Ministar vanjskih i europskih poslova u Vladi Republike Hrvatske, dr. Gordan Grlić Radman na tu funkciju imenovan je prošloga mjeseca, a već ovoga mjeseca, točnije, 7. kolovoza, 2019. godine, posjetio je svoje rodno Prisoje, u općini Tomislavgrad i čelnike tomislavgradske Općine.
Bogatu biografiju i uspješnu poslovnu i diplomatsku karijeru već su mnogi mediji objavili, a mi smo iskoristili privatni boravak ministra u rodnom gradu postaviti mu nekoliko pitanja koja mu drugi nisu postavili ili na koja mi nismo pročitali odgovore, a vjerujemo da su zanimljiva ne samo našemu Tomislavnews.com portalu. Pokušali smo ne postavljati pitanja iz politike, koliko je to bilo moguće. Objavljujemo i ekskluzivno fotografije iz djetinjstva ministra Grlića Radmana.
Ministre Grlić Radman, prije svega Vam čestitamo na funkciji ministra u Vladi RH, želimo Vam dobro zdravlje i uspjeh na toj funkciji, a naše prvo pitanje je provjera onoga što su mediji objavili: kada i gdje ste točno rođeni ?
Hvala na čestitkama! Rođen sam u Prisoju 6. lipnja 1958. Prisoje je do tada bila općina, a taj dio oko mosta na Ričini zvao se i Karlov Han. Prisoje je bilo veliki konglomerat zaselaka od Vrila do Golinjeva koje je već pripadalo općini Livno. Približit ću vam sliku i život u tadašnjem Prisoju.Ta jezgra na Karlovom Hanu bila je veličajna, budući da je po najvažnijim objektima imala, na stanoviti način, gotovo urbani karakter. U mjestu je bila prekrasna velika kamena škola s još ljepšom kamenom dvorišnom ogradom, bila je tu pekarnica sa simpatičnim pekarom Ćamilom, kavana, magazin ili željeznarija, upravna općinska zgrada, zadruga i zema (skraćenica od zemaljski magazina). Tu je bila i milicijska stanica bez ijednog Hrvata, u blizini gostionica i svratište kod Šarića. Preko starog mosta, koji je bio pravo graditeljsko umijeće, bila je jedna druga gostionica kod Ćurkovića.
Sjećate se tih gostionica?
Naravno, mnogo je priča i šala koje su u mom sjećanju žive o tim gostionicama. Gostionicu s konačištem, vodio je simpatični Drago koji se volio šaliti. Ima tu puno zgoda. Kada bi ga pitali: Drago, šta ima, bolan, pojist’?, on bi odgovorio: Ha, šta ima, svega ima. Volja te lešo, volja te kuhano, volja te pečeno, volja te prženo. Ili, na primjer, kada bi netko naručio deci vina, a on bi donio dva, tada bi bio prigovor… Drago bi ispio dio i rekao: Eto ti jedan deci. Dakako, svi smo se smijali tim zgodama. Kod Drage su se zaustavljali autobusi i kamioni, a uz gostionicu, koja se zvala Putnik, bila je spojna zgrada u kojoj su živjele obitelji milicajaca ili učitelji.
Jeste li se rodili u rodilištu u gradu ili baš u Prisoju?
Baš u Prisoju, odnosno u Karlovu Hanu gdje je bio bolničar Bono i babica Vida koja je porodila moju majku. Otac mi je pripovijedao kako sam se zapravo trebao roditi u Splitu. Naručio je ambulantna kola. Večer prije moga rođenja moja mati je, spremajući se za Split, napunila kadu i uživala u toploj vodi, što je potenciralo brži porođaj. Kada su ambulantna kola došla, ja sam bio već rođen. Kasnije sam uvijek govorio kako se u Splitu može svatko roditi, no u Prisoju i ne baš svatko.
IME MU GORDAN, A SVI GA ZOVU GORAN, A PREZIME…?
