Rođena sam u Njemačkoj, ali nisam Njemica. Moji su roditelji Hrvati, rođeni i odrasli u jednom malom hercegovačkom selu. Šezdesetih godina, poput mnogih siromašnih susjeda, došli su raditi u Njemačku
Jak, opojan miris natjerao me da otvorim oči. Oko mene bjelina, ogledala, cvijeće, blještavilo… Preplavio me osjećaj blaženstva, olakšanja, pa sam na trenutak pomislila da sam na drugom svijetu, jer sam zamišljala da samo u raju tako opojno miriše i da se čovjek osjeća lagano kao da će svaki tren poletjeti. Zatvorila sam oči i prepustila se uživanju.
Osjetila sam lagani dodir na licu, mekan kao da me sam anđeo dotaknuo krilima. Pokušala sam se pomaknuti, neuspješno. Ni jedan dio tijela nisam mogla pomaknuti.
-Eva, ljubavi, probudi se – čula sam umilni glas i osjetila topli poljubac na usnama. Ponovo sam otvorila oči i ugledala Marka. Svijest mi se vratila!
-Gdje je moje dijete? – povikala sam i opet se pokušala pridignuti.
-Budi mirna, draga! Naša kćer je živa i zdrava, sve je u redu – odgovorio je Marko i ponovno me poljubio, a čovjek u bijelom, nasmijana lica, išao je prema meni noseći u naručju mali zamotuljak. Spustio je pokraj mene moju malenu kćer, nemirnih ručica i crne kose. Nisam je mogla privinuti, zagrliti, ali sam osjetila golemu radost, veću od svih dosadašnjih.
-Carskim rezom rađaju se samo princeze! – kroz smijeh je rekao dobrodušni liječnik. Potom je rekao mome suprugu da ponese djevojčicu, da me svi puste na miru, da se odmorim, jer uskoro ću početi osjećati bol i za to moram biti pripravna.
Rođena sam u Njemačkoj, ali nisam Njemica. Moji su roditelji Hrvati, rođeni i odrasli u jednom malom hercegovačkom selu. Šezdesetih godina, poput mnogih siromašnih susjeda, došli su raditi u Njemačku. Prvo otac Ivan, a nakon dvije godine i majka Anđa, koju su u selu, jer nakon dvije godine braka nije ostala trudna, već zvali “jalovicom”. Pola godine nakon što je došla i zaposlila se u Njemačkoj, zatrudnjela je. Otac i ona stanovali su u vlažnoj podrumskoj sobici, koja je ipak bila bolja od radničkih vagona.
Otac je radio na gradilištima, a majka u velikoj tvornici čija je vlasnica bila pedesetogodišnja gospođa Klara, koja je imala supruga Petra, veliko bogatstvo, ali nisu imali djece. Moja majka bila je vrijedna, ali i veoma lijepa i zgodna mlada žena, koju je šefica odmah zapazila. A kada je Klara doznala da je Andja trudna, pazila je na nju kao na vlastitu kćer: nije joj dopuštala da previše radi, obasipala ju je darovima i ugošćivala u svojoj raskošnoj vili. Bilo je to čudno mojoj majci, ocu još čudnije, ali im je godila pažnja u tuđem svijetu, pogotovo pažnja tako otmjene i bogate dame.
Moji roditelji, po majčinoj priči, radovali su se prvom djetetu, te su u svojoj skromnoj sobi sve pripremili za novorođenče. Majka je rodila u jednoj munchenskoj bolnici, a dok je rađala, pred bolnicom je čekao moj otac, ali i gospođa Klara, koja se djevojčici, odnosno meni, radovala kao vlastitom djetetu. Kada je majka trebala napustiti bolnicu, po nju je svojim vozilom došla Klara. Čak je ponijela i svu opremu za dijete, od krevetića do pelena. Uzalud ju je moj otac, pomalo i uvrijeđeno, uvjeravao da za to nema potrebe, jer su oni svojoj djevojčici sve kupili. Dovezavši moju majku i mene u podrumsku sobicu, Klara se gotovo onesvijestila. Govorila je kako će dijete tu oboljeti i umrijeti i kako ona ne može dopustiti da tu živi tako lijepo stvorenje. Uskoro je majka sa mnom preselila u raskošni Klarin dom, gdje smo obje živjele kao u bajci. Majci je istekao porodiljni dopust, a onda je Klara preuzela brigu o meni. “Samo privremeno”, govorila je mojim roditeljima, “dok vi ne nađete bolji stan”.
