Nadamo se da ste pročitali tekst o veličanstvenoj Smotri na Duvanjskom polju, 1938. godine.
Sada, ekskluzivno, donosimo prekrasnu pjesmu jednog od sudionika Smotre: Jeste duga ko Duvanjsko polje, pročitajte i bit će vam bolje!
Čoban gleda sa Vrana planine
Od Mijata Tomića pećine,
Pa promišlja te stare davnine,
Na duvanjske pogleda ravnine.
I promatra to široko polje,
Iznenađen oće vidjet bolje,
Jer je polje u drugom obliku,
Čitavo je prominilo sliku;
Ta o ničem prije nije znalo,
Sad golemo čudo ugledalo:
Nasred polja o izodu sunca
(Sa najvišeg promatra vrhunca)
Kao oblak vije se zastava.
Između nji zeleni se trava
U blizini žita i livada.
Gleda čoban, ali ne zna što je,
Pa on druga brže pitat ode:
“Reci, druže, što je ono tamo?”
A drug veli: “Ajd da pogledamo!”
Čoban ne će: “Oto nije zgodno!”
Može biti da nij’ ni slobodno.
To j’ sastanak kakvi velikaša,
Za kog nije ta odora naša.
Naš zagrnjač nije za tog mista,
Kad se tamo mnogi barjak blista.
Daleko su, pa se ne zna boja,
Pa se bojim tamo nepokoja”.
Al drug veli: “Tu baš nema straha:
Ono naša zastava je prava.
Gledaj, eno: trava se zeleni
Donja plava,gornja se crveni!”
Dok su tako bili u raspravi,
Zemlja tutnji, auto se javi.
I to iđe od zapadnog kraja,
Od sunčanog poznaje se sjaja:
Na putnicim seoska odića,
To veseli obadva mladića,
Upoznali zastavu po boji,
Po opremi, da su ljudi svoji.
Postadoše odma dobre volje,
Zagaziše u Duvanjsko polje.
-Narod sa svojim prvacima skuplja se na smotru-
Nekoliko skrenuli koraka,
Pomoli se hiljade barjaka,
Domovine oda strana sviju,
Na Duvanjsko polje da se zblju.
Jedno jato leti automobila,
Bi ti reko: digli se na krila.
Idu ravno od Zagreba grada
Baš na mjesto, di će biti slava,
Di j’ seljačka smotra zakazana.
Još na Duvno nisu niti pali
I “živio” pozdrav mi in dali,
Nova četa eno podigla se,
Svak bi reko: zemlja probila se
Od velike iz motora zuke,
Te pivanja i junačke uke.
Eto, brate, silnih junačina,
U Duvno su došli svi iz Livna.
Još kolona za njima se ita,
To dolazi od hrvatskog Splita,
Tu ti ima dvadeset auta
Nakrcati Dalmatinca ljuta,
Sakupljeni iz više krajeva,
Di s’ hrvatska uviek pjesma pjeva.
Na autim zastave blistaju,
Dalmatinci neka se poznaju.
A za njima opet Dalmatinci:
Od Makarske domovine sinci,
Od Zadvorja i grada Omiša,
Iz oblaka kad bi pala kiša,
Ne bi mogla cestu da pokvasi
I da na njoj prašinu pogasi,
Sve naroda što se tu nalazi
Svak bi moga da po suvu gazi.
Tu j’ od Duvna do Buškoga Blata
Puna cesta hrabrih je Hrvata,
Među njima mnoge Hrvatice
I još majke od šestero dice.
Svaka žuri na Duvanjsko polje,
Ne bi l’ pismu odpivala bolje
Nego drugi gradovi i sela,
Baš ponosna žuri i vesela,
Određeno da zauzme misto
I svakome da dokaže čisto:
Evo pisma naši pradidova,
Čisto naša nije tuđa, nova!
Evo naša i stara oprema,
Kojoj ravne u dućanu nema!
I još našeg evo vitog kola
U njem skoka i sitnoga ‘oda!
Al tko ono sad na Duvno stiže?
Istok ječi, rek’ bi zemlju diže,
Jeka stoji, planine odlažu,
“Hercegovci idu”, tako kažu.
Baš na pogled sela Bukovice
Ugleda se oblak trobojnice,
Auti se cestom poredali
I šoferi svu brzinu dali.
Oko deset kilometri puta
Zauzeta cesta od auta,
Ti bi reko: cila cesta gori,
Nek se vidi, kako s’ Ero bori,
Pisma zvoni, jeka do nebesa,
Hercegovac ponosan ustresa.