Imate i neobično ime, za vrijeme Vašega rođenje, vjerojatno, nije bio još jedan Gordan u duvanjskom kraju, a ni šire?
Tata mi je dao ime Gordan, budući da je bio strastveni dinamovac. Dinamo je, naime, te godine osvojilo prvenstvo one države, a golman, Mostarac Gordan Irović, proglašen je najboljim nogometašem. Kasnije je otac bio razočaran kada je saznao da sam je hajdukovac. Tješio sam ga kako sam ja, zapravo, dinamovac, no koji navija za Hajduk. Svi bi se nasmijali i tapšali moga oca kako sam ja pravi diplomat zbog te izjave. Inače, bak i tetkom to ime nije ‘sjelo’ i prozvali su me Goran. Moja majka nikada me nije zvala Gordanom, jedino u trenucima rijetke ljutnje. I sada me svi u obitelji zovu Goran. U početku sam imao dosta administrativnih problema zbog imena koje su roditelji različito davali u dokumentima.
Kako to da imate dva prezimena, a ni jedno nije izvorno duvanjsko, pa od kuda su porijeklom Vaši roditelji?
Nemam dva prezimena, nego je moje prezime sastavljeno od dvije riječi. Izvorno je Radman, iako je u jednom razdoblju bilo samo Grlić. O podrijetlu prezimena moj je pokojni otac objavio knjigu, u kojoj je opisao kako su se njegovi preci, u prvoj polovici 19. st., s Cetine doselili u Bugojno. Moj otac, koji je bio veterinar, našao ja posao 1956. u Prisoju, gdje je postojala Veterinarska stanica, no bez veterinara. Inače, u Bugojnu su mu rekli da će raditi u Livnu.
A kako je onda ostao u Prisoju, zapušilo ga?
Sudbina je htjela da ostane u Prisoju, a to se dogodilo sasvim slučajno. Naime, vozeći se niz Privalu prema Prisoju, svi putnici su morali napustiti autobus, budući da je makadamska cesta bila zaleđena, a puhala je poznata jaka prisojačka bura. Svi su pješice sišli do Dragine gostionice i tu ostali tri dana dok se bura nije smirila. Tada je u gostionicu ušao mjesni odbornik Ivan Marković koji je, zajedno s posljednjim načelnikom općine Prisoje, Marijanom Ivandom, nagovorio moga oca Antu da ostane u Prisoju. Otac je dobio najbolje uvjete u Veterinarskoj stanici, koja je bila opremljena sanitarnim čvorom, dakle vodovod je bio spojen, što govori o visokim životnim standardima u to vrijeme u tom selu. Sjećam se prekrasnog vrta s cvijećem, a mama je uzgajala čak rajčice i krastavac. Majka Danica prezivala se Ivančić i bila najljepša djevojka u selu. Imala je samo 17 godina kada se je udala, a 18 kada me je rodila. Kako je otac vozio BMW-motor sa svom pripadajućom opremom i odijelom, bio je atrakcija i svraćao je pozornost cura u selu. On nije morao ići na derneke kako bi zamjerao cure,haha.
*********************************************************************************************
Vetrinar Ante spasio vola siromahu
Moj otac Ante preminuo je nedavno, a u buškoblatskom kraju još se preperičava događaj iz 60-tih godina prošlog stoljeća kad je moj otac bio veterinar u Prisoju, ili vetrinar Anta kako su ga svi zvali. Tada je veterinar bio važan u selu gotovo kao i liječnik, jer je stoka bilo vrlo često jedino baš blago koje su seljaci imali.
Jednog proljeća, u jeku sezone oranja, a tada još nije bilo jezero nego plodno Buško polje, jednoj siromašnoj obitelji u selu Liskovači medvjed napadne vola s kojim su orali, koji je vukao i plug i kola, i skoro ga razdere. Vol krepaje, krvari, skupilo se selo i moli Boga da vol preživi. Bio tu i neki čovjek koji je imao stari kamion i on predloži da ode po vetrinara Antu u Prisoje.
