Marko Baković Kosalj, 60-godišnjak iz sela Mokronoga, u općini Tomislavgrad, već je ušao u vinsku (vinogradarsku) legendu duvanjskog kraja. Unatoč uvjeravanjima stručnjaka i „stručnjaka“ i stereotipu kako je nemoguće da loza uspijeva na više od 900 metara nadmorske visine, Marko Baković ih je uvjerio u suprotno, a onda je njegovim putem uzgajanja loze krenulo još šesnaest Duvnjaka. Gospodin Baković je i predsjednik Udruga „Naš trs Tomislavgrad“ koja ima oko četrdeseta članova, zato je bilo zanimljivo porazgovarati s njim i vrijedilo je kako bi ostalo zapisano.
Berba grožđa je iza Vas, Martinje također, pa je li kršteno mlado vino u Tomislavgradu i je li ove godine to bilo onako „obredno“?
Berba je završena uspješno i grožđe dobro rodilo, a krštenje vina bilo je skromno, bez obreda, zbog mjera sprječavanja virusa korona. Nakon prošlogodišnjeg svečanog krštenja mladog vina, bili smo planirali da ove godine bude još svečanije, s mnogim prijateljima, uzvanicima, vinarima, ali…
Prvi i jedini zapis o uzgoju loze prije gotovo 200 godine i to u selu Cebara na duvanjskom području (osim Vinice) pronašli smo u arhivskim knjigama. Od kuda Vama, rođenom na Duvanjskom polju, ideja uzgajati lozu i kako je to počelo?
Od svoje dvadesete godine nosim tu ideju uzgoja loze, imati svoj vinograd baš na Duvanjskom polju. Naravno da su mi se smijali svi kojima sam o toj svojoj ideji, o svom snu pričao, a bolji poznavatelji, da ne kažem stručnjaci su tvrdili kako nema govora o tome da loza dozrije na nadmorskoj visini preko 900 metara.
Međutim, kada sam otišao na rad u Švicarsku odmah sam se učlanio u Klub vinara u Bernu i budući da me to zanimalo obilazio sam njihove vinograde. Kada sam negdje 1985. godine vidio da loza uspijeva u gorju na 1100 metara nadmorske visine i da su tu bogati vinogradi, ništa me više nije moglo zaustaviti od realizacije moje ideje-podignuti vinograd u rodnim Mokronogama, na Adi, na njivama.
Ispričao sam svoj naum poznatom enologu iz Varaždina posjećujući njihove vinograde, on mi je rekao da pokušam i sigurno ću uspjeti, što mi je uspjelo nakon desetak godina, kada sam se vratio iz Švicarske u Tomislavgrad.
Na kakve ste sve probleme nailazili u početku, jesu li vas susjedi gledali s nepovjerenjem, malo s podsmjehom, ili su odmah prihvatili kako je moguće imati vinograd u Mokronogama?
Naravno, da je to bila za njih ludost, i to ne samo za susjede, nego i za neke naše poznate enologe, ali moja ljubav prema lozi, prema vinogradu, upornost da uspijem bila je jača od svih odgovaranja i 1999. godine zasadio sam prvih 400 trsova loze različitih sorti i na opće iznenađenje svih uspio. Zatim sam počeo širiti nasade loze, podizati nove vinograde, pa sada imam oko 2500 tisuće trsova i mislim da je to za mene optimalna količina.
Koliko je godina trebalo proći da poravnate investiciju, odnosno da vam se počne vraćati uloženo u vinograd?
Na to Vam ne bih mogao odgovoriti jer ja na to nikada nisam gledao kao na isplativu investiciju, nego kao na svoj hobi, ostvarenje moje životne ideje, dakle, ne kroz zaradu, ali se svakako isplati, iako, treba priznati da oko loze uvijek ima rada, a teško je samo onomu tko to ne voli, a meni je rad u vinogradu odmor.
Nakon koliko godina su i još neki Duvnjaci krenuli Vašim stopama uzgoja vinove loze?
Prije nekoliko godina još je nekoliko mojih prijatelji iz Tomislavgrada krenuli s podizanjem vinograda, doduše manjih, osim jednog velikog vinograda s oko 30000 trsova koji je podigao gospodin Dilber iz Eminova Sela, koji se tim ozbiljno bavi u komercijalne svrhe.
Koje vrste grožđa imate u vinogradu, odnosno koje su najčešće vrste u duvanjskim vinogradima?
Na duvanjskom području uzgaja se desetak vrsta loze, a dominantne su traminac, pinot i chaddonnay. Te vrste su i u mojim vinogradima, od kojih proizvodim bijela vina traminac i chaddonnay pod nazivom “Duvanjska rosa” i crno vino pinot “Duvanjski sokol“.
Gdje pravite, proizvodite vino, imate li svoju vinariju?
Imam, nabavio sam moderne strojeve i sve je to u vinogradu, u vinariji, gdje se vrši vinifikacija, odležavanje i punjenje u boce uz optimalne uvjete.
Na koliko ste izložbi, odnosno sajmova do sada sudjelovali sa svojim vinima?
Na mnogima, teško bih ih sada sve nabrojio, uglavnom međunarodnog karaktera i na svima je moje vino dobilo medalje, zlatne i srebrene, ništa niže od toga, a stručnjaci se slažu kako je kvaliteta duvanjskih vina neupitna.
Znam da zajednički idete u berbu grožđa, svi kod svih, je li tako lakše ili je druženje i okupljanje važniji cilj zajedničke berbe?
Uglavnom svi mi duvanjski vinari idemo u zajedničku berbu, idu i naše obitelji, a imamo pomoć i od drugih, susjeda ili prijatelja. Bude nas mnogo i doista su te berbe, ta druženja nezaboravna, iz godine u godinu nas je više i berbe su bogatije, za to vrijedi raditi gotovo cijelu godinu, a to ne može netko tko ne voli vinograde i vino, naravno.
Jeste li dobivali ikakve poticaje od Općine Tomislavgrad, Županije HB, Federacije B i H…?
Ma kakve poticaje, ni od koga nisam dobio ništa, a hvala Bogu da mi i ne treba, neovisan sam, a iskreno, gdje god je vlast na svim razinama mogla odmogla mi je, mogao bih Vam o tome puno pričati…Za druge ne znam i ne zanima me, a gotovo sam siguran da je malo tko imao koristi od ovakve vlasti i ovakve neuređene države.
Isplati li Vam se evo, nakon 20 godina vinogradarstva, ovaj posao i što biste drugima savjetovali, posebice mladima koji sve češće odlaze, iseljavaju s duvanjskog područja?
Već sam rekao kako ja ovo radim iz ljubavi, iz hobija, jer sam materijalno osiguran i bez vinograda. A mladima i onima koji se žele baviti vinogradarstvom poručio bih da pokušaju, ali samo ako to vole i ako im nije teško raditi, sigurno će se isplatiti, ne prve godine, ali dugoročno je perspektiva duvanjskog gospodarstva i u vinogradarstvu, koliko god neki političari to ne žele priznati i u svoje razvojne programe to ugraditi!
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić/ Foto i video: privatni arhiv Marka Bakovića Kosalja
