„Čovjek kad ode od kuće, on je kao biljka koju presadite u novu posudu. Na korijenju uvijek ostane one zemlje iz koje se niklo…“
Berislav Jurič je ovoga tjedna dobio nagradu Fondacije „Fra Grga Martić“ za najbolji prozni prvijenac, što je bio povod za intervju s njim, a razloga je mnogo.
Berislav-Bero Jurič rođen je u Tomislavgradu prije 33 godine. U Tomislavgradu je završio i osnovnu i srednju školu, a potom otišao na studij novinarstva u Mostar, gdje sada živi i radi kao freelance novinar i urednik portala bitno.ba. Bero je, neka nam bude dopuštena osobna procjena, prije svega pjesnik, pjesnik po pozivu, a potom sve ostalo. Uz novinarski posao, Bero neumorno piše i objavljuje pjesme, priče, crtice… Rado je pristao na intervju za TN, pa smo ga pitali, osim o nagrađenoj prozi, i o bh književnosti, još svašta nešto i dobili jako zanimljive odgovore.
O bh književnosti
Bero, čestitam na nagradi! Zadnji razgovor sam pravila s tobom povodom, također, jedne lijepe nagrade, sjećaš se?
Zahvaljujem na zanimanju i čestitkama za nagradu. A razgovora se sjećam iako je bio poprilično davno. Bilo je to povodom nagrade A.B. Šimića za ciklus pjesama u kategoriji srednjoškolaca i ujedno moj prvi medijski istup zbog pisanja.
Tada si bio gimnazijalac, stidljiv i u zvijezde zagledan. Bio si štur na riječima, ali su ti pjesme bile rječite i bila sam sigurna da je Duvanjsko polje dobilo još jednog pjesnika. Je li ti Šimićeva nagrada otvorila neka vrata u svijet poezije ili se i dalje provlačiš kroz „prozore njene“?
U zvijezde sam i sad zagledan, ali samo onda kad mi posao i zbilja dopuste podignuti glavu. Nagrada, koju sam dobio još jednom, ali u kategoriji studenata, bila je dokaz samome meni da ipak u mojim slovima postoji nešto zanimljivo za iščitati. Međutim, kako to kod nas biva, sve se završilo s dodjelom, pa sam taj, uvjetno rečeno, pjesnički put, nastavio sam probijati šaljući pjesme u razne časopise. Oni koji su mi dali nagradu, nikada me poslije toga nisu kontaktirali za bilo što.
Znala sam da s godinama poete prelaze na prozu, ali sam mislila da si ti još „mlad“ za prozu. Ova nagrada koju si dobio je dokaz da sam pogrešno mislila. O kakvoj se nagradi radi i što ti ona znači?
Riječ je o nagradi za zbirku priča autora koji do sada nisu objavili knjigu proze. Bilo bi smiješno reći da mi nagrada ne znači. Riječ je o jednoj od najvrjednijih nagrada u bivšoj Jugoslaviji, ali i o Fondaciji, koja nakon dodjele nagrade, brine o nagrađenim piscima organizirajući promocije. A priče pišem odavno. Od prvih pjesničkih pokušaja uvijek sam pokušavao složiti i neku priču tako da sam se istovremeno tražio i u jednom i u drugom. Napisao sam i neke drame, ali mislim da je to sve samo pokušaj, jer sam se u to upustio sa 16-17 godina.
Molim te za kratak sadržaj, ono, kao u školskoj lektiri?
Riječ je o petnaestak različitih, što kraćih što dužih, priča. Jedna je o rukama, druga o pogrebu. Pisao sam i o pionirima, doživljaju rata, nekakvim utvarama. Ima svega pomalo, valjda će ljudi pronaći nešto što će im se svidjeti.
Koliko dugo si pisao ovaj rukopis?
Priče su nastajale od srednje škole do danas. Ima tu pokušaja, koje sam kasnije doradio, ali i stvari koje su godinama ostale napisane kakve jesu, pa su eto sada i prepoznate kao nešto što vrijedi.
Očekivala sam da ćeš prije objaviti zbirku poezije?
Gledajući slijed događaja, reklo bi se da sam prvo trebao, nakon tih nagrada za poeziju, objaviti zbirku pjesama. Ali eto, kako su kod nas ta pjesnička društva začahurena, nisam imao priliku progurati se do nekoga tko bi to objavio. Onda je uslijedio neki inat da to niti ne objavljujem, pa sam po nekim mostarskim klubovima onako ”nasuho” i za kakav honorar čitao svoje pjesme, pa su uspjele doći do onih koje su zanimale. A korice za njih još uvijek čekaju bolja vremena.