A kad daju poklik vođi Mačku,
Ko topovsku ti osjetiš jeku.
Ti su Ijudi jaki i grlati,
Prava braća, pošteni Hrvati.
A pred njima Smoljane Bariša
S pet hiljada ljudi je naiša
Od Mostara do Duvanjskog polja
I družina bila mu najbolja.
Pa su došli braća Imoćani,
U prve su redove birani,
I došli su u velikom broju,
Da pokažu tvrdu vjernost svoju
Prema vođi i Seljačkoj stranci,
A protivnik da s’ na stranu baci..
Pa za njima obližnji seljaci.
Ko i naši nekada junaci,
Sa barjacim i još na konjima.
Na svakom ji putu mnoštvo ima.
Na hiljade zajedno ji bilo,
I na misto sve se jedno zbilo.
U zajedno kad bi ji pogleda,
Ta divota opisat se ne da.
Taj je prostor seoska ispaša,
Kud goveda pasu i alaša,
Cilo lito komotno se kriću,
U vlasništvo nikada ne tiču.
Tu hiljadu dunuma imade,
Mnogo drugih ljudi tu se nađe
I iz svakog hrvatskog grada,
Taj sav prostor pritiskla je slava.
Tu je bio čovik do čovika.
Viditi ji baš je bila dika,
Svaki sluša seljačkog redara
Kao nekad bečkoga stražara.
Kad se blizo cili narod slize
Opet auto zagrebački stiže,
Dvoja troja kola još ga prate,
Među braću padoše Hrvate:
Došli Erceg, Pernar, Šutej Jure
Gledat smotru seljačke kulture.
Da si, brate, čuo, što bi tada,
Ti bi pito: Da l to gora pada?
Il’ to more brigove udara?
Il’ se možda i nebo otvara?
Nije šala, četerest hiljada
Sve u jedno grlo viknu tada:
“Slava Stipi, koj’ je za nas strada!”
Kada taj je prvi poklik pao,
Drugi odma: Zivio nam Maček,
Što je svlado protivnika jačeg!
Svima nama on je sad na čelu
Jedan vođa gradu a i selu.
Treći poklik Ercegu Rudolfu,
Što s nas skida putilicu kovnu
I ozdravlja sve Hrvate slipe
Po nauku pokojnoga Stipe
I njegova vridnog brata Ante,
Svi seljaci njega dobro pamte.
Tada poklik, ko da Vran se trese,
A Šuteju srce se uznese.
Ti si, Jure, našeg Duvna dika,
Narod voli svoga zastupnika.
Ti se nisi u svom radu smeo,
Ko te gleda, odma je veseo.
Svud je pogled tvoga bistrog oka,
Svud je tvoga junačkoga skoka.
Ti si, Jure, mio nama svima,
Fala Bogu, kada taki ima
U našemu seljačkom pokretu
Mogu svaki napad da pometu.
Peti poklik zastupnicim svima
Što ji Maček oko sebe ima,
Osobito Ivanu Čelanu,
Što je uvik junak na megdanu.
Narod viče: Da te nije, Ivo,
Oko Duvna da se nisi skrivo,
Manji broj bi ovdi pismu pivo!
Sad pivaju tu Slavonke bile,
druge ženske domovine mile,
Što je davno priča Ančić Pile,
Sad su mu se riči ostvarile.
Njeg’ držimo za ponos i diku,
Ovaku nam prikazivo sliku,
A još prije petnest godinica,
Nij’ ko drugi bio izdajica.
Sad kolonom zapovieda Pile,
A od naše domovine cile
Nasred slavnog Duvanjskoga polja,
Što j’ hrvatska odlučila volja
Narod svrstan, smotra da počima,
Ali viču: “Još nam društva ima!”
Baš pred nastup pjevačkih zborova
Netom braća dođoše nam nova
Iz Sjeverne zemlje Amerike,
Ne m’reš ji se nagledat od dike.
Dva auta i dvi su zastave,
Zlatne kite do zelene trave,
Na barjaku neki zlatni ora,
Svaki viče: Sloboda bit mora.
Zastave su tuđega porijekla,
Što su braća u toj zemiji stekIa,
Sto pedeset zajedno momaka
Putovali dvadeset konaka
Pradjedova pismu poslušati,
Tomislavu kralju počast dati,
A na mistu, di se on krunio,
Di j’ sad seljak smotru učinio.