Dođe on pred večer po moga oca i obeća da će ga i vratiti nazad kući, samo da pokuša spasit vola. Otac je četiri sata pri svijeći sašivao, krpio vola, a ljudi oko njega već malo popili i kad je on završio posao svi su tvrdo spavali.Budi on kamiondžiju da ga odveze kući, ali ovaj ne zna gdje je!
Vidi otac što je i po noći, preko polja, pješke , a ima više od 10 km) se uputi u Prisoje kući. Vol preživio, a o mom ocu su pričali kasnije kao o čudotvorcu, ispričao je mInistar Grlić Radman jedan događaj o kojemu stariji Prisojani i sada pričaju.
*************************************************************************************************************
Koliko dugo ste živjeli u Prisoju i čega se najradije sjećate iz tog razdoblja?
U Prisoju sam završio dva razreda pučke škole, a onda smo se, 1967., odselili u Sesvete, budući da je otac dobio posao u svinjogojskoj farmi Sljeme. Inače, iako je tata Bugojanac, u meni je mentalno dominantan duvanjski identitet. Moji veliki uzori bili su moja baka Ana, rođ. Nevistić (budući da je bila s Kola, zvali su je Kolka, no najčešće Duvanjka). Did Stipan, zvani Mamušić, puno me je dobra naučio. Oboje su znali čitati i pisati, a njihove moralne vrijednosti života i kršćanska skrušenost, snažno su utjecali na formiranje moga karakter i poimanja filozofije života. Jače i snažnije od bilo kakvog formalnog obrazovanja. A sjećanje na moje djetinjstvo u Prisoju je jako živo, svega se sjećam.
DOJMOVI IZ TOMISLAVGRADA
Kako se osjećate kada dođete u rodno mjesto, kada prošetate uz Buško jezero?
Za moga kratkog boravka u rodnom duvanjskom kraju uspio sam posjetiti Karmel sv. Ilije u Bukovoj Gori i i malo odmoriti u rodnom Prisoju, budući da sam se nešto dulje namjeravao zadržati u Tomislavgradu. Gotovo svake godine posjetim Prisoje, bilo na Gospojinu ili se u nekoj drugoj prigodi susretnem s mojim ujakom Boškom Ivančićem. On mi je jedini preostali najbliži rod, iako u cijelom duvanjskom kraju imam brojnu daljnju rodbinu ili kao imam običaj reći”pola duvanjskog kraja mi rodbina”
Ovih dana posjetili ste i Općinu Tomislavgrad, općinske čelnike, predsjednika OV i načelnika Općine, a posjetili ste i Franjevački muzej „Fra Jozo Križić“ u Samostanu u Tomislavgradu, kakvi su Vaši dojmovi o muzeju?
U Tomislavgradu sam posjetio predsjednika OV gospodina Luku Krstanovića i gradonačelnika Ivana Vukadina, koji je prvi rođak moga prijatelja Vinka Vukadina, velikog humanitarca početkom 90-ih i kasnije. Franjevački samostan, gdje je na službi bio i suprugin ujak dr. fra Viktor Nuić, bio je također važno mjesto mojih uspomena. Uplatio sam dragovoljni prilog uredništvu Naša ognjišta, a potom sam ostao ugodno iznenađen franjevačkim muzejom, kao i muzejom o praslonu.
Prošetali ste, pretpostavljam, širokim i lijepim ulicama Tomislavgrada, pa ako dugo niste bili u našem kraljevskom gradu, koje ste promjene prve primijetili, odnosno kakvu ste sliku sada ponijeli iz Tomislavgrada?
