a najčešće kao propovjednika.
Kao relikvije sv. Nikole Tavilića u njegovu svetištu, u Šibeniku, pri samostanu franjevaca konventualaca sv. Frane, čuvaju se njegove sandale, piše Laudato.hr
Crkva u Tomislavgradu nosi ime prvog hrvatskog sveca, svetog Nikole Tavelić, gdje je danas, nedjelja, 10. srpnja, 2022. godine, svečano misno slavlje u 11:00 sati, koje će predvoditi mostarsko-duvanjski biskup mons. Petar Palić.
Svim Nikolama, Nikolinima, Nikama, Nikicama čestitamo imendan i neka ih čuva njihov nebeski zaštitnik!
www.tomislavnews.com
