Mnogo je u duvanjskom kraju legendi, anegdota, šala, istinitih priča vezanih za jake zime i snježne vijavice-pušanije, najčešće s tragičnim događanjima, koje bi se pričale za dugih zimskih večeri-sijela, prenosile se usmenom predajom…
Malo ih je zapisano, mnogima se trag izgubio do današnjih dana, a mi smo se večeras prisjetili dviju istinitih anegdota iz prošlog stoljeća, pa neka ostane zapisano.
MATINO OBVEZNO BRIJANJE U GRADU SVAKOG PONEDJELJKA
U jednom od većih duvanjskih sela u prošlom stoljeću živio je gospodin Mate ( a imao je neobičan nadimak, koji nećemo napisat, jer bi ga se mnogi stariji Duvnajci sjetili!), rođen i živio u selu, ali bio je poseban, bio je gospodin: niti je radio što su radili njegovi susjedi, niti se tako ponašao, bio je pametan, obiteljski čovjek, a ipak malo”mimo svit”, ali vrlo zanimljiv. Tako je, od kada se počeo brijati, svakoga ponedjeljka išao na brijanje u grad, kod brice. Ponedjeljak je od davnina bio pazarni dan u Županjcu-Duvnu_Tomislavgradu i malo koji seljak je propustio ne biti taj dan na pijaci: nešto je prodavao, kupovao, gledao, s kumovima se susretao. Malo njih se šišalo i brijalo u gradu kod brice. Osim, kako rekosmo, Mate!
Pušilo, padalo, grmilo, sivalo, imalo se što raditi u kući, u selu, sve je moglo čekati, Mate bi osedlao svog Vranca, uđašio i pravac – Duvno. Nekada bi na Vrancu jahao priko polja, a najčešće glavnom cestom.
A kada bi udarile zime, visok snijeg, pušanija, seljaci bi ponedjeljkom gledali kroz prozor i, gledajući jedni u druge, ko tamođoja zabrinuti, glasno izgovarali:”Bože, oće li Mate danas moći u grad na brijanje?”. I dok bi oni tako upitno gledali, Vranac se već kroz pušaniju probijao cestom, vraćajući se iz grada, sa svježe obrijanim jahačem! Umro Mate davno, pokoj mu duši, a ostade iza njega izreka, koja se i danas može čuti u njegovom selu, kad ovako zavlada zima i pušanija na Duvanjskom polju: “Po ovakoj bi pušaniji Mate pivajući odjašio na brijanje u grad!”
“NIKO NIGDI DOK SE PUMPA NE NAĐE!”
Anegdota po kojoj brojni Duvnjaci pamte ovu izreku dogodila se 70-tih godina prošlog stoljeća kada je imati bicikl bilo malo bogatstvo, mnogim mladima sada neshvatljivo.
Tih godina u kino dvorani u Duvnu redovito su se prikazivali filmovi, a dvorana uvijek bila puna posjetitelja. (Usput: vjerujemo kako će uskoro, nakon gotovo polja stoljeća, dvorana opet, sada obnovljena, biti puna filmoljubaca.)
Dakle, bilo ljetno doba, a mladić iz jednoga duvanjskog sela pred Dom kulture stiže na novom biciklu. Gledaju ga mnogi zavidno, on polako “parkira” bicikl pred zgradom, zaključa ga, pumpa ostade priljubljena uz bicikl.
Po svršetku filma, on prvi istrča vidjeti je li mu bicikl na mjestu, a onda se brzo vrati, stade na vrata kino dvorane, raširi ruke i gotovo plačnim glasom povika:” Neko mi je ukro pumpu, svi nazad, niko nikud dok se pumpa ne nađe, čujete li niko nikud…”!
Ne bitno je sada kako je priča završila, ostade mladić poznat po izreci: “Niko nikud dok se pumpa ne nađe”!
Zanimljivo, rijetko se kada ponavljala ova izreka pri nekoj krađi, najčešće su je Duvnjaci (sada već u godinama) spominjali kada se mislilo kako treba ostati u kući, dok opasnost ne prođe: nevrijeme, najčešće pušanija i veliki led, u ratu granatiranje…ili slična opasnost izvan kuće. Malo tko pamti kojim povodom i kako je nastala izreka:”Niko nikud dok se pumpa ne naže”!
Zato se i danas čulo u duvanjskom kraju: Niko nigdi dok se pumpa ne nađe, odnosno dok pušanija prestane, dok se vrijeme ne smiri!
www.tomislavnew.com / Foto: ilustracije
