Marina Kelava je porijeklom, pogađate, iz duvanjskog kraja: otac joj je iz Roška Polja, a majka iz Grabovice.
O novinarki Marini Kelavi pisali smo u više navrata, uglavnom kada je dobila neku nagradu, a dobila ih je mnogo! Njezina reportaža od prije nekoliko godina pod naslovom ” U potrazi za korijenima”, jedna je od najljepših novinarskih reportaža, a piše o selima duvanjskog kraja, vrijedi pročitati!
‘Strašne žene‘ su Jasenka Grujić, Ivana Crnoja, Marina Kelava, članice PaRiter i SPEAR
Nagrada ‘Fierce Women Award‘ (Strašne žene) za 2022. dodijeljena im je u srijedu navečer u Zagrebu.
Ginekologinja Jasenka Grujić, aktivistkinja Ivana Crnoja, novinarka Marina Kelava, članice udruge PaRiter i SPEAR tima dobitnice su nagrade “Strašne žene”, koja se dodjeljuju istaknutim pojedinkama koje su stvaralaštvom, djelovanjem i postignućima obilježile tekuću godinu.
Marina Kelava je jedna od osnivačica portala H-Alter.org gdje je više godina radila kao izvršna urednica, dobitnica je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za okolišno novinarstvo “Velebitska degenija”, održala je više fotografskih izložbi u Hrvatskoj i BiH, dugogodišnja je volonterka Biciklopopravljaone Zelene akcije.
Nagrada “Fierce Women Award” (Strašne žene) za 2022. dodijeljena im je u srijedu navečer u Zagrebu.Za nagradu je bilo nominirano više od 80 borkinja za bolje, ravnopravnije i pravednije društvo. Riječ je o nagradi koju treću godinu zaredom dodjeljuju portal Voxfeminae.net i društveno poduzeće Fierce Women, čime žele skrenuti pažnju na individualni i konkretan doprinos u borbi za rodnu ravnopravnost, pravednost i socijalnu pravdu u Hrvatskoj, ističe se u priopćenju, piše Jutarnji list od 4. svibnja, 2022. godine.
Mi čestitamo Marini i…
DONOSIMO ZANIMLJIVU REPORTAŽU MARINE KELAVE, POD NASLOVOM:
POVRATAK KORIJENIMA
Nisam nikad vidjela mjesta gdje su moji roditelji rođeni. Još kao djeca doselili su se sa svojim obiteljima na brežuljke Bilogore i zaboravili kamenjar. Iako se njihova sela rođenja nalaze na udaljenosti od svega desetak kilometara oni su se upoznali u Bjelovaru.
Pitomost tog kraja djedovima je zapela za oko dok su tražili bolji život. A evo sada ja tražim ono od čega su oni bježali dok se verem po planinama i uživam u surovosti krša. Mojih djedova odavno nema, ali sela koja su napustili su tamo..
Odredište broj jedan potrage za korijenima je selo imenom Grabovica na Buškom jezeru, udaljeno svega desetak kilometara od hrvatske granice. Na autu su bicikli, sunce se smiješi i obećava pustolovine.
Nekad polje, danas jezero…
Buško jezero je predivna vodena površina između još ljepših planina. Zaljubljujem se na prvi pogled. Razmišljam o veslanju, jedrenju i starcima i morima, tj. jezerima. To je jedna od najvćih akumulacija u Europi, barem tako kažu. Ispod vode sada leže njive gdje su moji pradjedovi sadili žito. K’o da su ikog pitali. Oni potopili i šta si moga. Skupit stvari i otići, priča djedov brat kojeg srećem u Grabovici. Prepoznao me iako me nije godinama vidio. On je kasnije otkupio kuću od države kada su zaključili da ipak neće potopiti cijelo selo i nostalgično provodi nekoliko ljetnih mjeseci tamo.
Jedini koji stalno žive tu su Petar i Zeka, dvoje staraca. Probali su živjeti sa kćerima u gradovima, ali ne znaju što bi tamo. Čamimo ovdje sami, ali ipak nam je tu najljepše, kaže Zeka i uzdiše.
Između raštrkanih starih kuća izdižu se nove. Pogled iz kuće koju je djed gradio zaklanja sada ružičasta trokatnica. Rolete su spuštene. Sagradio ju je netko iz Osijeka. Ljudi koji su zaradili dosta prodajući svoje živote na bauštelama Njemačke, Švicarske i ostalih eldorada za ljude bez izbora, grade kuće u rodnim selima kojima se ne vraćaju. Sagrade i odu. Vrate se tek možda da bi ostavili kosti na groblje koje ima pogled na jezero. Tamo tražim i pradjedove i prabake, teži zadatak među puno ljudi istih imena i prezimena.
Buškog jezera je nizak, tek nekoliko metara niži od uobičajenog. Iz vode izviruju kameni zidovi, ruševine kuća.
Od kad je jezero tu, zime su blaže, tvrdi Zeka. Jezero je nekad bilo poznato po ribljoj raznolikosti, ali nije više tako. Svu su ribu izlovili. Razvuku mreže s jedne na drugu stranu i sve pokupe. Čuvar s livanjske strane dobro radi, ali ovaj s duvanjske ništa, kaže čovjek koji radi na brani s koje se vijori HEP-ova zastava. Jezero je povezano tunelom s dalmatinskim hidroelektranama. Niskim vodostajem i sušom ugrožena je hrvatska opskrba struje. Stalno neki energetski problemi, pa se u Hrvatskoj i sada gradi brana, na rijeci Dobri ovaj put. Znaju li oni kako brane mijenjaju ne samo krajolik, nego i povijest?
