Milan Drmić rođen je 1966. godine u Vrilu – Prisoje, u općini Tomislavgrad. Kad je imao pet godina s obitelji je preselio u Đakovo, srednju školu i Filozofski fakultet (povijest umjetnosti i etnologija) završio je u Zagrebu. Sada živi u Dugom Selu na Martin Bregu.
Trend obnove starih, drvenih kuća u novije vrijeme sve je prisutniji. No, nakon što pronađu svoju drvenu kuću iz snova, pred ljubiteljima tradicijskih drvenih građevina još je jedan velik izazov, jer čitavu kuću, od poda do krova, treba preseliti, ponekad i na stotine kilometara udaljenu lokaciju. Jedan od rijetkih ljudi u Hrvatskoj koji je stručnjak upravo za preseljenja tih starih, drvenih ljepotica je povjesničar umjetnosti i etnolog, Milan Drmić.
Zaljubljenik u tradicijsko graditeljstvo u drvu, Milan Drmić, koji je i za potrebe stanovanja svoje obitelji, obnovio hrastovu kuću iz 1851. godine, ispričao nam je sve o složenom postupku preseljenja starih, drvenih građevina. Po tom se isprobanom receptu starih majstora može preseliti baš svaka drvena građevina – od vinogradarskih kleti, ambara i prizemnica, preko drvenih čardaka na kat, pa do drvenih crkvica i drevnih drvenih dvoraca – kurija.
“Kao povjesničar umjetnosti i etnolog, s osobitim afinitetom za teme iz tradicijskog graditeljstva u drvu, dugi sam niz godina, s kolegama iz struke, obavljao terenska istraživanja kulturne baštine po cijeloj Hrvatskoj, a osobito u Turopolju, Pokuplju, Zagorju i Prigorju, gdje sam se redovito susretao s izobiljem očuvanih, drvenih građevina.
Privučen fascinantnom tipskom raznolikošću i kreativnošću graditeljskih rješenja, koji su vidljivi na primjerima malenih vinogradarskih kleti Zagorja, Prigorja i Podravine, slavonskih ambara, zagorskih i prigorskih kuća prizemnica, posavskih i turopoljskih drvenih kuća na kat – čardaka, pokupskih drvenih crkvica, turopoljskih i zagorskih drvenih dvoraca – kurija, mnoštvu još uvijek izvrsno očuvanih štagljeva i drugih pomoćnih objekata, poželio sam se ozbiljnije baviti tim drvenim ljepoticama koje su preživjele sve do danas. Led sam probio starom, drvenom kućom, koju smo supruga i ja, kao mladi bračni par, još prije dvadesetak godina, odlučili kupiti te urediti za svoj dom“, prisjeća se Milan Drmić.
Preselili su gotovo stoljeće i pol staru drvenu kuću i od nje stvorili dom
Stanje hrastove kuće, iz davne 1861. godine, koju su Milan i supruga kupili, ipak je tražilo i znanje i vještine iskusnoga majstora.
“U to je vrijeme za preseljenje i obnovu hrastove kuće bilo izuzetno teško naći izvornoga majstora – cimermana. Srećom, saznali smo da u okolici Martin Brega živi čovjek koji se upravo tim rijetkim poslom oduvijek bavio. Zahvaljujući njegovim detaljnim uputama i savjetima na terenu, uz pomoć rodbine, svojte, kolega i prijatelja s posla i faksa, našu smo misiju preseljenja kuće uspješno obavili“, kaže naš sugovornik.
Detaljno nam je opisao i kako se odvijao čitav složeni proces rastavljanja, selidbe i ponovnog sastavljanja, gotovo stoljeće i pol stare, hrastove kuće. “Sve je započelo mjerenjem, radi izrade nacrta detaljno sam i fotografski snimio postojeće stanje građevine. Nakon toga smo odbili staru zemljanu žbuku s planjki te smo skinuli pruće koje ju je držalo na zidu, a potom smo raskrili krovište kuće. Nakon toga, naš majstor Jura je keserom skockao, tj. usječenim rimskim brojkama označio, cijelu osnovnu konstrukciju kuće: sođe, poceke, poberuhe, planjke, grede, podrožnicu, rogove i pante.
Rastavljanje smo vršili prema detaljnim uputama, slažući sve po redu, svaku zidnu stijenu posebno, kako se ne bi gubilo previše vremena na pretragu pri sastavljanju. Naime, upozorili su nas da je bilo i slučajeva kada su ljudi, nakon svega, odustali od slaganja, jer u gomili dijelova nisu više mogli pronaći prave planjke“, prisjeća se naš sugovornik avanture preseljenja stare hrastove kuće, koju su on i supruga odabrali za svoj budući dom.
Sastavljanje drevnim tehnikama šćipanja i frkanja; upiranja, izmicanja i izvrtanja
Nakon što su, uz detaljno obilježavanje, konačno rastavili kuću, uslijedila je nova, ništa manje zahtjevna epizoda, jer drvenu je staricu sada trebalo prevesti na novu adresu.
“Utovar u kamion, kao i istovar bili su veoma zahtijevan posao, jer trebalo je dobro paziti da se gomila dijelova ne pomiješa i ne ošteti. Na sreću i taj smo posao uspješno odradili te je pred nama bio novi izazov – sastavljanje kuće. Iako je kuću trebalo vratiti u prvobitno stanje, ipak smo neke, potpuno trule i jako oštećene dijelove konstrukcije, morali zamijeniti novima. Prilikom sastavljanja, bilo je izuzetno zanimljivo upoznati stare tehnike šćipanja i frkanja; upiranja, izmicanja i izvrtanja, a sve to kako bi se dijelovi složili u ispravan spoj“, priča nam povjesničar umjetnosti, etnolog i zaljubljenik u tradicijsko graditeljstvo.