Dočim braća k nama stigla ta su,
Sve zavika u jednome glasu:
Živili nam i došli nam dobro!
Bio svaki nama brat i pobro!
Našoj braći iz tuđine fala,
Kad pozivu su se odazvala,
Po nalogu seljačkoga vođe
Preko mora može da se dođe
I potrošit dolara hiljadu,
Protivnici neka dobro znadu,
Da na ništa Hrvat ne polaže,
Kad je nužda on svakomu kaže:
Ja sam,eto, pravi rođen Hrvat,
Pa od svuda mogu vam doprvat,
Od ovuda ili od onuda,
Jer rođena mene veže gruda,
Hrvatska me porodila mati,
Želim s braćom mojom se sastati
Na sredini hrvatskog kraljevstva,
Nek odpanu sa njizi prokletstva,
I da više pod tutorstvom nisu,
Treba jednoč znati, oni di su:
Da su oni baš u svojoj kući
I za borbu da će ostat vrući.
Ova kuća samo je njihova,
Nit’ agina, niti je begova,
Nit’ gospodskog kakva vlastelina,
Već hrvatskog seljačkoga sina,
Nek’ ostanu naši i gradovi!
Bit ne ćemo ničiji robovi.
Ropstvo, braćo, tolko snage nema,
Ili mora postojat pravica,
Ili svakom šuma i glavica!
Malo vrime tako potrajalo,
Te nam srce s braćom se spajalo,
Ali eto drugi auto stiže
Od kotara, što nam je najbliže,
A od Sinja hrvatskoga grada,
Di je uvik progonitelj strada.
Za tim kolim još četvera iđu,
Te i ova ravnom Duvnu siđu,
Kad krenuše sa brda privale,
Svi rekoše: oni se ne šale.
Auto leti kao soko sivi,
Govori se: Tu s Hrvati živi!
To s’ Sinjani, a ti su delije,
Kojino su poznati od prije,
oš za sile otomanskog cara,
Sinjanin je po deset obara
Sve narodni pusti izilica
Iz vremena oni poturica.
Kako onda poturice one,
Tako ove isto danas gone
Sinjanin je tu na čelu stao
Doktor Smolić i s njim Krce Pavo,
-Smotra počinje-
Dočim barjak i to društvo stiže,
Marko Čondrić na noge se diže,
Te od srca daje pozdrav svima,
Za tim proglas: Smotra odpočima.
I još riči nekoliko baci:
Po redu će nastupat ogranci,
Pa nek narod sada dobro gleda,
Kako treba seljak da izgleda.
Nek se sjeti, što je nekoć bio
A kako se sada osvistio.
Ne b’ mu dali u stara vrimena
Nit’ dva vola da čuva šarena
I da bude kakvom gazdi sluga,
Uvik luđak i vječita tuga.
Ali danas drugačije ide,
Na tribinam seljaci se vide
Pa seljačke potribe ističu
Učiteljem vazda “Slava!” viču,
Koji su im oči otvorili
I prokletu krivdu oborili.
Učitelja oba su poznata,
To su bila dva Radića brata,
Jedan Stipe, a drugi je Ante —
Naši mladi neka dobro pamte.
Sad preuze Maček Vladimire,
Što se svakoj sili odupire
Sve sa pravdom a ne sa batinom,
Sa dokazom i pravom istinom,
Tako Marko ote riči reka,
Zbor do zbora poredan pa čeka.
Okrenu se Marko pa se smije,
A na podij idu Sarajilje,
I sad evo što narod ugleda:
Pravi seljak, a lipo izgleda
I na njemu seljačka oprema,
Takve nigdje u dućanu nema.
Vidi seljak, da sja sunce žarko,
Dok je ovo sastavio Marko.
Kad je mogo on to da postigne,
Oće seljak brzo da se digne.
Dočim prvi zbor nastupi gori,
Poklik pade, pisma se otvori,
Pisma jasna, a odića krasna,
Otpočeše dva muškarca glasna,
Ni sam ne znam, što bi o svem reko:
“Deder da ga zapjevamo seko!”…
Otpjevana divno i veselo.
Iza njizi dođe Blažuj selo,
Zapiva se, brate, pisma vruća
“Poturči se Vidovića kuća”,
I ta j’ pisma primijena veselo,
Te dolazi Eminovo selo:
“Dobro društvo”, sa strane govore,
Zapivaše: “Oj javore, zelen bore!”