Tko to tamo skija?
Iz Grabovice, sela koje se pretvorilo u odmaralište penzionera gastarbajtera, bicikliramo do Tomislavgrada koji nas iznenađuje nedostatkom trga i kavom za četiri kune. Preko Duvanjskog polja penjemo se do Blidinjskog jezera. Cesta koja je na karti ucrtana žuto pretvara se u makadam u ne baš reprezentativnom stanju. Nakon deset kilometara uspona već u sebi psujem i Blidinje i Hercegovinu. A onda kao i svaka nagrada stiže na kraju, pogled na zrcalo između Vran planine i Čvrsnice pod snijegom. Uz cestu su sasvim neočekivani: putokaz za pećinu hajduka Mijata Tomića, restoran Hajdučke vrleti koji će nas spasiti od galdi, ali to još ne znamo, kapelica Svetog Ante.
Kilometar-dva od jezera je poznato kao skijalište Risovac. Kao gljive poslije kiše, nakon rata je tu niknula hrpa vikendica, od redova drvenih kuća do nekih u stilu urbanih vila. Još uvijek se radi na sve strane, a navodno tu dosta hrvatskih faca ima svoje građevine s pogledom na Čvrsnicu. Kao što je Bandić u pohodu na staru jezgru Zagreba, ovdje je u tijeku građevinski pohod na prirodu da bi elita besposličarila dva tjedna godišnje.
Tu zemlju ima i otac moga prijatelja pa imamo ideju da tu kampiramo. Međutim, ispada da on zapravo posjeduje rupu u zemlji između dvije kuće pa se parkiramo u borovu šumu. Veèčrnji izlazak vodi do grilla u kojem igramo šah i pijemo medovaču uz muziku četiri stara kartaša koji se svađaju.
Izgubljene ovce u Roškom polju
Otklen si ti bogati, kad ne znaš di je Roško Polje?, viče starac s balkona kojeg pitam za put. Ja sam od tamo, samo nisam nikad bila…
Roško polje je prilično veliko selo i puno veselih i prilično besposlenih ljudi. Čini se da im četrdeset godina nije bilo dovoljno za kolektivan zaborav. Nalazim kuću u kojoj se moj otac rodio bez ikakvih problema. Nitko u njoj ne živi, a sadašnji vlasnik je u Njemačkoj.
Pitam baku koja je kuća nekad bila Ante K. Baka Ruža ispada djedova sestrana. O moj Bože, o moj Bože…, ponavlja i sklapa ruke. Vodi me svojoj kući gdje me cijela obitelj dočekuje kao davno izgubljenu ovcu. Odmah bacaju neki pršut na tavu. Teško mi je odbiti njihovu gostoljubivost iako ne jedem meso ustvari pa krišom prebacujem pršut iz svog tanjura u tanjure mojih manje osjetljivih prijatelja.
U kolektivno sjećanje sela ušla je i pjesmica u kojoj je moj otac opjevan.
Širo, ne treba ti sito, Mijo ti je zapalio žito, smije se baba Ruža. K’o mu kriv kad je palio žito. Dolazi i susjeda koja čuvši za sretan događaj odlazi kući po pitu krumpirušu koju nam spakirava za put.
Dok ja fotografiram kuću nailazi još jedna bakica i dvije cure. Ti si sigurno neka naša kad slikaš tu kuću, kažu. Šta jest jest. Baka je baba Ruža broj dva. Iliti bakina sestrana. Sunce moje, zlato moje… Tvoja baka i ja bile smo nerazdvojne, baka Ruža 2 je na rubu plača, a i meni ponešto teško u duši.
Pitam rođakinju Anđelku kako se živi u Rošku Polju. Smije se. Odlično. Kad svi imaju nekog vani, tko šalje novce, kaže. Nema tu posla. I moj muž i sinovi rade u Hrvatskoj, ispričala mi je i snaha bake Ruže broj jedan nakon pretresa zdravstvenog stanja svih bjelovarskih rođaka.
Samo mijena je vječna
Iz Roška polja jedva su nas pustili da se preko još par brda i dolina spustimo natrag u nekad Buško polje, a sada na Buško jezero.
Već smo tu nekoliko dana, a poskoka nismo vidjeli iako su nas pokušavali uplašiti pričom o poskocima prije puta. I mojoj majci je jedino sjećanje na Grabovicu zmije, ali nismo ih našli. Kampiramo zadnje noći na obali jezera s pogledom na novoizgrađeni Karmelićanski samostan Sv. Ilije. Oblaci koji nas slijede zadnji dan odlučuju ipak putovati u Hrvatsku.
Opraštamo se s jezerom. Jezero je prekrasno. Ali jezero je otjeralo ljude. Jezero je promijenilo krajolik. Jezeru tu nije mjesto, kaže jedan glas. Ali svejedno, jezero je prekrasno, kaže drugi. Ali selo je mrtvo, kaže prvi. Oblaci ne slušaju, veselo plove i kažu: samo mijena vječna jest….
P.s. – U Bjelovaru dijelim slike onima koji se sjećaju. Nisu zadovoljni. Zašto nisi uslikala kuhinju? Gdje je most?… A zašto nisi posjetila tetku Anđu? Tko je tetka Anđa? Gubim se…
H-Alter/TN/Foto arhiv i Twiter
