Pred tobom su darovi: torta, cvijeće, nakit… Ali i jedno pisamce. Znamo da si tijekom svoga radnog vijeka kao profesorica hrvatskoga jezika dotaknula srca brojnih učenika.
Ako je Šenoina Branka najpoznatija učiteljica u hrvatskoj književnosti, onda i ti nosiš sličan biljeg u našoj sredini. Stoga je tvoja kolegica po struci odlučila na trenutak postati Hermina te u postmodernističkoj maniri kompilirati svoje i Šenoine rečenice, obraćajući ti se kao Branki, i to u ime cijelog kolektiva. Jer što je literatura bez života i što je život bez literature!
Idealistice moja!
Vidim, tebi ne ima lijeka! Jer, ako ćemo pravo, boljeticu ko što je tvoja malo tko ima.
Kad si u ono zimsko jutro, upisavši u dnevnik svoj zadnji školski sat, ušetala u zbornicu s buketima cvijeća i drugim iskonicama kojima te okitiše tvoja mila dječurlija, zapitah se nije li to apoteoza jednoga radnog vijeka, cijeloga jednog života!
A gdje su tu lovorike, pitaju se neki, posebice oni što te najbolje ne znadu. A gdje drugo doli u generacijama srdaca koja proputovaše s tobom kroz sve one Andrićeve vilajete i Fricove slinave
krovove, koja s tobom zaploviše rijekama petrarkiziranja, metaforiziranja…
Ne znam o čemu si snila onomad u Dubokom putu, u kući svoga oca Ivana i već pobolijevajuće matere Ane, i to kao najmlađe od petero djece, ni jesu li te sve one zadarske kale i kalete pripremile
na ovo naše Jalševo. Ne znam, no slutim.
Znam, govorili su ti mnogi, a napose onaj nadmeni Marić, a katkad i ja – oprostit će mi tvoje dobro srce – da nije svakom školnikom biti, jer, eto, treba se katkad izboriti i s hirom pokojeg razmaženoga
gospodskog čeda, i rekneš li mu koju oštriju riječ, rasrde se roditelji. A ti si mi, kao štampana knjiga, odvratila da budeš li poštena, revna, onda se ne trebaš bojati ničijih hira. I dokazala si, napose Mariću, da tvoj idealizam nije ohladnio. Ta nisi li do zadnjeg sata nosila isti onaj elan kojim si se zaprtila u Zoranićevu rodnom gradu!?
Namnogo se danas govori da velika gospoda ne mare osobito za ljude školnike i literate, da im dapače taj ceh nije nimalo po ćudi. Kako će i biti, ta njihove su sinekure osamljene ade, posve
odnarođene. A za školnika i nije svatko, davno si mi to rekla, jer mnogi su pozvani, a samo rijetki izabrani. A ti si, idealistice moja, od ovih drugih: institucija, gromada. Alem-kamen našega Jalševa, alem-kamen od kojeg mnogi naučismo mnogo.
I zato ti hvala! Grlim te i ljubim!
Tvoja prijateljica Hermina
Gimnazija Marka Marulića Tomislavgrad
www.tomislavnews.com
