Bogat je književni i novinarski životopis Branke Primorac, porijekom iz duvanjskoga kraja, iz sela Borčana, što je malo poznato, ali je dirljiva i priča-životna ispovijest ove poznate hrvatske književnice i novinarke, koja će vas ganuti do suza…
Razloga za intervju s gospođom Primorac je mnogo, a neposredni povod je nedavno (2. lipnja 2017.) u Velikom Grđevcu uručena državna nagrada „Mato Lovrak“ za najbolji roman za mlade objavljen u Hrvatskoj 2016. godine. Poslije Nagrade SFERA, o čemu je naš portal već izvijestio, „Lovrak“ je druga nagrada za njezinu knjigu „Moj brat živi u kompjutoru“ i – drugi „Lovrak“ ovoj spisateljici: prije 23 godine dobila ga je prvi put za uvijek popularni roman „Maturalac“, lektirni naslov u sedmom razredu osnovne škole u Hrvatskoj.
Gospođo Primorac, za početak čestitamo na nagradi. Recite nam nešto više o Vašem porijeklu i vezi s Duvanjskim poljem i Tomislavgradom. Te podatke nigdje nismo uspjeli pročitati?
Rođena sam u Zagrebu, a moji su roditelji Adelajda Matić, rođena Nemec (1924) i Dominik Matić (1909). Upoznali su se za vrijeme Drugog svjetskog rata u Banjaluci gdje je moj otac službovao kao podoficir, a moja majka živjela s roditeljima, majkom Slavonkom i ocem Slovencem, te sestrom i bratom. No po završetku Drugog svjetskog rata Dominik je dobio premještaj u Zagreb. Školovan je u bivšoj vojsci za sanitetsku struku, a nakon demobilizacije dobio je posao u Vojnoj bolnici na Šalati (kasnije i u Statističkom zavodu kao činovnik). Činilo se da od veze između dvadesetogodišnje Adele i petnaest godina starijeg Dominika neće biti ništa. U nizu tragičnih događaja koji su u ratu zadesili obitelj Nemec (majčin brat gimnazijalac ubijen je 1941. u četničkoj zasjedi) moram spomenuti da su u savezničkom bombardiranju Banjaluke ostali bez obiteljske kuće – srušena je do temelja. Morali su tako svak na svoju stranu. Baka Kata i djed Franjo s mojom tetkom Anom i njezinom obitelji otišli su bakinim rođacima u Slavoniju, a moja mama bakinoj sestri Mariji u Zagreb. Tada su se Adela i Dominik opet sreli i uskoro vjenčali. Moj je otac bio strastveni sportaš, prije svega skijaš, i tako je negdje na skijanju dobio žuticu, a kako u to poratno vrijeme u nas nije bilo penicilina, bolest je bila smrtonosna. Umro je kada je meni bilo manje od dvije godine. Ja ga pamtim jedino po sjećanjima iz druge ruke.
Što znate o ocu?
Bio je, kažu, pametno dijete. Po fotografijama bih rekla visok, naočit muškarac. Kada je završio pučku školu u rodnom kraju, kao jedan od rijetkih nastavio je školovanje izvan rodnog mjesta. Izbor nije bio velik: u vojnike ili u svećenike. Završio je bolničarsku podoficirsku školu i bio kao sanitetski podoficir na zaduženjima u raznim bolnicama po cijeloj Kraljevini Jugoslaviji. Čekao je sina, ali kad je dočekao kćer, bio je veseo, pun očinske ljubavi. Pričali su mi da me jako volio, da je uvijek govorio da će me školovati koliko budem htjela učiti, a njegovi iz Borčana pričali su kako je donio u selo prvi radioaparat i padobransku svilu od koje su šivali košulje i bluze. Zapravo sam najviše o ocu doznala iz dokumenata koji su ostali poslije njegove smrti i drži me ideja da od toga složim roman i da mu se nekako odužim. Da je doživio moje novinarske i književne uspjehe, vjerujem da bi bio ponosan na “sina“.
Jeste li posjećivali očev rodni kraj?