Hoćeš li sada objaviti ovaj rukopis, hoće li biti ukoričen?
Nagrađena zbirka priča bit će, zahvaljujući spomenutoj fondaciji, i objavljena na jesen. Nakon toga bi trebale uslijediti promocije, a ja se nadam da ćemo se s knjigom vidjeti i u Tomislavgradu.
Komu, uopće, književnik u BiH može ponuditi rukopis za objaviti, a da nije u vlastitoj nakladi ili vlastitim sredstvima?
Kod nas je izdavačka djelatnost na koljenima i nemate neku kuću koja bi ozbiljno zagrizla za vaš rukopis. Izdaju se već poznata imena i lagana štiva, koja se onda i bolje prodaju, pa je teško očekivat da će netko ući u poslovni rizik s mladim, neprovjerenim autorom.
{gallery}bero_intervju{/gallery}
Znaš li nekoga iz tvog kruga pjesnika tko je objavio knjigu u BiH i zato dobio honorar od izdavača? (Ne mislim na pet-šest renomiranih književnika u BiH)?
Krug mojih pjesnika još se nije probio do knjige. Za pojedine kolege znam da su, objavivši u vlastitoj nakladi knjigu, što bi se reklo na glavi, jer su došla takva vremena da se danas novac odvaja za hranu, a knjiga je sve više bacanje para. Bez obzira što se krije u njoj.
Što, generalno, misliš o novijim književnim ostvarenjima u BiH, pa ih usporedi sa susjednim zemljama?
Iako vlada nekakvo pravilo da Bosna i Hercegovina mora zaostajati u svemu, mislim da u umjetnosti držimo korak s drugima. Ako uzmemo u obzir uvjete u kojima stvaramo, mislim da smo dobrim dijelom i iznad nekih drugih. Nije jednostavno pisati u pauzama od posla i dobiti novac za neki projekt i tri mjeseca raditi samo na tome o trošku nekog mecene. Stoga, kad se to dvoje stavi na vagu, boreći se sa zbiljom, umjetnici u BiH ipak kvalitetno rade. Ako ništa, onda s puno više srca.
Što će, po tvom mišljenju, preživjeti, postati antologijsko, od književnih dijela u BiH objavljenih u dva posljednja desetljeća?
Teško je nešto takvo prognozirati. Živimo u vremenima kad se svemu smanjuje rok trajanja, pa je tako i sa književnošću. Mislim da je Josip Mlakić već zaorao dobar put da ga se u budućnosti neće moći ne spomenuti kao jako kvalitetno pero. Tu su i Ivica Đikić, Željko Ivanković, Admiral Mahić, ali i neka imena koja tek isplivavaju.
O novinarima i novinarstvu u B i H
Godinama, od 1996., pišeš novinarske tekstove, uređuješ ih, kao urednik pratiš sve medije u BiH. Što redovito čitaš, posla radi (koje medije), a što voliš pročitati?
Najčešće ‘visim’ nad agencijama, a od medija ne bih izdvajao najdraže. Znam kakav je to kruh i kakvi su sve načini da se živi i preživi, pa ponekad razumijem prljavštine i nebuloze koje nam se plasiraju. Volim pročitati pismenu i zanatski kvalitetno odrađenu novinarsku priču, bilo da se radi o izvještaju s tržnice ili o zahtjevnijem novinarskom žanru. Bitno mi je da me tekst ne nasekira, nego da me uvjeri da se netko tko se potpisao pod tekstom zbilja potrudio odraditi svoj posao.
Je li internetsko novinarstvo (portali) potisnulo (ugrozilo) tiskane medije?
Ne. Postoje novinarske forme koje nikada neće do kraja zaživjeti u internetskom novinarstvu i koje svoju čar imaju samo u tiskanim izdanjima. S druge strane, novine bi se mogle nazvati mrtvim slovom na papiru, dok vijest objavljena na internetu sadrži i multimedijalne sadržaje, pa možete umjesto da pročitate nešto, pogledati prilog o tomu, a nakon svega to i prokomentirati, podijeliti, lajkati. Nažalost, pogrešna je predodžba da je internet novinarstvo drugačije novinarstvo od ”običnog”. Vijest je vijest bez obzira u kojem se mediju objavila, ali se danas pod internetskim vijestima čitateljima podvaljuje svašta.