Kada su mi bile dvije godine, roditelji su jedva izmolili Klaru, da me pusti za Božić s roditeljima u Hercegovinu. To je, zapravo, bio moj jedini posjet mjestu u kojem su mi roditelji rođeni i odrasli i u kojem i sada živi sva moja rodbina. Naravno da se toga prvog posjeta ne sjećam, ali se zato sjećam svih kasnijih događaja.
U međuvremenu, moji su roditelji dobili i drugu kćer Mariju, ja sam i dalje bila kod Klare, koja se nije odvajala od mene i koja je uvijek nalazila razloga da me ne da mojim roditeljima, koji su već živjeli u lijepo uređenom stanu. Ne znam koliko su moji roditelji bili uporni, ne želim ih okrivljavati, ali ja sam odrasla s Klarom i smatrala sam je majkom.
Sjećam se i svojih odlazaka u sudnicu, jer su moji roditelji, ne mogavši lijepim riječima doći do svoje djevojčice, pokušali to preko suda. Nije im uspjelo. Sjećam se majčinih suza i riječi isprekidanih jecajima, pokušaja da objasni kako me je Klara zapravo otela. Za to vrijeme “meine Mutter” samo se nadmoćno smiješila, a sve je govorio njezin odvjetnik. Klara je uvijek iz sudnice izlazila kao pobjednica, vodeći me ispod ruke, jer ja sam uvijek bila uz nju, na njenoj strani i nitko me od nje nije mogao odvojiti.
Bez obzira na te scene u sudnicama, na koje me Klara unaprijed pripremala, meni je život bio lijep, kao u snu: imala sam sve što sam poželjela, putovala gdje god sam pomislila… Naravno, uvijek u Klarinoj pratnji. Prema svojim roditeljima nisam ništa osjećala, kao ni prema svojoj sestri. Oni su bili stranci koji su mi pravili probleme u bezbrižnom životu. Nisam razumjela niti se trudila naučiti njihov jezik. Dosađivali su mi svojim telefonskim pozivima, pismima, a ponekad bih vidjela svoju majku kako me izdaleka prati. Bila sam bezosjećajna, uvijek bih joj se uspjela skriti. Na sve njihove molbe, suze, kratko sam odgovarala: “Da ste me voljeli, ne biste me dali drugoj ženi!” Često sam putovala, pa je i to bio način da zametnem trag svojim roditeljima, najčešće nisu ni znali gdje se nalazim. No, po Klarinoj preporuci, redovito sam im slala čestitke za Božić i Novu godinu.
Od osamnaeste godine moje ime i moje slike već su se počele pojavljivati u novinama i na televiziji. Zapazila me jedna poznata modna kuća i uzela me za svoju stalnu manekenku. Bila sam disciplinirana i poslušna, uredna na poslu, a moja ljepota, mladost, otmjeni hod oduševljavali su moje poslodavce. Poslije sam studirala glumu i počela dobivati filmske uloge, u početku manje, pa glavne, a za kratko vrijeme mogla sam već birati. Zarađivala sam jako mnogo, a trošila nisam ništa, jer me i dalje financirala Klara, koja je bila moja stalna pratilja, savjetnica, menadžer, ekonom… bile smo zaista bliske, mnogo smo putovale, odmarale smo se u najpoznatijim svjetskim ljetovalištima, zimi išle na skijanje, uvijek u odabranom društvu, koje je, naravno, odabirala Klara.
