Završio Prvi svjetski rat, život se polako vraćao u normalu, a u toplom domu Lucije i Jakova Dozana zaplakala 29. dana siječnja 1921. – šesta među braćom i sestrama – Mila. Rodila se u selu Dozani, župa je to Vinica, pokraj Tomislavgrada. Tu je i prve korake napravila, progovorila, zadjevojčila se.
Odmah je to primijetio Božo Đikić (rođen 1914.), šarmirao je i pred oltar odveo na Rošnjače 1939. godine. Nisu dugo uživali u danima ljubavi, jer je svjetski rat opet upetljao svoje prljave prste. No, o tim godinama baka Mila i ne govori, zlo je najbolje zaboraviti.
Radost je krenula 1947. godine, kada je rodila svoju prvu kćer Macu, tri godine poslije i sina Anđelka, potom malu Anku, koja, nažalost, nije doživjela prvi rođendan, a 1954. godine je na svijet donijela sina Ivana.
– Mi smo ti 1968. došli na Kilu, ovdi smo napravili obiteljsku kuću u kojoj živim i danas, sa sinom Ivanom, nevjestom Celijom i unukom Ankom – ponosno će baka Mila.
HRVATSKI DRES PREKO CRNINE
Pokojni njezin Bože radio je u Njemačkoj, tako da je baka bila domaćica i brinula se o djeci i kući. Ostala je udovica 1985. i otad nikad nije skinula crninu, maramu s glave, niti je odjenula kratki rukav, a – na čuđenje svoje unučadi i praunučadi – ni usred ljeta nije bosih nogu.Drži se baka tradicije, pa mogu se oni smijat koliko ih je volja! Samo je jednom, na nagovor kćeri Mace, unuke Anke i njezine prijateljice Amalije, preko crnine odjenula navijačku majicu za našu reprezentaciju, jer puno voli, kaže, svoju ‘Rvacku.
Baka Mila je nepismena, nije joj život dao vremena za školske klupe, potpisuje se otiskom prsta, ali u sve se ona razumije. Svako jutro, oko 6 sati, moli krunicu i opet oko 18, jer svako zna da se to ne preskače.
Već više od 40 godina svakog utorka posti sv. Anti, i to se zna – di ćeš većeg sveca od našega Ante. Nekoliko desetljeća doručak joj je bio “čvrsti jorgut” (tako ga ona zove, op. a.) i kruh od dana prije, ali zadnjih par godina izbjegava i doručak i večeru. Strah ju je, kaže nam, da se ne udeblja.
– Ako se ne daj Bože zalegne, ko će me okretati debelu – kaže, pa se smijemo, jer je do prije tri godine cijepala drva za ogrjev i kopala u vrtu.
– Otkako san pala, straj me! Straj me da me ne bi opet tlak bacio – kaže baka, a unuci joj se smiju.
Donijela joj je unuka svojeg psića, pa joj je ona zadnjih godina “najbolji prijatelj”, s njom razgovara, kaže – sve je sluša, kad odlazi spavati, ona je prati uz nogu do sobe…
JEDNO PRAPRAUNUČE
Sina Anđelka, koji je otišao u Njemačku trbuhom za kruhom, izgubila je 2003., ostala joj je kći Maca koja živi u blizini, “dvi kuće povrh”, kaže baka, i sin Ivan koji je gotovo cijeli život radio u inozemstvu.
Ali, stogodišnjakinja se posebno ponosi ovim brojkama: ima 11 unučadi, 15 praunučadi i jedno prapraunuče. To je bogatstvo! Ono pravo, jedino važno.
– Nikad u doktora ti nisan bila! Jedanput samo, prije 15 godina, i to na Hitnoj. Pala san preko panja dok san cipala drva i slomila obje ruke u ramenu. Oni da ostanen u bolnici, ma daj, sinko, ima ih potribnijih, tako san mu rekla – govori nam baka Mila.
Najveća joj je muka ova korona jer, kaže, nitko joj ne dolazi, a naročito sin i nevjesta iz Beča, njih posebno očekuje, za njih posebno moli.
– Jedina želja koju iman je da mi Bog da laku smrt. Da se, dite moje, ne patin ni ja, ni iko oko mene – tako nam kaže.
A mi joj želimo puno zdravlja, sreće i ljubavi već ima, a do 101. i nije toliko dugo.
– Iman još želja – dodaje nam baka na rastanku, pa će kroz suze:
– Da mi sin Ivan ozdravi i da sva moja unučad i praunučad budu zdrava i da imaju što više djece, jer je to najveće bogatstvo!
Objava je iz Slobodne Dalmacije
www.tomislavnews.com/Slobodne Dalmacije