Moji dojmovi o Tomislavgradu i u Tomislavgradu bili su toliko pozitivni, tako da su zatomili predrasude kako je duvanjski kraj prazan, budući da se stanovništvo konstantno iseljava. Iako je, nažalost, činjenica kako je sve manje Duvnjaka, čini mi se da je ipak to relativni pokazatelj. Živost na gradskim ulicama, puno mladeži, rasplinuli su taj pesimizam. Ima nade, potrebno je samo više radnih mjesta, stabilnu državu koja će jamčiti pravnu i nacionalnu zaštitu, te socijalni mir i stabilnost.
UVIJEK SAM SPREMAN POMOĆI
Kada smo na našem portalu objavili da ste rođeni u Prisoju, u općini Tomislavgrad, naši čitatelji su u komentarima pitali: i što nama (Duvnjacima) to znači, hoće li nam i kako to pomoći, pa hoćete li i kako?
Ja sam uvijek spreman pomoći koliko god je to u mojoj moći, a kao ministar stojim na raspolaganju za pomoć koja je u mojoj ovlasti.
A kada je u pitanju moj rodni kraj, moj duvanjski zavičaj, onda mi je i kao čovjek i kao sinu tog kraja stalo do dobrobiti tih ljudi. Želio bih da ostanu u svom kraju, da se zaustavi iseljavanje, da se otvore nova radna mjesta i mladi školovani ljudi ostanu tu. Duvnjaci su vrijedni i čestiti ljudi, snalažljivi i pametni, pa sami kažete da je Duvanjsko polje rasadnik darovitih i radišnih ljudi i nije dobro da odlaze i u tom smislu i moje ministarstvo i Vlada RH stojimo na raspolaganju za pomoć. Uostalom, Republika Hrvatska je potpisnica Daytonskog sporazuma i ima obvezu pomagati B i H, a ja kao čovjek rođen u B i H trebam se i dodatno angažirati.
Znate li da su dvojica biskupa rođena u Tomislavgradu, a dvojica porijeklom iz Tomislavgrada, jeste li ih upoznali?
Dobro mi je to poznato, biskup Dražen Kutleša mi je i rođak, a oba smo rođena u istoj župi-Prisojačkoj, mlađi je od mene i nismo imali prigodu upoznati se, ali redovito pratim njegovu duhovnu, pastoralnu djelatnost i napredovanje u zvanju i imenovanju, drago mi je da je imenovan biskupom. Isto je i s biskupa Ivanom Ćurićem, sada i biskupom Božom Radošem iz duvanjskog sela Crvenica. Upoznao sam i mnogo uspješnih ljudi na drugim područjima ljudskih djelatnosti, a rođenih ili porijeklom iz duvanjskog kraja.
Bili ste u diplomaciji u Njemačkoj i Švicarskoj, pretpostavljam upoznali i mnoge duvanjske gastarbajtere, jeste li se sprijateljili s nekima od njih?
O da, bio bi podugačak spisak i mojih prijatelja i poznanika koje sam upoznao za vrijeme obavljanja dužnosti veleposlanika, posebice u Berlinu, gdje sam se predstavio, kad sam stupio na dužnost veleposlanika, u tri crkve u kojima se služi misa na hrvatskom jeziku. S većinom sam ostalo u kontaktu ili prijateljstvu, mislim da nema duvanjskog sela iz kojega nisam upoznao barem desetak ljudi na radu u Njemačkoj ili Švicarskoj.
Ministra Grlić Radman, hvala Vam na izdvojenom „odmorskom“ vremenu i svako dobro Vam želimo u životu, uz preporuku, naravno, da pratite naš Portal, koji donosi sve važne vijesti iz Vašega rodnog kraja i Portal koji miriše na zavičaj!
www.tomislavnews.com/ Razgovarala : Ljuba Đikić/ Foto uz naslovnicu: ministar Grlić Radman i sin mu Ante
NAPOMENA: Sve fotografije su iz privatnog albuma obitelji Grlić Radman, ustupljene, ekskluzivno, na objavu Tomislavnews.com, osim ovih iz posjeta Tomislavgradu, 7.kolovoza,2019.