I ta pisma u redu proteče,
Čondrić Letki, nek nastupi, reče,
Dočim Letka na podijum pade,
Dobro im se zapjevati dade,
Tad je bilo oko pola dana,
Pisma j’ bila: “Čuva ovce Stojana”,
U nji nošnja bila j’ dosta fina,
Sad Šujica od kotara Livna,
I na njima aljine su stare,
Pivali su: “Što to radiš Mare”,
Družina su lipo odivena,
“Doletila dva goluba malena”,
I tu pismu lipo su pivali,
Uz to kolo lagano igrali.
Istom oni završili, pobro,
Od naroda im priznato dobro,
Opet Čondrić narodu naglasi:
Zbor pjevački Podumski dolazi:
“Na dvoje se sunce razdvojilo”,
Lipo ji je pogledati bilo.
Još pivali pismu: “Pala tama”,
Radosno ji porodila mama!
A za njima tad Zagoričani
Od Čondrića bili su pozvani.
“Poljem legla ditalina trava”,
To j’ hrvatska stara pisma prava.
Pa za njima Ljubunčić dolazi,
Njivu pismu svaki dobro pazi:
“U javora duge grane”,
Tu su riči dobro povezane.
Još o lanu i Jurjevu danu
Zapivali oni nasmijanu,
Pa za njima Grborezi selo,
I to društvo bijaše veselo.
Pjevali su puni drage volje,
“Oj Duvanjsko ravno polje”,
Te tepsiju postavili dolje,
Jedna ruka tu tepsiju mica,
Uz to pismu pivaju od srca:
“Gnizdo vila tica lastavica”.
Iza toga igrali su malo,
I u redu sve im je ispalo.
Tad Lazina stolačkog kotara
Zapivala, ko da s Vran obara:
“Ja imado djevojku jarana”,
Baš ji fale oda sviju strana.
Tri muškarca ovo su pivali
I još jednu pismu nadodali.
Sad Trebižat a kotar Ljubuški:
Same ženske pjevale bez muški:
“O jagodo, zavo moja”,
Da se nikad ne pomete koja,
Te “Ja imado brata i jarana”,
I ta pisma dobro otpjevana.
Sada selo dolazi Gorica,
Nekoliko muški i curica
Zapjevaše tu pismu veselu:
“Ja kraj mora sadi vitu jelu”.
Još se uz to kolo odigralo,
Odigralo,dobro otpjevalo:
“Ajd u kolo, ko ć’ u kolo”.
Pa trinesti dolazi Grabovnik,
Svaki širok i u stasu velik,
Tri muškarca pjevali zajedno,
To je bilo viditi izgledno:
“Curuj curo, dok si u matere”,
I ovu su pivali do mire.
“Oj divojko, moje janje malo”,
I to im se zapivati dalo.
Četrnesti dolaze Vinjani
Zbor mišani, ali su obrani.
Lipo im se zapivati dalo:
“Oj divojko, moje janje malo”
Neg Grabovnik drugačije malo,
Iza pasa diple uzeli su,
To jim dobro odobrili svi su.
“Đel divojko, đel dušice”, pobro,
Staro kolo kretalo se dobro.
Sad nastupi zborić sa Lovrića,
Ali stara nije im odića,
Cure mlade, vište za parade,
Jedna doljna pisma im ispade.
Dobro j’ bilo, popravit se dade,
U glavnome pivati se znade.
Sad šesnesti dolaze Rokovci:
Mlade cure i slavonski momci,
“Kuma dvori gizdava divojka”,
Otpočima jedna ti plavojka,
A družina ostala je prate,
Zatim drugi preuzima, brate,
Onda “Žito žele tri jetrve”,
Otpjevaše Slavonke vesele,
Odigrali kolo kolendara
Po sviranju jednoga gajdara.
Vrlo fina pjesma im ispade,
Poznaje se, di kruva imade.
Sedamnesti dolaze Jankovci,
Zbor mišani, i cure i momci:
“Sunce žarko, je si l’ obasjalo”,
I narodu to se je dopalo.
Druga pisma za tom: “Listaj goro”,
Pa se onda odigralo kolo.
Osamnesti zbor Bosanskog Šamca,
Pjevala su dva omlada starca
“Moj derđanu, moje zlato suvo”
Zvučnim glasom, da je narod čuo,
K tomu još se ta popjevka doda:
“Zakošena zelena livada”.
Devetnesti stupi zbor iz Kola,
Mlade cure i momaka pola.
Na njima su toke i ilići
Još izveii “Pletikolo” pismu,
Kao plamen odora im blisnu.
“Ajde društvo plesti sitan tanac”,
Pozvekuje, puca im i lanac,
Na leđima škripa anterija,
Baš su bili fina mlađarija:
Mladi momci i cure Duvanjke,
Svi na noge obuli opanke,
I sva stara odora im čista.
Milo mi je, kad su od mog mista.
I tada je svršilo pivanje
I narodu sve dato na znanje.
Tada Erceg na podijum skoči,
Veselosti pune su mu oči,
Zadovoljstva i srce i duša.
Glasno reče, cili narod sluša:
“Čestitam ti, narode hrvatski!
Svakog primam u zagrijaj bratski.
I najljepša nek vam bude fala,
Kada ste se braća odazvala!
I čestitam, braćo, na uspjehu
(Sve govori u veselom smiehu)
Ne Seljačke ispred Sloge samo
Već od vođe, koga mi imamo,
Predsjednika čitave porote!”
Poklik pade, sve se grla Iome:
“Živio nam Maček Vladimire!”
Ode jeka, poljem se prostire,
Preko Vrana na Hercegovinu
I obiđe cilu domovinu.
Neka svatko uviri se tada,
Koliko je u Duvnu hiljada!
-Opraštanje i razlaz nakon smotre-
Tad s narodom Erceg oprosti se,
Nakon toga malo odmori se,
Nešto ruča i napi se vode,
S njim zastupnik Pavlek je Miškina
I profesor Martinića Ante.
Kudgod prođe, njega ljudi pamte
I lako mu upoznaju ime
Govoreći: Moglo bi se s time.
Tu i tajnik Premužić inženjer,
Što narodu daje dobar primjer.
I Bratanić s njima skupa sidi
Baš bi reko, da daleko vidi,
Istražuje najmanju sitnicu,
Vidi mu se veselost na licu:
U redu je protekao poso,
Nije džabe iz Zagreba došo.
Svi su jili i svi nešto pili,
Na ledinu kao kosci sili.
U blizini zastupnici mnogi,
Prijatelji svi Seljačkoj Slogi,
I ostaIi narodni prvaci,
Oko njizi ko oblak barjaci.
Ja sam isto u blizini bio
Pa i ne znam, sve što sam vidio,
Samo nešto reći ću poprično,
Jednom ričju: Sve je bilo dično.
Svita, kolik na nebu oblaka,
A pribrojit ne možeš prvaka
Iz hrvatskog svakoga kotara,
Kogod kaže, taj se ljuto vara,
Da nij’ bilo više, neg’ se kaže.
Krivo reći nikom ne pomaže.
U pet sati preko dana pola,
Te počeše odilazit kola.
Isto j’ nako bilo, kad su pošli,
Ko u rano jutro, kad su došli.
Tad se Erceg autu uputi
I sa njime prije spomenuti
Pratili ji skupa do auta.
“Sretno došli” — rekli ovog puta —
“Sa družinom do Zagreba grada
Muški, ženski i sva momčad mlada!”
Svaki viče: “Sretno putovali!”
I mnogi su poklici padali,
Izručeni i mnogi pozdravi,
Ali uvik svakom je u glavi:
“Pozdravite našeg dičnog vođu
Odma oni, koji prvi dođu!
I dajte mu sve točno do znanja,
Da ne ima šale u Duvnjana,
Jer uz Duvno stoji blizo Livno,
I kod nji će biti uvik divno”.
Netom auto pram Zagreba pođe,
Poklik pade u čast dičnog vođe,
Tada svaki uputi se kući,
Sad najveći poslovi su vrući.
Ovdi više ništa pivat ne ću,
Ako j’ dobra, ja ću drugu veću,
Ako nije, ne piš’te u grije:
Svi znadete, Grabovica di je,
Da je u njoj naobrazba gola,
Sad se zida “Dom” i s njime škola.
I opet se dovršiti ne da,
Ja sam ovo sabro kod goveda.
Sada mi je četerest godina,
Želio bi da naučim sina.
Do viđenja! Ajde napried samo!
Kakvi jesmo, drugom se ne damo!
Ante Ivančić-Japan (Grabovica, TOMISLAVGRAD)
www.tomislavnews.com/ Foto uz naslov: Ovdje je prikazan Županjac – Tomislavgrad , izdanje Knaurs Welt-Atlas ali godina izdanja u Berlinu 1938.
NAPOMENA: Pjesmu nam je poslao Zlatko Šapina iz Tomislavgrada, zahvaljujemo!