Prvi put me mama u Borčane odvela kad sam išla u prvi razred osnovne škole. Bilo je to putovanje kakvo danas Duvnjaci ne mogu ni zamisliti. Iz Dubrovnika smo nekako na jedvite jade stigle do Tomislavgrada (tada Duvna), a onda nam je trebalo dva dana da nađemo prijevoz do kuća u Borčanima. Kada su strine i tetke na sredini Duvanjskog polja spazile teretna kola, istrčale su pred nas i prestrašile me glasnim naricanjem kao da tog časa oplakuju pokojnika, moga oca, svoga brata, rođaka. Dojmovi koji su ostali od tog posjeta duboku su urezani u moje sjećanje iako mi je bilo tek sedam godina. Kasnije sam bila još dva puta u očevoj postojbini, a planiram s bratićem Mirkom Matićem Božurkovim, s kojim sam u stalnom kontaktu, a koji obnavlja staru obiteljsku kuću, učiniti to još najmanje jednom i to s kćerkom i sinom i unučićima.
Sad kada ste nam to objasnili, klasično pitanje: kad ste počeli pisati, jesu li to bile pjesme, priče, novinarski tekstovi?
U četvrtom razredu osnovne škole moja je učiteljica u dječji časopis „Radost“ poslala jednu moju zadaću s naslovom „Kineski paviljon“. Tema je bila preseljenje Zagrebačkog velesajma iz Savske ulice u Novi Zagreb. Ja sam opisala kineski paviljon koji se isticao svojom neobičnom arhitekturom. To je moj prvi objavljeni tekst; kad sad razmišljam o njemu, čini mi se da već govori o mom novinarskom nervu. Kasnije sam kao studentica pisala priče i objavljivala u „Tini“, tjedniku za mlade.
Gdje je i što bio Vaš prvi profesionalni posao?
Poslije Novinarske škole na Fakultetu političkih znanosti, došla sam 1972. na praktičan rad u „Večernji list“, a 1973. primljena sam u stalni radni odnos i od tada do kraja radnog vijeka 2010. ostala sam vjerna istoj redakciji u kojoj sam prošla gotovo sve, od novinarskog do uredničkog posla, od gradske rubrike do uređivanja subotnjeg političkog priloga magazinskog tipa koji se zvao „Revija“ (danas „Obzor“), na koncu do rubrike kulture za koju su mi govorili da je moje prirodno stanište jer sam tada već imala nekoliko knjiga.
Koliko dugo ste radili u medijima?
Kad zbrojim honorarni staž i staž s ugovorom na neodređeno vrijeme, to je više od 38 godina. Puno, ali proletjelo je brzo jer ja sam novinarstvo odabrala s trinaest godina i nikada nisam požalila. Bilo je teških trenutaka, osobito kad su nas preuzeli privatni vlasnici jer se vrludalo u izboru vodeće ekipe, ali sve u svemu ne žalim ni za jednim danom provedenim u novinama.
Podijelite s nama najzanimljivije zgode iz svog novinarskog ili uredničkog posla.
Puno je toga za ovaj prostor, a ujedno bi bilo otkrivanje zanimljivosti iz teksta koji spremam za zbirku priča za odrasle pod radnim naslovom „Iz novinarske bilježnice“.
Kada ste objavili prvu knjigu i što je to za Vas značilo?
Prva mi je knjiga izašla 1992. godine, bio je to animalistički roman za mlađe „Mama, pazi pas!“. Zanimljivo je da je to zapravo moj drugi rukopis. Stjecajem okolnosti nakladnik „Znanje“, kod kojeg je već u planu bio „Maturalac“, neko je vrijeme čekao s njegovom objavom i tako je „Maturalac“ postao moja druga knjiga iako je bio prvi rukopis. Što mi je značilo? Možda nisam ni bila svjesna koja su mi se vrata otvorila. To uviđam tek danas kad me kao Vi i mnogi drugi oslove popularnom spisateljicom, a iznenade se da sam bila novinarka.
Pišete, uglavnom, za djecu. Je li teže pisati za djecu ili za odrasle?
Počela sam s knjigama za djecu jer sam se nekako za početnika sigurnije osjećala u tom području. Zapravo sam i s tim početkom dugo čekala jer se nekako nisam doživljavala piscem, više novinarkom i čitateljicom knjiga. Moralo me nešto temeljito uzdrmati da iz protesta posegnem za talentom koji se pritajio dok sam zadovoljna uživala u ostvarenju životne želje da radim u novinama. Ni jedno ni drugo pisanje nije lako. Ako držite do sebe i svog imena koje ćete staviti na naslovnicu, onda nijedan redak književnog djela nije lak pisali vi za djecu ili odrasle. Ali se pristup jako razlikuje: djeci morate pružiti drugačije zadovoljstvo čitanja od onog za odrasle: što jednostavnije, to bolje, što jasnije, to bolje, a opet dinamično i puno akcije, humora, sve to bez jezičnih bravura i nerazumljivih riječi. Ne smijete ih ni u čemu prevariti jer oni ne vole podmetnuta jaja.