Mnogo sam radila, bila slavna, ali što je vrijeme više odmicalo, što sam bivala starija, a već sam prešla dvadeset petu, u duši sam bivala nezadovoljna. Posao nije mogao ispuniti čudnu prazninu koju sam osjećala, osamljenost koja bi nastala spuštanjem zastora ili isključivanjem kamere. Već dulje vrijeme osjećala sam neobjašnjiv strah od susreta s ljudima, posebice novima i posebice s muškarcima. Bila je to posljedica odgoja, jer Klara mi je često ponavljala kako su muškarci pokvareni, zli, da je ljubav iluzija, i da muškarci žele samo moje bogatstvo.
No, ja sam sve češće razmišljala o pravoj ljubavi, o pravom muškarcu, obitelji, djeci… Bilo je trenutaka kada sam tako silno imala želju imati dijete da bih se istoga trenutka odrekla i karijere i slave. O tome s Klarom nisam smjela razgovarati, a nikoga povjerljivog nisam imala. Tada i u takvim trenucima možda sam prvi put pomišljala na pravu majku, na svoju sestru Mariju, koju sam često viđala, ali samo na svojim premijerama. Možda se s godinama u meni probudio silovit majčinski nagon, a s njim i potreba za majkom, za roditeljima. U tim razmišljanjima nikada nisam našla pravo rješenje, nikada se nisam usudila posegnuti za telefonom…
Početkom devedesetih godina sve sam se više povlačila u sebe. Klara je već bila dobrano stara i senilna, rijetko me je mogla pratiti na snimanjima i duljim putovanjima. U Hrvatskoj je počeo rat, a mene je sve više progonila misao kako pomoći nesretnim ljudima. Jedne večeri nazvao me moj agent i upitao želim li biti gošća na nekoj humanitarnoj priredbi koju priređuju hrvatski biznismeni u Njemačkoj. Bila sam zatečena tim pozivom. Nakon kraćeg razmišljanja rekla sam da dođe po mene i da ću vrlo rado otići na tu priredbu.
Ušli smo u golemu dvoranu, koja nije bila puna. Bila je tamo i neka otmjena gospoda, odmah se vidjelo da su sve odreda poslovni ljudi. Uz osmijeh i vidno zadovoljstvo dočekao nas je prosjedi gospodin i pozdravio na tečnom njemačkom. Sjeli smo na svoja mjesta, negdje u prvim redovima, ne previše osvijetljenima. Program je vodio mlad, zgodan muškarac, visok, crn, s prekrasno poredanim bijelim zubima, koji su bili još upečatljiviji zbog tamnijeg tena. Odmah sam primijetila da me pogledao i da se mome agentu zagonetno nasmiješio. Govorio je hrvatski, ali je često ubacivao njemačke i engleske riječi, pa nisam baš puno razumjela od onoga što govori. No, kada je negdje na polovici programa izgovorio ime moje producentske kuće, ime agenta i moje ime, zaorio se pljesak, a onda se ugasilo svjetlo. Prikazivan je petnaestominutni insert iz mog novog filma. U dvorani je bio tajac, a kada se svjetlo upalilo, ponovno se začuo pljesak. Producent se ustao i naklonio, a potom sam to učinila i ja. Nisu mi dali sjesti! A kao da je samo to čekao, voditelj je došao po mene i izveo me na podij. Bilo ja kao u najljepšem snu. Istina, kratko je potrajalo, ali toplinu i stisak voditeljeve ruke, te dugi poljubac koji je, odvodeći me do mog sjedišta, utisnuo na moju ruku, dugo sam osjećala. Gorjela mi je ruka, ali čini mi se i srce.
