“Etikete osobe drže u ropstvu mojih definicija ili mojih i tuđih procjena i osuda. Svečano odlučujem osloboditi ljude koji žive u mom svijetu. Dopustit ću im da budu takvi kakvi jesu i da mi oni sami kažu tko su i kakvi su oni zapravo. Odlučujem pokidati sve etikete i protjerati iz svog srca strah od drugih. Da, etiketiranje je znak straha od drugih. Etiketa me čuva od drugoga. Sakriva me od njega. Od mene. Etiketa je lažna sigurnost. Upravo zato se odričem etiketa i svečano odlučujem pokidati ih”, poručio je fra Josip Vlašić u svojem promišljanju.
Ima jedan silan trenutak u rođenju tj. djetinjstvu Ivana Krstitelja. Naime, kad je došlo vrijeme da mu nadjenu ime, rodbina je htjela da se zove Zaharija, kao njegov otac. Vjerojatno su imali dovoljno dobrih razloga: otac mu je bio službenik hrama, ugledan čovjek, k tomu i pobožan. Bilo bi izvrsno da i njegov sin bude takav. Ime bi moglo bit znak i tom djetetu i drugima: ovo je mali Zaharija! Bit će kao njegov otac! No, mama Elizabeta želi djetetu nadjenuti ime Ivan. Rodbina se buni. Protestiraju: „Nikoga nema u našoj obitelji tko se tako zvao?!“ Elizabeta ustrajava. Ne odustaje od svog nauma. Konačno, rodbina traži mišljenje od Zaharije, koji je zanijemio u susretu s anđelom koji mu je navijestio Ivanovo rođenje. Vjerojatno su očekivali da će Zahariji laskati prijedlog da mu se sin zove njegovim imenom. No, Zaharija je jasno poručio napisavši na pločicu: „Ivan mu je ime!“ Nema ništa loše u tome da se zove imenom svog oca, da mu bude sličan, da ga nasljeduje… Ali život tog djeteta je nešto novo, nešto puno više! Napisao je fra Josip Vlašić u svojem promišljanju za Radiopostaju mir Međugorje.
Kakve veze ima ovaj događaj sa mnom ili bilo kojom osobom? U susretu s evanđeoskim opisom gore prepričanog događaja tako jasno sam prepoznao etikete koje sam nalijepio na neke osobe. Ima etiketa koje sam i sam na sebe nalijepio. Prepoznao sam i etikete koje su drugi na mene nalijepili. Neke sam čak i prihvatio. S nekima se poistovjetio, povjerovao im. Tako i što se tiče drugih. Neke etikete su na druge stavili drugi ljudi, ali su ih meni predstavili i ja sam ih prihvatio. Shvatio sam da sam u prošlosti, osobito u mladosti, ponekad bio zbunjen zbog toga. Bilo je trenutaka kada bi mi neke osobe rekle negativne, pa i ružne, stvari o drugima, zatrpali bi me sudovima o njima, a ja sam u tim ljudima otkrio nešto sasvim drugo, nešto lijepo, dobro, nešto čemu sam se divio i radovao. Još okrutniji bili su pokušaji da se nekoga unaprijed osudi jer je sin toga i toga, jer su mu roditelji bili takvi i takvi itd. Razumio sam da su to bili pokušaji lijepljenja etiketa. Kada si prihvatio etiketu, onda samo pročitaš što je na njoj napisano i to je to. Ne može se ništa više reći o toj osobi. Sve su drugi rekli. To je to. A to je zapravo mogla biti smrt za mnoge lijepe odnose.
Kada si prihvatio etiketu, onda samo pročitaš što je na njoj napisano i to je to. Ne može se ništa više reći o toj osobi.
Dok odrastamo, ali i inače tijekom života, znaju ljudi na nas nalijepiti etikete. Ne moraju nužno biti negativne, iako su većinom baš takve. No, te etikete nikada nisu dobre. Etikete si uzimaju za pravo da znaju istinu o osobi, konačnu istinu. Etikete su pokušaj da osobu definiramo najčešće po nekom naglašenom dijelu nečije osobnosti, po podrijetlu, po nečijoj prošlosti ili po onom čime se osoba bavi. Ali etikete redovito sakriju sve ono drugo što neka osoba jest. Čini mi se da je istinito reći da etikete osiromašuju osobu koja postoji u mom svijetu. I ne samo osiromašuju, nego i preziru, pokopavaju.
Etikete koje se često drugima naljepljuju su one zbog roditelja: da su se nečiji roditelji rastali, da je nečiji roditelj učinio samoubojstvo, da mu je otac alkoholičar, da je bio u partiji itd. Ali, zar je to pošteno? Čini mi se da nije!
Etikete mogu biti različite. Pokušaj da Ivan nosi ime svog oca Zaharije može biti jedan dobar primjer etiketiranja. Zašto bi život novog stvorenja bio obilježen činjenicom da je sin toga i toga? Ne! Ivan ima drugačiji put, drugo poslanje, ispisat će drugu povijest. Ne treba ga određivati ime njegovog oca i ono što je njegov otac činio. Elizabeta i Zaharija su odlučno pokidali tu etiketu sa života svog tek rođenog djeteta! Etiketiranje može biti npr. da je netko tko je bio u crkvenom braku doživio brodolom braka i rastavljen je, pa ga u Crkvi i društvu samo to određuje, samo po tome ga se prepoznaje i prosuđuje. Etiketa može biti i da je netko političar, da radi u nekoj javnoj službi i da zbog toga odmah bude obilježen kao pokvaren, zao, korumpiran, lopov itd. Etiketa može biti da je netko nekada učinio to i to, i nema više nikakve mogućnosti da se pokaje, popravi, da odraste. Etikete koje se često drugima naljepljuju su one zbog roditelja: da su se nečiji roditelji rastali, da je nečiji roditelj učinio samoubojstvo, da mu je otac alkoholičar, da je bio u partiji itd. Ali, zar je to pošteno? Čini mi se da nije!
Zato, odlučujem pokidati sve etikete sa svih osoba koje postoje u mome životu.
Zato, odlučujem pokidati sve etikete sa svih osoba koje postoje u mome životu. I etikete koje sam možda nesvjesno na druge nalijepio i one koje su na njih drugi nalijepili. Odlučujem pokidati i sve etikete sa sebe! Za to nikada nije kasno. Bit će to trenutak iznenađenja! Vjerujem da ću o mnogima i o sebi otkriti ono što ni slutiti nisam mogao.
Etikete osobe drže u ropstvu mojih definicija ili mojih i tuđih procjena i osuda. Svečano odlučujem osloboditi ljude koji žive u mom svijetu. Dopustit ću im da budu takvi kakvi jesu i da mi oni sami kažu tko su i kakvi su oni zapravo. Odlučujem pokidati sve etikete i protjerati iz svog srca strah od drugih. Da, etiketiranje je znak straha od drugih. Etiketa me čuva od drugoga. Sakriva me od njega. Od mene. Etiketa je lažna sigurnost. Upravo zato se odričem etiketa i svečano odlučujem pokidati ih!
www.tomislavnews.com/https://hkm.hr/duhovnost
