___________________
___________________
Sud u Münchenu je proglasio Josipa Perkovića i Zdravka Mustača krivima za pomaganje u ubojstvu Stjepana Đurekovića te su obojica dobili kaznu doživotnog zatvora. Osuđeni snose troškove postupka.
Visoki zemaljski sud u Münchenu obrazložio je presudu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču činjenicom da su obojica u vrijeme ubojstva obnašali važne funkcije unutar hrvatske Službe državne sigurnosti (SDS) koja je inicirala i provela likvidaciju Stjepana Đurekovića.
– Presudu temeljimo na činjenici da je Zdravko Mustač u to vrijeme, dakle 1983. godine, bio šef hrvatskog ogranka SDS-a dok je Josip Perković tada obnašao funkciju čelnika odjela II SDS-a zaduženog za emigraciju i bio šef doušniku Krunoslavu Pratesu – objasnio je predsjednik sudskog vijeća Manfred Dauster.
– Zdravko Mustač je krajem 1982. ili početkom 1983. ovlastio Perkovića da započne s pripremama za likvidaciju Stjepana Đurekovića – rekao je Dauster.
On je time opovrgnuo tvrdnje obrane da je za likvidaciju Đurekovića bila zadužena savezna razina SDS-a (poznatija kao Udba).
– Motiv za uklanjanje Đurekovića utemljen je kako njegovim neprijateljskim djelovanjem i upletenosti u malverzacije u Ini. Smatralo se da bi eliminacijom Đurekovića bio uklonjen i problem s Inom koji je zbog istraga o pronevjerama u visini od nekoliko milijuna dolara postao veliki teret za republičko vodstvo – rekao je Dauster.
– Samo je polovična istina da je Hrvatska otvorila svoje arhive, a mnogi su dokumenti prebačeni u privatne arhive. Slovenske vlasti su suprotno tome znatno surađivale. Hrvatske vlasti nisu učinile sve potrebno, rekao je sudac Manfred Dauster te je dodao da njemačka služba BND nije ni morala davati dokumente.
Pisanje presude trajat će do pet mjeseci i očekuje se da će imati oko 200 stranica. Također, morat će biti prevedena na hrvatski jezik.
Perkovićeva obrana je najavila žalbu.
Završne riječi
Dvije i pol godine sam sam punio kutiju s lijekovima. U petak 22.7. su mi je oduzeli. Morao sam s čašom vode dolaziti u dežurnu sobu. Ponižavajuće je – oni vade lijekove iz kutije da ih pijem. To čine samo s ovisnicima. Napisao je u svojoj završnoj riječi Josip Perković, bivši voditelj jugoslavneskog odjela za borbu protiv neprijateljske emigracije Službe državne sigurnosti.
Na samom kraju suđenja, za umješanost u ubojstvo političkog emigranta Stjepana Đurekovića, ispisao je preko stotinu stranica svoje obrane. Ipak, zbog zdravstvenih tegoba i ‘užasnog’ odnosa prema njemu, 71-godišnjem čovjeku, samo se uspio žaliti na sustav.
Je li time samo pokušao kupiti ponovni postupak, znat će se tek nakon današnje presude.
Na bolest se i prije žalio te su ga pregledavali liječnici. Prema njihovom stručnom mišljenju, Perković je normalno mogao bez smetnji nastaviti suđenje.
Njegov branitelj, dr. Richard Beyer, bio je puno oštriji i napao je tužiteljstvo. Kazao je kako nemaju materijalnih dokaza, a brojni papiri njemačkih tajnih službi ne postoje ili su nestali.
– Svjedoci iz njemačkih tajnih službi i policijski istražitelj dobili su zabranu govora. Obrana nije imala pristup dokazima. Ovo je ‘osveta države’ – kazao je sudu Beyer.
Za razliku od ove obrane, drugooptuženi Zdravko Mustač, ostao je pri tome da ne želi ništa iznositi u svoju obranu, javlja HRT. Preko 21 mjesec, koliko je proveo na suđenju, opisao je kao korektan postupak pravosuđa. Jedino se žalio na sporost komunikacije.
– Pismo putuje po 25 dana. Posjeti traju jedan sat, a samo jednom su trajali dva sata – rekao je Mustač.
Dan prije sudačke odluke pojavile su se spekulacije kako će dvojac u Njemačkoj ostati ‘doživotno’. Tom dojmu pridonio je i
i bivši agent SDS-a Vinko Sindičić koji je sjedio u publici. Na sebi je imao vidno iznošeni sako i hlače. Njih je naime, kako je izjavio, nosio 10 godina u u škotskom zatvoru u gradu Pertu.
Prema riječima okupljenih, tim potezom očito je želio poslati poruku i Mustaču i Perkoviću da ih čeka dugogodišnji zatvor.
