Hajde, nasmiješi se jutru šta je pred tobom, danu kroz koji ćeš proći i večeri koja će brzo doći…
Gluho doba noći, moje misli i ja. Nerazdvojne prijateljice. Pridruži nam se i tišina ponekad, a onda, kad sav normalan svijet spava, mi uživamo. Razmišljamo. Uglavnom o njemu. I o tome što će nam donijeti sutra.
U principu; on je jedan, nas je puno, a ipak svi razmišljamo o njemu.
Dobro, priznajem, možda ne svi u ovo doba noći. Ali noć je ipak moj omiljeni dio dana. Noć, ali ne i mrak koji joj dođe kao pratnja. No, večeras sam odlučila biti jača od svog straha.
On je jedan.
Ne, nije on ni princ ni konj, ni ljepotan, a ni zvijer.
On je život.
A život je uistinu samo jedan.
Pokušala sam ga pitati šta mi to nosi sutra, ali muškog je roda pa je poprilično nedorečen i nepredvidljiv. No dobro, žena sam, snaći ću se.
U tišini noći čujem kazaljku kako otkucava vrijeme, ne staje. Ne dopušta mi da isplačem loše ni da proveselim lijepo. Samo prolazi.
Ma i sama sam u prolazu, podsjetim se često.
U prolazu su i drugi.
Proći će i život.
Svakim smo novim danom dalje od početka, a bliže kraju.
Kakav kraj želimo? Želimo li kraj uopće?
Ponovim si, da ne zaboravim – u prolazu si; ali svejedno se ne zaboravi nasmijati slučajnom prolazniku, možda baš tvoj osmjeh nekom popravi dan. Možda baš tebi neki, slučajni prolaznik, uputi osmijeh u turoban dan, osmijeh koji ćeš uhvatiti krajičkom oka, ali koji će ti uljepšati san.
Hajde, nasmiješi se jutru šta je pred tobom, danu kroz koji ćeš proći i večeri koja će tako brzo doći. Nasmiješi se! Obećavam – nećeš se umoriti, vjeruj – lakše će i tebi biti.
www.tomislavnews.com/ Antonija Adžić/ Foto: TN
