“Imao sam pacijenta koji pet godina nije izašao iz sobe. To više nije tamo negdje u svijetu, to imamo i mi sada…”
Ovisni smo o koje čemu, hrani, alkoholu, vježbanju, ali sve češće i o mobitelu. I dok se ljutimo na djecu i mlade jer više ne dižu pogled s ekrana, a na pitanja odgovaraju šturim rečenicama, ne primjećujemo da smo i sami upali u mrežu ovisnosti o tom malom aparatu koji život znači. U njemu je pohranjena sva naša pamet, svi brojevi telefona, zakazani sastanci, radne i prijateljske whatsApp grupe, Google kao središnja enciklopedija znanja.
Pitala sam zato psihijatra i psihoterapeuta, prof.dr. Antu Bagarića koliko često on sam provodi vrijeme s mobitelom?
Ali sada medeni mjesec završava. Pobrali smo ono najbolje, od gore navedenih prednosti do toga da kada se vozite Rimom ili bilo kojom metropolom, točno znate koje ulice izbjegavati zbog gužve ili u koji muzej otići jer te iste gužve nema – kaže nam.
Možemo li onda uopće govoriti o ovisnosti? To je naprosto ljudsko postignuće bez kojeg više ne možemo
Svaka psihoterapija ima svoj medeni mjesec u kojem se terapeut i klijent prepoznaju i zavole. Dogodi se ljubav. To nam se dogodilo i susretom s virtualnim svijetom. Zaljubili smo se i sada kreće realan život.
Mi smo ljudska bića koja moraju izravno komunicirati, koja se moraju gledati u oči, mi moramo svoje emocije dijeliti s obitelji, prijateljima i najbližima. Vrlo je važno da u toj i takvoj komunikaciji mobitel i ostale aparate potpuno maknemo na stranu. Važno je da za obiteljskim stolom nema mobitela. Zajednički obrok je važan za emocionalnu stabilnost ljudi. Taj ritual je duboko regresivan, on nas vraća u ono dječje sigurno mjesto, vraća nas ljudskoj potrebi da pripadamo i budemo prihvaćeni. Tu ne smije biti mjesta mobitelima. Mi možda možemo bez seksa, ali bez tih emotivnih trenutaka zajedničkog blagovanja, izmjene emocija, podrške, mi naprosto ne možemo živjeti kvalitetno.
Mislim zato da je krajnji čas da se osvijestimo i počnemo ozbiljne kampanje i to u štamparovskom smislu. Od presudnog značaja je da svaki dan imamo tri, pet ili više sati da nemamo baš nikakav dodir s virtualnim svijetom.
Mi stalno vibriramo na toj matrix matrici i štete su kao i benefiti ogromne. Ali odrasli ljudi će s tim još nekako izaći na kraj, no za djecu to može biti pogubno. Mi kao vrsta funkcioniramo na jednom principu koji se zove zrcaljenje. Za djecu je taj princip od presudne važnosti. Nema ništa važnije od djeteta koji se ogleda u majčinom licu, koje iz tog lica čita emocije, stanja, podršku.
Mislite ono kad dijete padne pa prvo pogleda majku da vidi je li taj pad strašan ili zanemariv?
Dijete na licu majke, oca i svih koji ga okužuju čita razne emocije, kopira ih, uči kako postići neke stvari, osvješćuje kako svoju bol, nezadovoljstvo ili sreću izraziti i tako počinje komunicirati.
Izravan kontakt je važan i za nas odrasle jer kroz njega proširujemo svoj kapacitet za empatiju, podršku, za razne ljudske emocije. Bez toga mi bismo samo preživljavali, obavljali zadatke manje ili više uspješno i postali bismo plošne ljušture bez emocionalnih dimenzija i nijansi.
Prisutnost i zrcaljenje zapravo gubimo kada se ogledamo samo u hladnim ekranima mobitela i kompjutora?
U našem emotivnom razvoju i trajanju mora postojati i mjesto praznine koja se stalno puni i prazni. Izmjena osjećaja od sreće do tuge i natrag. U virtualnom svijetu nema praznine, uvijek je sve puno i dostupno, puno sadržaja, interakcije, mi smo stalno podraženi, a jako je važno da imamo mjesta tišine, praznine, u tim mjestima se preispitujemo, upoznajemo, rastemo.
Tek iz te praznine možemo primati i otpuštati razne emocije. I ta psihodinamika je srž našeg emocionalnog postojanja.
U digitalnom svijetu sve je predvidljivo. Mi u tom prostoru ne možemo razvijati kapacitet za odbijanje, za razumijevanje i prihvaćanje drugog i drugačijeg, mi naprosto ne možemo rasti u tom svijetu.
Za ljude je važna kreativnost, a ona ide upravo iz te izmjene emocija koja se događa u interakciji s drugim ljudima. U virtualnom svijetu nema naše kreacije. Sve je već iskreirano i složeno tako da ne moramo izaći iz zone komfora. U tom prostoru mi ne rastemo i ne učimo. Rizik je dio našeg života i mi moramo proći kroz razne rizične situacije.
Kreacije nema bez emocija, a njih nema bez kontakta s drugim ljudima?
Upravo tako. Kontakt, odnos, rizik, podrška ili izostanak svega toga nas emocionalno bilda. Ako je preko puta ekran i tako dugo vremena mi postajemo manje otporni, manje zainteresirani, manje motivirani i naravno nekreativni.
U virtualnom svijetu je sve dostupno sada i odmah i to baš onako kako mi želimo?
To u pozadini ima onaj naš narcistički dio da sve bude skrojeno po nama, da odašiljemo u svijet sliku najljepšeg sebe iako u realnosti obično bude sasvim suprotno. U tom opasnom matriksu narcizam se razvija nesmiljenom brzinom. To smatram jako opasnim.