Mark ili Marko, tako se zvao voditelj, išao je od stola do stola, nešto zapisivao, ali ljudi su mu davali novac ili čekove. Na kraju je došao i za naš stol. Rekao je da smo mi gosti, da smo dovoljno dali svojim dolaskom i da nam je došao zahvaliti. Ništa nisam pitala, ali sam ponudila Marku ček od sto tisuća maraka. Čudno me pogledao. Nisam se zbunila. Tražila sam da moje ime upiše u darovatelje i stavila ček pred njega. Bože, kakvo sam olakšanje osjetila!
Noć sam provela u Markovu zagrljaju, presretna. Nije mi bilo važno što će reći Klara. Prvi put osjetila sam se i sretnom i slobodnom. Znala sam da je Mark čovjek kojega sam željela i čekala cijeloga života. Rođen je u Americi prije 25 godina, roditelji su mu odselili prije četrdesetak godina, ima još dva brata i s ocem su vlasnici velike kompanije. Imaju desetak tvornica po svijetu, a bave se i filmskom industrijom, što je Markova specijalnost. Prije dvije godine doselio je u Evropu, gdje je razvio posao, živi u Munchenu i vidio je sve moje filmove, a neke je upravo otkupio od moga producenta, s kojim je sklopio još neke poslove.
Klari sam uskoro priznala sve, ali ne više kao razmažena i nesamostalna djevojčica, nego kao odrasla osoba, koja se može sama brinuti o sebi. Ne znam je li sve što sam joj rekla dobro razumjela i ozbiljno shvatila, znam da je vrištala, bjesnila, a onda se naglo smirila, počela me ljubiti i moliti da je ne napustim, da je ne zaboravim.
Osjetila sam silnu želju da naučim hrvatski, i to sam rekla Marku. Odmah mi je našao instruktoricu, dobru staru gospođu koja je bila sretna što me može podučavati i što sam tako silno zainteresirana za učenje. Moja filmska karijera više mi nije bila važna, a za tu godinu bila sam snimila četiri filma, što je bilo sasvim dovoljno da se prepustim ljenčarenju, zapravo uživanju s Markom. Na tri dana posjetili smo njegove roditelje u Americi, a Marko me predstavio kao svoju zaručnicu. Naravno, ja sam, nakon kraćeg razmišljanja, već bila pristala. Kada smo se vratili iz Amerike, rekla sam Marku da bih željela što prije posjetiti tu njegovu Hercegovinu, o kojoj su svi njegovi s takvim oduševljenjem pričali. Naravno, ni jednom mu riječju nisam otkrila svoje pravo podrijetlo. Znao je samo da sam Njemica i da imam stare roditelje s kojima ga izbjegavam upoznati. Marko, na sreću, nije mnogo pitao! Inače bih se odala, a nisam bila sigurna kako bi reagirao.
Marko je nakupovao silne darove, pričao o svakoj osobi koju će posjetiti u Hercegovini i za svaku posebno odvajao darove. Upozorio me da rat samo što nije započeo i tamo, ali nisam se uplašila. Ta ići ću s Markom, uz kojega nisam poznavala strah. U Zagrebu smo unajmili kola i krenuli smo prema Hercegovini. Nisam željela da se igdje zadržavamo. Dugo smo se vozili po lošim putovima, a bila je zima, početak 1992. godine.
Navečer smo stigli u Hercegovinu, puno vojnika i ljudi zabrinutih pogleda. Prvi put Marko je spomenuo Duvno i Tomislavgrad i Dočić, a ja sam pretrnula! Ne znam je li Marko to primijetio, ali me upitao bojim li se, hoću li da se vratimo. Ja sam zadrhtala jer sam riječi Duvno i Dočić čula na sudu, to su bila mjesta koja su se vezala uz podatke o mojim roditeljima. Možda mi je Marko i bliži rođak.