Podsjetimo, upravo je on početkom mjeseca na suđenju otkrio da su Đurekovića ubili službenici SDS-a Luka Sekula i Branko Bijelić. Do njega su došli 1987. u njemačkom Wolfratshausenu. Prema policijskim dokumentima, Udbini ubojice koristili su pištolje berete i zbrojovke, a meci su bili kalibra 5,6 i 7,65 milimetara. Sačekali su ga u mraku, ispalili šest metaka i zatukli teškim oštrim predmetom po glavi. Sindičić je jedini koji je taj dvojac povezao s Đurekovićem.
Tek kod donošenja nepravomoćne presude bit će jasno je li sud taj iskaz prihvatio kao istinit ili pak kao nagađanje. Ako postupak krene dalje, Njemačka bi mogla pokrenuti postupak protiv Sekule koji trenutno živi u Švedskoj.
Bijelić neće odgovarati. Njega je nepoznati ubojica smaknuo 2004. godine u blizini njegove vile na Costabelli u Rijeci.
Povjesničari: Presuda će potaknuti otklon od komunističkog sustava
Povjesničar Josip Jurčević, Stjepan Matković i Hrvoje Klasić komentirali su u četvrtak presudu njemačkog suda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, ističući, među ostalim, da će ona otvoriti prostor za ulazak u istraživanje arhivske građe koja je dosad uglavnom bila nedostupna istraživačima.
“Ovakva presuda je očekivana na temelju dokumenta i svjedoka na procesu u Muenchenu”, rekao je Jurčević Hini, podsjetivši kako je i branitelj optuženih Anto Nobilo još jučer najavio optužujuću presudu.
Ocijenio je kako presuda pokazuje koliko je još uvijek u Hrvatskoj po svim institucijama duboka udbaška struktura i mreža koju su devedesetih godina uspostavili Perković i Mustać te dodao kako je cjelokupni aparat, a posebno onaj sigurnosnih službi u rukama struktura koje su do 1990. bili najozloglašeniji progonitelji nositelja hrvatskih demokratskih ideja.
Po Jurčevićevu mišljenju riječ je o nevjerojatnom presedanu u svjetskim razmjerima. No najveći pravno-politički skandal dogodio se 2013. neposredno nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju kad je cijeli državni vrh zajedno s predsjednikom države Ivom Josipovićem, cijelom vladom i njezinim predsjednikom Zoranom Milanovićem te Državnim odvjetništvom (DORH) i glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem odbili provesti europski uhidbeni nalog i izručiti Perkovića i Mustaća sudu u Njemačkoj.
Matković je istaknuo kako historiografija ne ulazi u meritum same presude te dodao kako proces u svakom slučaju omogućava otvaranje različitih arhiva koji su povjesničarima bili nedostupni. Od presude će svakako profitirati istraživači i povijesna znanost čija je zadaća potraga za povijesnom istinom, rekao je Matković.
Društvo različito reagira na presude
Klasić je, gostujući na televiziji N1, ustvrdio da je ovo je jedna u nizu presuda koja ukazuje kako društvo različito reagira na presude.
“Presudu na jednom stranom sudu koju nitko u hrvatskoj ne prizna je oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju. Imamo i reviziju presude Alojziju Stepincu koja je izazvala brojne reakcije zbog same pravne revizije, ne povijesne uloge Stepinca. I sada imamo presudu Perkoviću i Mustaču. Koliko je to dobro za suočavanje s poršlošću… Hrvatsko društvo pokazuje svojevrstan napredak, iako ja mislim da bi trebalo biti bolje i drugačije. Presude su samo jedan aspekt koje pomažu u suočavanju. Treba pozvati povjesničare da krenu u analizu vremena, onoga što se događalo, međutim ne jednostrano, crno-bijelo. Ne smijemo koristiti povijest kao samoposlugu u koju ulazimo samo kada nam treba i po što nam treba”, kazao je Klasić.
Doda je i kako je sigurno da će sada izaći više dokumenata, kojima se ranije nitko nije bavio iako su neki od njih i ranije bili dostupni.
“Služba državne sigurnosti, prije toga Bleiburg, su jedna crna stranica jugoslavenske povijesti. Ja bih volio da se obračunamo sa svim što je u socijalističkom sistemu bilo crno, međutim volio bih vidjeti anketu u javnosti koliko ljudi danas vjeruju obavještajnoj službi u Hrvatskoj. Stalno slušamo o prisluškivanjima, slušali smo o ubojstvima… Imamo isto puno toga za raščistiti. Poruka mora biti da je zločin zločin i da će biti kažnjen”, ocijenio je Klasić.
24 sata
Bivši pripadnici jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josip Perković i Zdravko Mustač u srijedu su na sudu u Muenchenu proglašeni krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. godine i osuđeni na doživotne zatvorske kazne.
