Mujo Musagić-Šoka, po rođenju Duvnjak, a već 40 godina živi u Sarajevu, na početku nove, 2016. godine, objavio je novu zbirku poezije…
Zbirka pjesama zanimljivog naslova : „Druga konferencija ptica“ je , koliko nam je poznato, 11. knjiga Muje Musagića-Šoke, a doznajemo da i 12. uskoro izlazi iz tiska, i to opet zbirka poezije pod naslovom :“ Na kraju umornog vijeka“. Izdavačka kuća „Dobra knjiga“ tiskat će i drugo izdanje nedavno objavljene Šokine knjige pripovijetki „Leteći tanjir iznad Vranića doca“, iz koje povremeno objavljujemo priče, jer su sve tematikom vezane za duvanjski kraj.
Iz tek objavljene zbirke poezije donosimo pjesmu “Čekajući barbare nove”, a kojom se Musagić natjecao za Europskog viteza poezije.
ČEKAJUĆI BARBARE NOVE
(„…Koga to očekujemo ovdje u agori?
Barbari danas će doći…“
K. Kavafi: Iščekivanje barbara)
Ovo bi, sudeći po kretnji lijenoj ostarjelog pauka na zidu,
mogla biti veoma tužna pjesma, iako, priznajem nevoljko,
ni druge pjesme moje, ovoga ljeta, nisu baš vesele mnogo –
strah me veliki hvata, barbari dolaze, novi, a vračevi se naši,
poslije rakije ljute, još uvijek dive paunovom šarenom repu.
Barbari dolaze, novi, i uzalud valovi morski smišljaju novu
vodenu bajku, i uzalud se samotni brijeg radovao svjetlucavom
danu, i uzalud su prozori sa kuća naših lajali na karavane
nemirne, dok su oni samosvjesno i bez riječi nestajali u magli.
O moj Kavafi, dobri, znaš li mi, možda, reći (ti si barem o
tome pjevao davno već) išta o barbarima novim: kakva im
je boja lica, kakve oči nose, kakve su im kape na glavama,
kakve pjesme pjevaju, kakvim se bogovima mole i na koju
će krenuti stranu? Pa ako ih vjetrovi ćudljivi nama nanesu,
reci mi, Kavafi moj dobri, kakve žene njihovi ratnici vole,
kakva vina piju i vole li i oni rakiju ljutu, hoće li im prijati
ovaj naš, malo ustajali, zrak, hoće li im pjesme naše odveć
tužne biti, jesu li im drumovi naši dovoljno prostrani i bijeli?
Reci nam da znamo, da im darove spremimo (šume su
naše prepune divljači uhranjene) da lica naša umorna
isperemo kišom mladom, da na vrijeme izađemo na kapije
naših gradova i dočekamo ih uzdignutih trepavica (barbari,
kažu, vole da im kapije gradova svih širom budu otvorene),
da im pod noge barbarske mladu travu prostremo, da na
vrijeme pohvatamo sve vrapce naše raspjevane, kako im
kvarili ne bi barbarske jutarnje snove. Čuli smo, zapravo,
da barbari, ovi novi, od svake ptičje pjesme bježe, kao što
one bježe od svake godine gladne.
Mogli bismo im, ako to, naravno, barbari novi žele, kao znak
radosti naše prevelike, pokloniti zastave svih naših do sada
spaljenih domovina. Mogli bismo im, naravno, ako to oni
žele, čim prva čizma njihova, vojnička, zgazi našeg leptira
bijelog, odličja naša najviša dodijeliti. Mogli bismo im, zatim,
pokazati sva naša raskošna groblja oko grada i reći im: dobro
nam došli, evo mi odosmo mirno iza zidina gradskih, među
kosti predaka naših, ionako ih već dugo vidjeli nismo.
Ali, od drugih smo već čuli, Kavafi moj dobri, barbarima,
ovim novim, ništa na ovom svijetu dovoljno nije. Oni bi,
rekoše nam, i zvjezdano nebo nad našim gradom u
kabanice svoje vojničke umotali; oni bi, rekoše nam,
da svijet ovaj, i naš i njihov, od samog početka samo
za njih krene i da sve vrijeme ovo, i naše i njihovo, od
svog početka, samo njihovo bude.
Riječima – u povjerenju nam došapnu Kavafi moj dobri –
riječima ih jakim otjerajte. Recite im, jednostavno: Idite
od nas, idite kućama svojim, djeca vas vaša i žene vaše
čekaju, neko im je na prevaru sunce ugasio! I vidjet ćete,
ni sami vjerovati nećete, koliko se barbari, ovi novi,
riječi vaših plaše.
A šta ako nas poslušaju i odu?
Šta ćemo tada raditi sa sobom?
Autor: Mujo Musagić-Šoka/ www.tomislavnews.com