A što ovisnost o ekranima radi našem tijelu?
Tijelo i um su dio iste priče. Posljedice za tijelo su jednako loše. Prije ste morali za nogometnu utakmicu otići kupiti kartu, pa čekate derbi, nadate se, pa odlazite za vikend na tribine, pa izmjenjujete s prijateljima tugu ili sreću. Danas ostanete na kauču, sami, upalite tekmu i nemate nikakve doživljaj, niti emocionalni niti fizički.
Pada mi na pamet slučaj iz susjedstva kada dobar dječak, odlučan učenik uđe u školu i poubija svoje vršnjake. Svi smo ostali bez riječi od te tragedije. Prvi impuls je bio upravo kako je to posljedica agresivnih video igrica, a meni se to uklapa upravo u sve što ste rekli. Djeca nam gube emocionalne dimenzije, nijanse, empatiju, ili još gore, nisu niti izgradili taj emotivni sustav. Ovo je drastičan primjer, na žalost.
Vrlo je važno za djecu da istrče na nogometni teren s vršnjacima, ili djevojčice da se natječu u nekoj igri. Važno je iskusiti poraz, važno ga je preživjeti, širiti svoj kapacitet. Važno je znati osjetiti i poraz i pobjedu. Tako se treniramo za život. Ako toga nema u odrastanju vi gubite mogućnost socijalizacije, ne možete otrpjeti u razredu niti šalu, niti možete prihvatiti zajedništvo, podršku.
Djeca postaju emotivno invalidna, i naravno da rješenje vide u tome da eliminiraju svoje neprijatelje. Jer za njih je nemoguće otrpjeti tu vrstu emocija, poraza, podsmijeha.
Je li naš obrazovni sustav uopće spreman uhvatiti se u koštac s ovim izazovima?
Mislim da je svima jasno da nije dobro da djeca budu na mobitelu par sati dnevno jer se ne igraju na zraku i ne provode vrijeme s prijateljima, ali mislim da uopće nismo svjesni što nam se emotivno događa s djecom i koje dalekosežne posljedice to ima za njihov razvoj.
Zabrane nisu rješenje?
Od zabrana nema ništa. Mi za djecu moramo smisliti kvalitetno vrijeme, prisutnost, razgovor, zajedničke sportove, druženja. Mi kao roditelji, odgajatelji moramo kreirati emocionalnu interakciju s djecom, a sve češće idemo linijom manjeg otpora.
Imate li pacijente koji dolaze s problemom ovisnosti o virtualnom svijetu?
Na žalost dolaze, ali kada dođu stvar je već potpuno izmakla kontroli. Oni su u gorem stanju nego ovisnici o alkoholu, heroinu, kokainu, amfetaminima. To su djeca koja su s pet, šest godina ušla u svijet igrica, i deset, petnaest godina kasnije dolaze na liječenje i pred vama stoje mladi ljudi koji nemaju nikakvih emocija. Imamo i one čije su emocije sirove, neprerađene, nerazvijene.
Imali smo pacijenta, mladog dečka pri kraju srednje škole koji je razvio zastrašujuću agresiju iza koje nije postojala nikakva jasna frustracija, nikakav zahtjev, nezadovoljstvo. Njegov emotivni sustav uopće nije bio izgrađen, on nije znao što želi, što ga zapravo ljuti, smeta, on je samo imao poriv nauditi sebi i drugima. To su opasne stvari i toga će biti sve više.
Kako se uopće pristupa liječenju?
Teški su to slučajevi s vrlo neizvjesnim ishodima. Ipak trudimo se uključiti ih u grupne terapije, pomalo otvarati, razgovarati, biti prisutan.
Spominjete grupne terapije. To je nešto što smo prije samo gledali u filmovima. Zašto su grupne terapije važne?
Velika je važnost grupe. Kada nam dođe takav mladi čovjek on u psihodinamskoj grupi vidi da nije usamljen u svojoj patnji. To je vrlo ohrabrujuće i podržavajuće.
Mislite da on tada shvaća da nije sam i da možda postoji rješenje, nada?
Tako je, nije sam, i drugi imaju slične probleme, a ako nas ima više lakše ćemo doći do mogućeg rješenja, bolje ćemo se razumjeti i tako kroz grupu mi polako s njima gradimo te emocije koje su nestale ili nisu nikada bile niti integrirane. U grupi se lakše otvaramo, možemo biti izravniji jer podrška je neupitna. Grupa je važan terapijski instrument. U individualnoj terapiji puno se toga može sakriti u odnosu s pacijentom, ovdje to nije slučaj.
Vratimo se na kraju na mlade ljude i njihovu ‘mrežnu ovisnost‘. Vrlo ste zabrinuti oko mogućeg ishoda takve jedne ovisnosti?
To ne mislim samo ja nego većina struke. Ulaže se silan trud da se shvati što se točno događa. U trenutku dok mi razgovaramo u Japanu primjerice dva milijuna djece i mladih ne izlazi iz svojih soba nego sjedi preko puta ekrana, danima, tjednima, mjesecima. Oni jedu dva puta dnevno, odu u toalet i to je to. Taj je podatak zastrašujuć.
Ja sam imao pacijenta koji pet godina nije izašao iz sobe. To više nije tamo negdje u svijetu, to imamo i mi sada i ovdje.
Cijelo društvo, obrazovni sustav, medicinski radnici svi moramo biti duboko zabrinuti i tražiti rješenja, jer ono što nas čeka nije ugodno, čak može biti jako opasno, objava je iz Glorije.
www.tomislavnews.com/Glorija
