No, sudeći po reakcijama studenata, čini se kako sveučilišta i fakultete nije zahvatila najgora korupcija nego najgore sljepilo i najdublje tupilo
Ni činjenica da prave zime nema već godinama nije poremetila studente u njihovu zimskom snu. A puno toga ih ne može probuditi ni iz ljetne omamljenosti. Najtiša kategorija u bosanskohercegovačkom društvu obespravljenih, izvaranih, ulovljenih u zamke prljavih igara ostala je vjerna svojoj šutnji. Glasni samo kad treba od uha do uha prokleti državu i profesora, glasni bunt i organiziranu galamu ostavljaju po strani. Jer, kad treba glasno progovoriti, nesigurni u sebe kao na ispitu kod strašnog profesora, studenti zamuknu, stresu se i postanu nevidljivi.
Naime, proteklih dana je sama država i onaj njezin dio koji se na papiru bori protiv korupcije, priznao je kako su leglo korupcije visokoškolske ustanove. Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, smiješnoj imena i još smješnijih ovlasti, navela je kako je na sveučilištima diljem BiH ukorijenjena ona ”najgora korupcija”.
Jer, oni koji govore u ime studenata sigurno su neki budući foteljaši, glumci prenositelja znanja i jedna od čvrstih niti korupcijske mreže na hramovima znanja i netransparentno salivenog betona.
PIŠE: Berislav Jurič
Naime, proteklih dana je sama država i onaj njezin dio koji se na papiru bori protiv korupcije, priznao je kako su leglo korupcije visokoškolske ustanove. Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, smiješnoj imena i još smješnijih ovlasti, navela je kako je na sveučilištima diljem BiH ukorijenjena ona ”najgora korupcija”.
No, sudeći po reakcijama studenata, čini se kako sveučilišta i fakultete nije zahvatila najgora korupcija nego najgore sljepilo i najdublje tupilo. Jer, svi od reda kažu kako se nitko nije požalio na korupciju unatoč kutijama koje su predviđene za ubacivanje žalbi.
Dakle, država i agencija smiješnog imena, o čijoj fotelji sanjaju slijepi i tupi, su pogriješile. Korupcije nema, a studentima je dobro jer su kutije sa žalbama prazne.
A onda, nakon što se tekst o sljepoći, tupilu i nijemosti objavi, krene galama pod prstima nad tipkovnicom, i gle čuda, korupcije ima, prozivaju se profesori, asistenti i oni što glume profesore i asistente a u biti su prikriveni blagajnici koruptivne mreže koja se rasplela toliko da se rasplesti ne može i da zaslužuje posebnu katedru o proučavanju njezine neuništivosti.
A posebnu katedru zahtijevaju nijemost, tupilo i neorganiziranost studenata. Događala su im se razna poniženja, ali su šutjeli, tek su na kakvom izrežiranom prosvjedu mahali zastavama misleći kako će veći broj zamaha u minuti osigurati onu ranije spomenutu stolicu u instituciji smiješnog imena i državnoj službi za koju prosječan student u BiH ne zna ni da postoji, a kamo li čemu služi.
Jer, oni koji govore u ime studenata sigurno su neki budući foteljaši, glumci prenositelja znanja i jedna od čvrstih niti korupcijske mreže na hramovima znanja i netransparentno salivenog betona. Drugi šute, smatrajući sebe pravim studentima, pravednim i pravičnim. Oni nisu štreberi, ali su uvjereni u svoje znanje i oni nisu bogati a plaćaju sve što im se jasno i između redaka kaže da se plati. Oni znaju obiteljsko stablo na jednom fakultetu u detalj i pročitaju tu i tamo zakon o obrazovanju, provjere kako se prijavljuje korupcija, računaju koliko im novca pojede svaka godina fakulteta do diplome i trube koju također moraju platiti, a da im se ne izda nikakav račun. Znaju i tko te diplome štanca i iznenađuju se kad pod jeftinim kapicama kojima se furamo na američke uspješne šmokljane, ugledaju lica koja nikada nisu vidjeli na fakultetu ali znaju da su u strankama, odborima ili među rodbinom fakultetske rodbine.
Znaju šutljivci, koje greškom nazivamo budućnošću ove zemlje, da se samo na njihovom fakultetu u čitavom svijetu može dobiti 1+ i da ga daje profesorica koja se natrpala kolegijima da bi mogla dobiti Nobela za trpanje kolegijima. Znaju da je sve nakrivo, ali ne smiju progovoriti vjerujući da je bolje provući se kod profesora i njegove biološke i stranačke obitelji nego biti siguran u svoje znanje i biti glasan.
Jer, od malena ih učimo da klimanjem glavom i šutnjom dobivamo više. To ih već uči poluteta u poluvrtiću, učiteljica s pola norme u pola škole, profesor u gimnazijama bez kriterija i strukovnim školama bez struke. To ih uče i predstavnici godina, fakulteta i sveučilišta, klimajući glavama i noseći sakoe nakon prvog kolegija, praveći se uspješnijima u lancu dupelizja.
Zato ne čudi vjernost šutnji, sljepilu, tupilu i praznim kutijama. Jer, sve borbe ove mladosti svele su se na borbu na odlazak, okrivljavanje drugih i galamu pod prstima nad tipkovnicom u samoći i mraku sobe. I sve to za 1+ u indeksu i životu.
Bljesak.info /TN
