Tako se govori u našem kraju za obilaženje obitelji, rodbine i prijatelja za Božićne blagdane. Tradicija koja je starija nego ijedan živući Duvnjak. Tradicija koja nas okuplja.
Tradicija koja nas povezuje. Tradicija koju su nažalost neka sela izbacila, ljudi kojima je korona bila dobar razlog ukinuti nešto što je ostalo od naših djedova i očeva. Možda i jedino što je ostalo od pametnijih generacija nego što je ova naša. Sve smo izbacili, sve.
Nema više sijela ili po duvanjski sila.
Nema više stoke u štalama.
Njive su neobrađene.
Do rodbine se ne drži, do obitelji se ne drži.
Rastavljeni brakovi kao na zapadu.
Tradicionalna naša jela su postali specijaliteti koje skupo plaćamo po restoranima u okolici.
50% kuća zjape prazne, postajemo vikend naselje.
Darovali smo svoja brda tuđinu, brda na kojima su branitelji ne tako davno davali živote za slobodu i Domovinu, kako bi stranci instalirali čevrtaljke i proizvodili struju na našem brdu i od našeg vjetra. Skupu struju.
Nema više slame na podu za Božić.
Važnije su okićene kuće i okućnice nego kako zračimo i šta privlačimo.
Prljaju mi kuću.
Ne treba mi dolaziti samo jedan dan u godini.
Ne mogu se odmoriti, a došli smo na odmor.
Zašto mi dolaze čoporativno, ovo je blagdan obitelji.
Pola sela mi protutnja kroz kuću.
Lako je naći opravdanje za uništiti nešto što valja, ali ako se uništi tradicija stvarana desetljećima, znači da smo negdje dobro skrenuli s puta. Previše gledamo televiziju i slijedimo ju slijepo.
Obišao sam u dva dana 35 kuća. Od ovih 35 kroz godinu ne ulazim u njih 30 (nije za pohvalu), ali kad uđem ovih dana imam osjećaj kao da sam u svojoj. Osjećao sam se dobrodošlo, u svakoj od njih, baš u svakoj. Zar ima ljepšeg osjećaja?
Svi su veseli, nasmijani, sretniji nego inače, bolji nego inače. I nema mobitela u rukama, razgovara se stalno i vrijedi ona “nisam ni znao kakvi su ukućani, razgovarali smo, baš lipa čeljad”. Pjevaju se Božićne pjesme, obilaze se usamljeni, ostavljeni. Ne preskaču se kuće, kod svakoga se uđe. Posvađani se pomiruju.
I onda pokušaji da se to ukine, negdje se u našim selima uspjeli to, ne dopustite da zavlada to bolesno zapadno pomodarstvo.
Budite glas razuma, a ne rob interesa, i nastavite hodati po kućama, to je dio nas, naše kulture, tradicije i običaja.
Bolje izgubiti selo, nego običaje!
Neka vas blagoslovi Gospodin i neka vas čuva!
Piše: Filip Bartulić
www.tomislavnews.com
