Tri brata Pudar iz Velića odlučila su se zarediti. Jedan od njih sutra ima mladu misu
Nije baš uobičajeno da tri brata odluče postati svećenici.
Tri brata Pudar iz mjesta Velić kod Trilja odlučila su se zarediti. Jedinstven je to događaj, da se tri brata iz jedne obitelji odluče na taj čin. Riječ je o Robertu, Marku i Renatu Pudaru. Upravo danas (subota) će se jedan od njih zarediti. Mlada misa bit će održana u 10.30 sati u Veliću.
Upravo s Robertom smo razgovarali prije dvije godine. Evo što nam je tada kazao.
Tri rođena brata su odlučila krenuti putem redovništva i svećeništva. Koliko imate godina, odakle ste? Imate li još braće i sestara?
– Mi smo braća Pudar. Rodom smo iz Cetinskog kraja, iz Velića, maloga mjesta nedaleko od grada Trilja. Pripadamo župi sv. Ivana Krstitelja – Grab. Iz peteročlane smo obitelji od oca Ivana i majke Anite. Najstariji sin je fra Marko (25) zatim Renato (24) te Robert (22). Fra Marko i Renato su na petoj godini filozofsko – teološkog studija na KBF-u Splitu, a ja sam na četvrtoj godini. Često nas ljudi pitaju imamo li još braće i sestara očekujući pozitivan odgovor, ali kad čuju odgovor da nemamo, u isti trenutak vidljivi su pomiješani osjećaji: oduševljenja zbog našega odaziva, ali i neke lažne sućuti radi naših roditelja. Zašto kažem, lažne sućuti? Zato što, ako se gleda bez perspektive vjere i ljubavi prema Bogu, to je za naše roditelje uistinu realan gubitak jer neće imati ‘svoju’ unučad. I to darivanje koje naši roditelji prolaze, vjerujem i uz nutarnju žrtvu, da daruju nešto ‘svoje’, na što po prirodnom redu imaju ‘pravo’, nas ohrabruje. Nikada na njima nismo vidjeli malodušje, neprihvaćanje ili pobunu protiv Boga, već u ljubavi prema Bogu, radosno prihvaćanje naše odluke, poštivanje naše savjesti. Mi ne posjedujemo jedni druge, niti imamo pravo da projektiramo tuđe živote. To su nam naši roditelji prenijeli, zato smo radosno, slobodno prihvatili poziv da budemo ‘znak Kraljevstva Božjeg’.
Sva trojica ste se odlučili za isti put, što je moguće jedinstven slučaj, pogotovo u vremenu kada je duhovnih zvanja sve manje. Je li bilo teško odlučiti se? Kada ste osjetili poziv?
– Kao što sam već rekao, znak nije nešto čemu se treba diviti. Tako da isticanje nas kao jedinstvenog slučaja možda nije potrebno. Znak samo pokazuje cilj, a cilj je da postoji Bog, da postoji Uskrs, da svakoga od nas čeka osobni susret s Bogom, i da postoji vječnost. Duhovni poziv, celibat, beženstvo čovjek teško može odabrati i živjeti bez vjere u Boga; a ako i odabere sve to a istovremeno je bez vjere onda to živi na vrlo mučan i frustriran način. Manjak poziva je posljedica manjka vjere. Teško se odazvati ako nema vjere i povjerenja da Bog vodi sve. To što mladi čovjek u današnjem svijetu odlučuje odabrati poziv, ostaviti sve što kao mladić može imati, je znak. Kada to učine trojica mladića, i još k tome trojica braće možda može nekoga još više oduševiti. Nama je to drago ali neka ta činjenica druge oduševi za Boga, koji misterij ljudskog života vodi na različite načine. Netko može reći da je naša obitelj doista neobična jer ipak su se sva djeca u obitelji odlučila na put svećeništva odnosno redovništva, ali nema tu ničeg neobičnog, osim što nam se u život ‘upetljao’ Bog. Naše živote je obilježila župa sv. Jurja mučenika u Kaštel Sućurcu gdje smo živjeli dvadesetak godina i aktivno sudjelovali u životu župne zajednice. Tu smo imali priliku od najranije dobi kroz ministriranje i primjer župnika doživjeti radost pripadnosti Crkvi i poziva na svetost. Najviše nas je oblikovala i oduševila bogata liturgija koju smo iskusili kroz mnogobrojne tradicijske procesije, obrede i pobožnosti. Nije se zato bilo teško odlučiti krenuti putem svećeništva, jer ambijent u kojem smo odrasli uvijek je bio čvrsto povezan uz Crkvu i hranio je našu vjeru. Naravno bez pravoga temelja i oslonca kojega smo pronalazili u obitelji, teško bi se odlučili na ovako uzvišen i odgovoran poziv. Roditelji su nam bili uzori vjere. U Kaštelima smo živjeli do nedavno kada smo se vratili svome Cetinskom kraju.
Kako je reagirala vaša obitelj kada ste sva trojica pošli u bogosloviju?
– Zapravo, mi smo već kao osnovnoškolci osjetili duhovni poziv, te krenuli nakon završene osnovne škole u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu. Dok smo još bili u ovom „malom sjemeništu“ roditelji nisu puno razmišljali o ređenju svojih sinova jer se činilo dalekim ostvarenje toga cilja. Možda je i spremnost da nas svu trojicu ‘puste’ postepeno sazrijevala u njihovu srcu? Možda su se potiho nadali da će se barem jedan od sinova oženiti? No ipak, na našem putu hrabrio nas je primjer i vjera naših roditelja. Kada gledamo naše roditelje bolje razumijemo Božju pedagogiju koja je vidljiva u Svetom Pismu. Od Abrahama Bog traži žrtvu vlastitog djeteta. Majka sinova Makabejaca potiče vlastitu djecu da prihvate žrtvu. Kada nešto daješ ili imaš dojam da poradi Boga moraš ostaviti, On u svojoj ljubavi vraća preobilno i kvalitetom i kvantitetom. S tim stavom prema našoj odluci pristupali su i naši roditelji. Sada nakon što smo prošli malo sjemenište i kada se nalazimo pri kraju formacije u bogosloviji shvatili su da ozbiljno i odgovorno shvaćamo onaj poziv koji želimo živjeti. Oni nas u tome podržavaju. Sveti don Bosco, zaštitnik mladeži, jednom je zgodom rekao: ‘U obitelj iz koje Bog pozove mladića u svećenika, ulazi On sam.’
Što za vas znači ovaj poziv?
– Poziv je avantura, hod u vjeri. Ne znaš što te čeka ali znaš da Onaj koji te pozvao zna, bdije i sve vodi. Za nas je poziv koji smo odabrali jednom riječju „život s Kristom“. Radosni hod u vjernosti Bogu i življenju po Riječi koja nas svakoga dana ohrabruje i koja nam se čitava daruje u euharistiji. Poziv je smisao: znam zašto živim, radi čega i koga trošim svoje snage, znam zašto darujem sve, pa i svoje mladenaštvo. Život bez smisla nije život, to je životarenje. Mnogi ljudi danas ne žive, samo traju. Svaki od nas je pozvan živjeti svetost dajući svjedočanstvo kršćanskog življenja drugima, kako bismo ih oduševili za nasljedovanje Krista. Jednom riječju: služenje – Crkvi i potrebitima, poput dobrog Samaritanca koji ne okreće leđa čovjeku u nevolji, nego samilosno gleda njegove konkretne probleme, te ga privodi Bogu. Ovo je glavni smisao svećeništva. Neprestano umiranje sebi i život u skrovitosti u običnoj svakodnevici bez senzacionalizma je najbolje nasljedovanje Krista. Benedikt XVI. kaže kako je najvažnije obilježje svećenika, dok dijeli blaga Božje milosti, premda sputan ograničenjima ljudske naravi ranjene grijehom, tajanstvena (Božja) prisutnost u svijetu, piše Dalmacija danas.
www.tomislavnews.com