U Duvno nismo imali vremena svraćati, odmah smo produžili u taj Dočić, gdje nas je Markova tetka vrlo toplo primila. Začas se cijelo selo skupilo u prostranu kuće. Svi su ljubili Marka, a mene samo oni hrabriji. Marko je dijelio darove i bio sretan. Svi su se obraćali njemu, pa i kada su o meni govorili. Dobro sam ih razumjela, ali se još nisam usuđivala govoriti hrvatski osim riječ po riječ, ne sklapajući rečenice.
I dok su svi bili zabavljeni Markovom pričom, moj se pogled zaustavio na velikoj slici na zidu: tri mlada muškarca i dvoje starijih, vjerojatno njihovi roditelji. Zastao mi je dah: sva tri mlada muškarca sličila su – mome ocu Ivanu. Problijedjela sam, bilo mi je zlo, pa su me odveli u drugo sobu na krevet.
Ubrzo je k meni došao Marko i rekao da se loše osjećam vjerojatno zbog nagle promjene zraka, duge vožnje… Još je nešto pričao, ali ja sam mislima bila daleko, ili tu blizu, kao da mi se vratilo sjećanje na vrijeme kada sam imala dvije godine. Činilo mi se kao da mi je ovdje sve poznato, a to me strašno plašilo. Rekla sam Marku da sam dobro i da želim spavati. On je izišao iz sobe, a ja sam se preznojavala uronjena u sjećanja, ali od pomisli što me čeka sutra. No, odlučila sam: ma što da se dogodi, borit ću se za Marka, ne dam ga nikomu, on je samo moj!
Bila je to najdulja noć u mom životu. Nisam mogla zaspati, a Marko je došao tek ujutro, i to, kako je rekao, s nekom nevjerojatnom pričom. Ispričao mi je na moje inzistiranje. Žene iz sela i njegova tetka bile su zaprepaštene mojom pojavom, nevjerojatno sam, naime, sličila ženi brata Markovog tetka, nekoj Anđi. A onda mi je Marko ispričao o sudbini te žene, koja je jetrva njegovoj tetki. Marko je zapravo ispričao moju životnu priču, sudbinu mojih, kako je on rekao, nesretnih roditelja, kojima se njihova kći u posljednjih pet godina uopće ne javlja, koja je postala slavna, koja se odrekla svojih roditelja… Dok je Marko govorio, ja sam plakala, jecala, ridala…
Marko se zabrinuo za mene, popila sam tablete za smirenje, a onda molila Mrka da se što prije vratimo u Njemačku, molila sam ga klečeći na koljenima. Poslušao me, nije znao što se sa mnom događa. A ja sam shvatila. Bila sam u kući svoga strica i svoje strine. Marko mi nije bio rod, ali je moje srce tražilo svoje korijene: nije izdržalo, nisam imala snage priznati tko sam. Trebala sam skupiti novu snagu, a to sam mogla daleko od Hercegovine, daleko od kuće svojih roditelja. Morala sam ih pronaći, pred njih sam odlučila kleknuti i moliti ih za oprost.
Čim smo stigli u Njemačku, u Markov hotel, sve sam mu priznala, ispričala sve o sebi, o svojim roditeljima, onoliko koliko sam znala, a nisam znala mnogo. On je bio zaprepašten. Priznao mi je kako je u početku pomislio da igram dobro naučenu ulogu, a poslije je povezao događaje i shvatio da govorim istinu. Ljubio me je, tješio i obećao mi pomoći da prebrodim krizu, da shvatim tko sam, da se vratim roditeljima, da ih molim za oprost, da se kajem i da sve propušteno pokušam nadoknaditi.
Ljeto sam provela s Markovim roditeljima na Floridi. Marko je dolazio povremeno, a je sam sve više bila sigurna u sebe i ono što želim.
U rujnu smo se vjenčali u Rimu. Bila je to raskošna svadba na kojoj su, među brojnim uzvanicima, počasno mjesto zauzimali moji roditelji, moji dragi i konačno sretni roditelji, Ivan i Anđa, i moja draga, lijepa sestra Marija.
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić
