Naš portal prati i redovito izvješćuje o uspjesima sestara Šteko, Mariele i Valerie, koje su, iako mlade, osvojile više od pedeset medalja, uglavnom zlatnih i srebrenih u kick-boksu, a u posljednje vrijeme sve češće se natječu u klasičnom boksu. Mariela je aktualna prvakinja Hrvatske u boksu u svojoj kategoriji i europska prvakinja, dok je Valeria osvojila brončanu medalju na zadnjem Europskom prvenstvu također u boksu. Uz boks, sestre sviraju glasovir, održavaju koncerte u Njemačkoj, a Marijela se uspješno bavi i manekenstvom. I ono najvažnije, obje su odlične učenice, Mariela je ove godine upisala studij ekonomije, a Valeria je gimnazijalka.
Ovih dana sestre su s obitelji u rodnom mjestu oca Mladena, u duvanjskom selu Mrkodolu, posjetile su uredništvo našega portala Tomislavnews.com, pa smo iskoristili prigodu razgovarati s ovim skromnim i uspješnim djevojkama i – lijepim, zašto to ne reći, te ih riječima, fotografijom i video uradcima predstaviti našim čitateljima.
Mariela je rođena 2006. godine, a Valeria je tri godine mlađa. O svojim počecima u borilačkim vještinama kažu:
Mariela: Budući da nam je did Iko imao u Minhenu najveću europsku školu borilačkih vještina, a otac Mladen i stric Pavlica bili svjetski i europski prvaci u kick-boksu, nekako je realno bilo očekivati kako ću i ja krenuti njihovim stopama, iako se od žena to baš i ne očekuje. Počela sam trenirati s pet godina, tata mi je bio trener i evo u ovih trinaest godina mnogo sam postigla, osvojila brojne medalje i u kick boksu i u boksu. Borim se u kategoriju U-19 do 63 kg, članica sam Hrvatskog boksačkog saveza, branim boje Hrvatske, natječem se pod hrvatskom zastavom i sretna sam kad na proglašenju pobjednice svira “Lijepa naša”.
Valeria: Ja sam počela trenirati s tri godine, vođena sigurnom očevom rukom, slušala njegove savjete, ustvari počela sam trenirati na njegovim rukama, a kasnije sam trenirala u školi borilačkih vještina “Šteko” u Münchenu, sa sestrom. Iako je škola moga strica i oca, a otac mi je i trener, nema nikakvog popuštanja na treningu, nekada mi se učini da je prema meni i strožiji nego prema drugima. Borim se u kategoriji U-17 do 54 kg, u kick boksu, a u zadnje vrijeme i u boksu, također sam članica Hrvatskog boksačkog saveza i natječem se pod hrvatskom zastavom i do sada sam imala uspjeha, na čemu zahvaljujem dragom Bogu i obitelji od kojih sam uvijek imala podršku.
Ima li neki meč, neka borba i osvojena medalja koje su vam posebno drage, koje pamtite, a je li bilo borbi nakon kojih ste bile ljute, plakale?
Mariela: Moje zadnje europsko zlato mi je posebno, pošto su mečevi bili jako teški. U mojoj kategoriji su bile 4 bivše prvakinje koje sam morala pobijediti. Poseban je pogotovo bio moj meč u finalu. Prvu rundu meča sam izgubila po bodovima i meč nije dobro krenuo. Protivnica me je iznenadila i boksala je drugačije nego što sam očekivala. Sjećam se kako sam sjedila u kutu u prvoj pauzi i znala sam da je od sad svaka sekunda bitna, da bi opet mogla preokrenuti meč i pobijediti. U ove zadnje dvi runde nisam odustala, zato što sam u sebi znala da sam bolja i da mogu pobijediti. I ako nije meč dobro počeo nisam izgubila vjeru u sebe. Nakon meča smo čekali u ringu odluku sudaca i kontrolora, koji su nakon dugog čekanja mene proglasili pobjednicom, to jako dobro pamtim.
Valeria: Najteži meč mi je bio borba u finalu njemačkog prvenstva. Sestra mi je već postala prvakinja i ja sam imala osjećaj da su svi od mene očekivali isto, da i ja budem prvakinja. Ali istodobno sam imala osjećaj da su mnogi jedva čekali da napravim grešku. Nekima se isto ne sviđa naš stil boksa. Bio je jako težak meč i ponosna sam na sebe, da sam svladala sav taj pritisak. I najviše sam se veselila kad su me na kraju turnira proglasili kao najbolju boksačica turnira. To je ušutkala sve naše kritičare.
Jeste li zadovoljni tretmanom u Hrvatskom boksačkom savezu?
Mariela i Valeria: za sada smo prezadovoljne, zbilja jako drže do nas, uvijek imamo njihovu veliku podršku i kad izgubimo meč oni znaju kako nam vratiti optimizam, kako nas utješiti i pripremiti za sljedeću borbu. Uz roditelje i obitelj oni su nam najveća podrška. Bez te podrške i razumijevanja teško bismo uspjele sve odraditi: treninge 2 puta dnevno, pred natjecanja i češće, pa se ustajemo u 5 ili 6 sati ujutro, ali kad nešto voliš nije teško. Trebamo stići i na nastavu, pa na satove glasovira, ali sve nas to veseli.
Koji su planovi pred vama, velike želje u boksu?
Mariela: Moj san je osvojiti medalju na Svjetskom prvenstvu u boksu koje se održava ove godine u Budvi, u Crnoj Gori, a čiji se završetak planira upravo na rođendan moga oca Mladena. To mi je veliki motiv da ocu za rođendan darujem medalju sa Svjetskog prvenstva, znam da bi to i njemu bio vrijedan dar. Do tada me čeka naporan trening i nekoliko turnira.
Valeria: Moja želja je isto sudjelovati na Europskom i Svjetskom prvenstvu, na Olimpijadi, osvojiti medalju ili zauzeti što bolje mjesto, ja ću se truditi, trenirati, natjecati se na turnirima, a ostalo što Bog dadne.
Osim redovitog školovanja, odnosno studiranja, napornog (posebice za žene) treniranja boksa, vas obje ( a već ste uključile i treću sestru Lanu) svirate na glasoviru, priređujete koncerte, od kuda ta ljubav za glazbu, rekla bih, teško spojivu s borilačkim vještinama?
Mariela: Ja sam ponekad, u rijetkim satima u djetinjstvo kad je moj did Iko imao vremena, slušala ga kako “svira na gusle”, gusli i imao je veliki dar u tome. Ja mislim da je i to neka vrsta glazbe i da sam ja naslijedila taj dar. Did Iko (sada pokojni) da je imao prigodu u mladosti svirati na glasoviru sigurno bi to radio, zato su mu bile gusle dostupne pa je guslio i znalci kažu da je bio vrlo vješt u tome. Volim priređivati koncerte sa sestrom Valeriom, mislim da se međusobno nadopunjujemo i imamo po dva tri zajednička koncerta godišnje. Ne mislim da su boks i glazba nespojivi, dapače, izvrsno se nadopunjuju. I kada sam dobro raspoložena, ali i kada nisam, meni sviranje dobro dođe, kao dobar ohrabrujući razgovor s bliskom osobom.
Valeria: Od kada znam za sebe divila sam se ženama koje su svirale glasovir, znala sam da imam sluha, a kada mi je to potvrdila i učiteljica glasovira roditelji nisu imali ništa protiv da pohađam satove glasovira, u kojima uživam, iako nam je učiteljica stroga. To je sigurno bolje, jer mnogo naučim i redovito dolazim na sate, to me odmara, u tome pronalazim snagu i nadahnuće za boks, mnogi i ne znaju, ali i boksački meč, boks ima neki ritam koji ja uspoređujem s glazbenim ritmom. Sviranje me opušta, a koncerti su nešto najljepše što doživim kad vidim, osjetim kako publika uživa na mojim koncertima.
Krenule ste i u manekenske vode, Mariela već dobrano zakoračila, a i Valeria želi krenuti tim putem. Boks, glazba, modne piste, neobična kombinacija ljubavi ili vama ide od ruke što god počnete?
Mariela: Ja sam članica Modne agencije Munich Models i zadovoljna sam angažmanom. Nosim i reklamiram sportsku opremu, ali i druge, različite brendova, tvrtke, pa sam nedavno snimila i reklamni spot za jednu poznatu banku. To mi se baš sviđa raditi, a Agencija mi je super. Je, malo imam problema uskladiti sve te moje ljubavi, obveze, ali za sada uspijevam.
Što vam znači Mrkodol, Tomislavgrad?
Ove dvije na izgled nježne i lijepe djevojke, porijeklom Mrkodoljke-Duvanjke, a rodila ih majka Anita iz duvanjskog sela Grabovice, veliki su borci, vješte u borbi kick boksanju i boksu, romantične dok sviraju na glasoviru, ponosne dok su na modnoj pisti, vrijedne u stjecanju znanja. Ukratko: uspješne, mlade, lijepe, uporne, vješte boksačice, pa smo im na kraju ovoga opuštajućeg, ljetnog razgovora poželjele da se dobro odmore, prikupe snagu u zavičaju, budu zdrave i osvoje željene medalje u boksu, u glazbi, u manekenstvu, i u ljubavi, a kažu sve to što rade je ljubav!
Obitelj Šteko ljetuje u zavičaju, u Tomislavgradu: majka Anita, kćerke Lana, Mariela i Valerija, otac Mladen
www.tomislavnews.com/razgovarala: Ljuba Đikić/Foto i video: TN i obiteljski album