Nakon završnih radova, pokrivanja kuće i ugradnje stolarije, ostale radnje dodatnoga izoliranja i unutrašnjega uređenja svog novog doma, obavio je sam. Oduševljen Milanovim pothvatom i njegov se prijatelj ubrzo odlučio upustiti u sličnu avanturu, no, kako se stari majstor tada više nije time bavio, čitav su pothvat, rastavljanja, transporta i sastavljanja stare drvene kuće obavili pod Milanovom “dirigentskom palicom“, prisjećajući se majstorovih savjeta. Nakon prvih stečenih iskustava i znanja, krenula je poduzetnička priča.
Osim za stanovanje, bajkovite drvene kuće sve su traženije u turizmu
Danas se naš sugovornik profesionalno bavi preseljenjima tradicijskih, drvenih kuća, no posao je proširio i na izradu novih, drvenih ljepotica za koje je inspiraciju pronašao u starim sjenicama.
“Ljudi se u današnje, moderno vrijeme sve češće odlučuju za kuće koje imaju svoju povijest i svoju priču. Oni koji odluče u njima stanovati, obnavljaju ih uglavnom u izvornom obliku, s ponešto manjih preinaka, poput dodatka krovne kućice, povećanja pokojega prozora i slično. Ugodna unutrašnja mikroklima i toplina vizualnoga dojma drvene građevine izvana najprivlačnije su odlike takvoga tipa gradnje. No, osim za stanovanje, mnogi se odlučuju takve stare, drvene kuće obnoviti kako bi ih iznajmljivali turistima kojima su one prava atrakcija.
Također, ima i složenih pothvata kada se kuće žele prenamijeniti za potrebe ugostiteljstva. To pak zahtjeva suvremenije oblikovanje, ali i mnogo veći prostor te stoga i po nekoliko manjih kuća moramo prekrojiti i ugraditi u jedinstven i monumentalan novi sklop. Ipak, zbog mnoštva otprije izvedenih građevinskih elemenata i tesarskih spojeva i novo izvedeni objekt obiluje brojnim odlikama tradicionalnosti“, kaže naš sugovornik.
Drvo je, kako ističe, među graditeljima iznimno privlačan i cijenjen materijal. Lako se obrađuje, pa uz nešto iskustva, graditeljske vještine i osjećaja za lijepo, od njega mogu nastati izvanredna, funkcionalno i oblikovno vrlo zanimljiva i vrijedna djela. Dokaz tome su i drvene sjenice koje nastaju u radionici našeg sugovornika, kojeg su graditeljski zanos i stvaralačka strast potaknuli da, inspiriran tradicijom, počne stvarati i nešto novo.
Koncept kuće-sjenice
“Nakon nekoliko godina stjecanja teorijskih i praktičnih znanja, osjetio sam potrebu da stvorim i nešto osobito, svoje. Za početak sam izradio niz drvenih maketa sastavljenih od “trupaca i greda” u prikladnom mjerilu, slijedeći tradicijske oblike, s novim konstrukcijskim rješenjima i ponešto izmijenjenim, suvremenijim, prostornim rasporedom. Tako je nastao koncept takozvane kuće-sjenice, koja nalikuje starinskom štaglju, široko izvučenih streha, na stupovima, otvorenoga prizemlja koje se prožima s okolišem te visokoga potkrovlja pune iskoristivosti“, pojašnjava Drmić.
Njegova izvedba kuće-sjenice, prema svojim oblikovnim osobitostima, proizašlim prvenstveno iz osobitosti same konstrukcije, prihvaćena je i registrirana pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo kao industrijsko obličje, odnosno industrijski dizajn.
Idilične drvene kuće savršeno su se uklopile u slikovita hrvatska mjesta
“U potrazi za suradnicima, s kojima bih mogao ostvariti planirane projekte, pridružio sam se tesarskom timu koji njeguje sličan odnos prema eko-gradnji te smo tijekom par proteklih godina radili na obnovi starih građevina i gradnji novih kuća od trupaca i piljene građe, koje su se sjajno uklopile u slikovita mjesta Like, Gorskoga kotara, Srijema, okolice Karlovca, Samobora i Dugog Sela“, kaže Drmić.
Upravo se u izradi brvnara, kako kaže, najbolje vidi sva složenost tesarskoga posla. Naime, ma koliko nacrti projektanata bili jasni, u radu s trupcima neujednačenih oblika, čiji je promjer od 30 do 50 cm, a težina često i više od tone, majstori su često primorani raditi prema vlastitom nahođenju
“Upravo taj izazov rješavanja pravih tesarskih zagonetki doprinosi zadovoljstvu koje osjećaš nakon dobro obavljenog posla. Iz rješenja pak, do kojih dolazimo kroz sam rad, nastaju osobito oblikovane i jedinstvene građevine. Za razliku od izrade kuće od trupaca, izrada kuća od piljene građe mnogo je lakša i brža, te stoga i cijenom pristupačnija“, pojašnjava naš sugovornik. No, upozorava i na činjenicu da se, s obzirom na najnovija kretanja u graditeljstvu, sve težeg pronalazi kvalificirana radna snaga, što bi, kako kaže, uskoro u ovom poslu moglo nametnuti potrebu kooperantskog udruživanja.
Ima li i u vašem kraju još poneka, preživjela drvena kuća, kurija, crkvica, ambar? Pošaljite nam svoje fotografije u komentarima.
www.tomislavnews.com/ Agroklub
