ISPRIČAT ĆU TI PRIČU
Sjedila sam na obali
i čekala da umrem.
Prstom sam crtala žitno polje
i krugove u njemu,
kućicu s dimnjakom
iz kojeg dim suklja,
drvo pored nje.
Munja je proparala nebo,
zaslijepila me na trenutak,
a već, sljedeći
pored mene je sjedila žena
s košarom u rukama.
Brala je zvijezde kao
da trešnje bere.
Htjedoh je upitati,
htjedoh joj reći…
i shvatih da je besmisleno.
Možda nije stvarna,
isto kao ni ja.
Zatvorila sam oči,
žene nije bilo,
osjetila sam u krilu
težinu svih palih zvijezda,
u koje sam godinama
spremala svoje želje i molitve.
Protresla sam košaru
i bacila je u vodu.
Nijedna zvijezda nije ispala,,
svaka je imala ime meni dragih ljudi,
onih koji ovaj svijet čine boljim.
Nakon predstavljanja, kao krijesnice
razletile su se i ponovo obasjale nebo,
a mene preplavile zahvalnošću.
Ne lažem ti,
svih mi neizgovorenih riječi
i labudova jarunskih.
Ina, 17.08.2020.
www.tomislavnews.com
