Stigao sam kući, i prije par dana u jednom društvu čuo riječi koje me i danas smetaju, bole. Čuo sam ih od osobe koju poznajem cijeli život, barem sam mislio da je poznajem u cijelosti.
Razgovor je bio o povratku naših ljudi iz inozemstva svojim kućama, iz bilo kojeg razloga, osim zdravstvenog. I dok nisam bio vani uživao sam kad je grad bio pun, kad se čeka na semaforu, na križanjima cesta, u trgovinama … Grad oživi, događa se nešto, svi smo sretni što smo kod svojih kuća, barem sam mislio da je tako dok nisam čuo ove riječi: ” Ma ja volim da se ne vraćaju, samo će nama oduzimati poslove u državnim firmama, smanjit će nam cijenu rada, neka svakoga di je…”.
Vjerujte mi da sam ostao bez riječi i sada sama pomisao na to me izbaci iz takta. U inozemstvu Ausländer, kod kuće auslender, još čuješ ovo, kao da smo iz nekih mjesta Afrike, Novog Zelanda, Amerike…kao da nikada nismo kročili duvanjskom zemljom, kao da nikada nismo udahnuli duvanjski zrak, kao da nikada nismo spavali ispod najljepšeg neba na svijetu, neba iznad duvanjskog kraja, kao da generacije naših predaka nisu živjeli, umirali i sahranjivani su na ovoj, za mene, svetoj zemlji.
Daj Bože da se svi vratimo, jer su jedino ovdje srce i duša na mjestu, jedino smo ovdje svoji na svome, ali dokle god ima ovakvih razmišljanja, pitanje je KUDA IDE OVAJ NAŠ SVIJET? Zaostaje?!
Je li moguće da smo nepoželjni, za politiku znam da jesmo, ali za obične, male ljude kakvim smatram sebe, ne mogu vjerovati da smo nepoželjni, ne mogu i gotovo!
Je li moguće da je u našem kraju nadvladala ljubav prema samome sebi, sebeljublje prije svega, pa tek onda ostalo?
Želim vjerovati da ovakvih mišljenja u mom kraju nema, da je ovo bio samo izuzetak, usamljen slučaj i ne želim ga više čuti!
A za nas, nas kojima je život duvanjski kraj, duvanjski čovjek, duvanjsko nebo, naše duvanjske crkve i groblja, nas kojima je nekada život spakiran u torbu – nitko nam ljubav prema našem kraju ne može uzeti, nitko! To što smo vani, ne znači da netko voli više naš kraj od nas, nikome ne priznajmo da voli više duvanjski kraj od nas!
U bilo kojem mjestu na zemaljskoj kugli, ponosan sam što sam Duvnjak.
To nam nitko ne može oduzeti, ma koliko ih god bilo i ma koliko dugo probali.
Vratit ćemo se svojim kućama, kad tad!
Naš duvanjski kraj nas uvijek čeka, uvijek i to raširenih ruku kao majka i otac svoju kćerku ili sina kojeg dugo nije vidjeli.
www.tomislavnews.com