Ti spadaš u mlade novinare pa možeš reći kakvi su novinari tvoje generacije: znaju znanje, načitani, pismeni, informirani, objektivni…? Ili?
Imao sam sreću da je generacija s kojom sam studirao bila generacija ljudi koji su se zbilja htjeli baviti ovim poslom, pa nas je tako većina, uz studiranje, odrađivala negdje i prakse. Pokrenuli smo i svoje novine na fakultetu, pa samo radili i uvježbavali se. Danas su moje kolege jaka novinarska pera, urednici na televizijama, radijski novinari, glasnogovornici, kolumnisti. Nažalost, mlađe generacije novinarstvo studiraju, a ne bave se novinarstvom. Nije to profesija u koju uranjate tek kad dobijete diplomu, pa ako ne bude ništa bolje, mislite da vas čeka posao u novinama. Mlađe generacije ne znaju napisati običnu vijest. Krivci su oni koji ih uče, jer malo smo mi toga naučili na fakultetu, jer su nam predavale razne podobne neznalice, ali su i sami krivi. Svi bi oni pisali, ali kad im ponudite da pišu, pisali bi kolumne odmah i to da im se masno plati. Da skratim, mlade generacije novinara nabijaju ocjene na fakultetu, a stotine vijesti im može proći ispred nosa, ne samo da ih neće znati napisati, nego ih neće ni vidjeti.
O duvanjskom kraju, zavičaju
Iako je Mostar, u kojem si osnovao obitelj, gotovo u „predgrađu“ tvoga rodnog Tomislavgrada, što je prevagnulo da ostaneš tu, da se ne vratiš „kući“?
Prije svega, u Mostaru sam ostao radi posla. Krenuo sam raditi odmah na prvoj godini fakulteta, pa se izmijenjalo poslova, sve do danas kada ”pišem na sve strane”. Evo, nedavno sam rekao ono čarobno ‘da’, pa sam se još više ukopao u grad na Neretvi.
Koliko često dolaziš u Tomislavgrad i što te veže za njega?
Kako kada. Nekad učestim, nekada me nema po mjesec, dva. Posao koji radim i ne daje baš puno slobodnog vremena. A za Duvno me veže prije svega obitelj i prijatelji, a onda i ta neka širina, koje se čovjek poželi kad godinama živi na neurednom gradskom asfaltu.
Prva asocijacija kad čuješ Tomislavgrad?
Ponos.
Rođen si, školovan i odrastao u Tomislavgradu. Usporedi Tomislavgrad danas (kad dođeš i prošetaš gradom) i grad tvoga djetinjstva?
Ne smijem previše suditi jer sam se malo odaljio, pa da ne kažu ‘što nam on to ima pametovati kad ne živi ovdje’. Ali, zaboli me neka inertnost koja vlada u ljudima. Osjeća se neka usamljenost i otuđenost. Grad stari, rijetki se vraćaju, gube se svi oni ponosi koje smo imali kao Duvnjaci, počevši od izgleda grada do nekih drugih vrijednosti. Nevjerojatno je da smo u ratu i poslije rata imali najjači medij, tamburaški orkestar, limenu glazbu, zborove, a da danas duhovno živimo kao da je najžešći rat. Danas je Tomislavgrad mjesto u kojem svi znaju sve, a malo se toga može promijeniti. Neke stvari su nam pred nosom, ali ih, vjerojatno, jer pojedinci ne bi imali koristi od njih, ne znamo iskoristiti. Skijalište nam je pola sata od grada, jezero je tu, planina i more na dohvat ruke, a mi nemamo ni t od turizma. Gladni smo, a polja nam kosi netko drugi. Ako uopće kosi. I svi smo ludi za domaćim sirom.
Uhvatiš li sebe u razmišljanju vratiti se u rodni grad?
Uhvatim i to što stariji to sve češće. Doći će vrijeme i za to. Jednom kad zaslužim pravi odmor, znat ću gdje ću ga naći. Čovjek kad ode od kuće, on je kao biljka koju presadite u novu posudu. Na korijenju uvijek ostane one zemlje iz koje se niklo.
Za kraj, uobičajeno, poruka čitateljima TN, osobito poetama, zanesenjacima, zaljubljenicima, te poruka Duvanjkama i Duvnjacima?
Prije svega zahvaljujem što su imali volje iščitati ovo do kraja. A poruka je da je grijeh ne iskoristiti dar, a još veći ne obogatiti nekoga tim darom. Kad pričam o Duvnu znam reći da imamo što nitko nema. I zbilja mislim tako. Pa neka tako i ostane.
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić