Kad netko poželi otići iz domovine onda je, u najvećem broju slučajeva, motiv, uglavnom, mogućnost rada, poboljšanje standarda, nekada politika, a ponekada i avantura…
PIŠE: Mmr.Vinko Vukadin, poslovni trener/www.tomislavnews.com
Je li uspjeh u inozemstvu siguran, lakši ili teži?
U sljedećim tekstovima ne želim pisati literarno romantične tekstove o ljubavi prema domovini, čežnji za majčinim grobom i zelenim poljanama, koje nigdje tako zeleno ne mirišu. To je samo jedan aspekt kod donošenja odluke.
Uvjeren sam da je pisanje o dijaspori i odlasku prekompleksno, zahtjevno i opasno područje, tim više što je Hrvatima putem jugomedija usađena određena količina podozrivosti prema dijaspori. Ako pišete o dijaspori onda budite sigurni da će vas proglasiti “pametnjakovićem”, prepotentnim tipom koji je odnarođen. Nakon par stranica ćete postati dezerter, onaj kojemu djeca ne govore hrvatski, tip koji se pravi važan, nema pojma kako se živi u Hrvatskoj, a još manje kako se životari u BiH…
Kako god da okrenete uvijek ćete ostat “posrani”. Hrvati, oni koji se javljaju u medijima, su naučili da prema dijaspori imaju šizofren odnos. Oni koji su odselili tuguju, a ne žele prihvatiti svoju tugu. Bahati su, a ne žele priznati da doma pokazuju ono zbog čega im obično djeca gladuju. Oni koji su ostali svoj ostanak u domovini opravdavaju ljubavlju i žrtvom, a teško im je priznati da bi i oni otišli da su izračunali da im se isplati.
Cilj mojih tekstova nije uljepšavanje ili ogađivanje jedne ili druge odluke. Cilj mojih tekstova je provokacija na razmišljanje i prihvaćanje odgovornosti za vlastiti život, ali i za sudbinu vlastite narodne zajednice.
Političari u pitanjima odlaska zauzimaju populistički stav o tragediji jer se odlazi, novinari prozivaju političare i predbacuju im da ništa ne rade da bi ljudi ostali, a u većini slučajeva im dijaspora služi kao smokvin list ili toljaga kojom zastrašuju one koji su od početka komunizma do danas prema hrvatskoj dijaspori imali odbojan stav.
Zadivljujuće je da u zadnje vrijeme odlaze i oni koji su donedavno tražili da se dijaspori ukine pravo glasa! Mene to pomalo raduje, veseli me da će “mrzitelji” dijaspore i sami okušat dijasporski kruh. Tu malu zluradost ne ću ni ispovijedati.
No, na stranu sve naše osobne motivacije i frustracije, zluradosti ili politički sitniš, zemlja koja gubi stanovništvo će kad tad propasti, barem u ovom obliku.
Foto: www.tomislavnews.com: Autobusni kolodvor u Tomislavgradu na kojemu se nalazi spomenik gastarbajteru
Pitanje odlaska ili popravka uvjeta je pitanje opstanka nacije na ovim prostorima.
Pogotovu je tragično jer odlaze mladi, stari dobivaju kakve takve mirovine, po prirodi su nefleksibilni, a briga za mladež je samo mantra koju svi ponavljaju, uglavnom pred izbore.
Nasuprot svim ovim “istinama” ostaje činjenica da smo mi, manje više, demokratsko društvo, da svatko osobno odgovara za svoj život, da živimo u demokratsko tržišnim uvjetima, a da je odgovornost političara i države stvoriti okvirne uvjete, ali ne i otvarati tvornice.
Pitanje odlaska ili ostanka je uvijek osobna odluka, odluka koja se ne mjeri domoljubljem, kukavičlukom, hrabrošću ili ljutnjom. Otići ili ostati je najdublje osobno pitanje, a novinarski uzdignuti slučajevi osobnih uspjeha u inozemstvu, koji naciji drže lekciju o tragediji države, naroda i politike, su u najmanju ruku deplasirani.
Ako je netko otišao sretno mu, ako je ostao isto tako. Ja sam odlučio otići, moja sreća ili nesreća. Moji razlozi su bili raznoliki, za mnom nitko nije plakao, zašto bih ja plakao za nekim koga smeta današnja hrvatska demokracija?
Na ovoj osobnoj razini je sve, manje više, jasno. Sam pao sam se ubio!
Sutra: Pitanje za društvo, naciju, državu je: “Što možemo napraviti da ostanak bude atraktivniji od odlaska?”
www.tomislavnews.com