„A di je fra Đoka“, tim riječima dočekali su nas na Paklinama , nekima stalno, a nekima tek privremeno sklonište, dok „prebiru po smeću“, kako bi pronašli nešto što će moći iskoristiti i zaraditi koji novčić.
Romi već godinama žive na Paklinama, na smetlištu, u barakama , napravljenima od dasaka, ostataka lima i raznoraznog materijala! “Kad dovezu smeće sa sela, može se pronaći svašta, a iz grada, nema baš koristi“, rekoše nam i odmah je uslijedilo pitanje je li im fra Đoka poslao hrane? “Recite fratru da je umro Sejo, od one stare čovik, zna Đoka njih, dolazio je” .
Volonterka kojoj je ovo prvi posjet Paklinama, vidno iznenađena komentirala je da ne može vjerovati da netko preživi u ovakvom nečemu. Naizgled malo jači vjetar može srušiti baraku, no kažu , izdrže one i smetove i vjetrove.
Ponekad čujemo komentare, zašto nosite njima, ma imaju oni…Fra Đoka često na tako nešto uzvrati kako nitko od nas ne zna što ga čeka. Kolo života se okreće. Sigurni smo da bi , da znaju i mogu izabrali neki bolji život, život u kojem ne bi ovisili od komadića željeza , koje će tek ponekad pronaći među hrpom otpadaka. Istina , naučili su na „nomadski način“ i žive, tako kako žive!
Dok nas kroz prozorčić, „sklepan” tek od najlona radosno pozdravljaju dječje okice i dok god znamo da ćemo bilo kojem čovjeku, pa bio on crn, bijel ili žut uljepšati jedan dan, trudit ćemo se i pomagati. A pomagati možemo samo u zajedništvu s vama dragi ljudi, koji ste već više od dvadeset godina uz „Kap ljubavi“!
Podijelivši im hranu, deke i sve što smo donijeli, krenuli smo natrag, jer su nas čekale daljnje obveze, objava je i fotografije s web stranice Duhovno humanitarna udruga “Kap Ljubavi”
www.tomislavnews.com