Što je najčešća tema Vaših knjiga?
Pokušavam biti što raznovrsnija u temama, dugo tražim ideju koja je neobrađena ili rjeđe obrađivana. Pokušavam odaslati poruku na skriven, a ne izravan način, volim zabaviti i nasmijati, pronaći efektan i iznenađujući kraj knjige, rado koketiram s postulatima krimića jer oni drže čitatelja u napetosti. Nerijetko ideje za knjige nalazim u crnoj kronici novina, koje začinim vlastitim iskustvom, osobito iz obiteljskog života. Tako su tema dviju mojih knjiga – već spomenute „Mama, pazi pas!“ i „Ljubavni slučaj mačka Joje“ – životinje koje su prošle kroz našu kuću.
Objavili ste i romansiranu biografiju legendarnog pilota Rudolfa Perešina, knjigu „Perešin – život i smrt“, za koju ste dobili nagradu „Bili su prvi kad je trebalo“ za najbolju prozu o Domovinskom ratu tiskanu 2001.godine . Kako je nastala ta knjiga?
Nagovorili su me i oboružali dokumetarnim materijalom. Bilo ga je pune dvije vreće. Moje je bilo u godinu dana naći ljude koji su imali što reći o Perešinu i potom napisati tekst. Razgovarala sam s pedesetak takvih osoba, prije svega bila sam u stalnoj komunikaciji s njegovom udovicom Ljerkom, izuzetnom i hrabrom ženom. Pomagali su svi kad god je trebalo da dođem do bilo kojeg podatka, važnog ili manje važnog. Meni se svaki činio bitnim za vjerodostojnost. Prijatelji i kolege, osobe koje su sudjelovale u organiziranju njegova bijega iz Bihaća zrakoplovom u Klagenfurt i povratka u Hrvatsku, nisu se ustezali odgovarati na bezbroj mojih pitanja. Bilo je neopisivo mnogo građe. Ostavili su mi na volju kako ću je oblikovati. Prva zamisao bila je monografija od stotinjak kartica s mnogo fotografija. Na kraju je to knjiga od tristo stranica koju i danas hvale, osobito ljudi kojima je ta tema bliska bilo da su bili u ratu, u zrakoplovstvu, bilo da su im piloti prirasli srcu. Moje je mišljenje da je knjiga zato dobra jer proizlazi iz Rudijeva jedinstvena karaktera i njegove tragedije koju je izrežirao nepravedni rat. I ne samo to – njegova sudbina simbolizira mnoge prerano ugašene živote bilo da su bili branitelji ili civilne žrtve o kojima nije napisan ni redak.
FOTO GALERIJA
Osim dviju nagrada „Mato Lovrak“, koje ste nagrade još dobili i koja Vam je na poseban način draga?
Osim Nagrade „Anto Gardaš“ koju sam dobila za knjigu „Zvonka Zmaj i Tri kavlira“, sve smo ih već spomenuli. No, najveća nagrada su moji čitatelji koji s veseljem čitaju dva lektirna naslova – „Ljubavni slučaj mačka Joje“ u petom razredu i osobito „Maturalac“ u sedmom. Dobivam povratne informacije od roditelja djece koja govore „da bi takvih knjiga kao što je ‘Maturalac’ trebalo biti više pa bi onda oni čitali lektiru“. Tko će znati s današnjim mladima kojima se puno toga nudi, mnogo više nego što se nama nudilo? Ipak, podatak da je „Maturalac“ dosad tiskan u trinaest izdanja i najmanje 20.000 primjeraka opovrgava općepoznate žalopojke da današnja djeca ne čitaju.
Gdje susrećete svoje čitatelje?
Uglavnom u osnovnim školama. U svibnju sam bila na desetak susreta s učenicima od Rijeke na moru do Molva na sjeveru, uz mađarsku granicu, pa Siska i Zagreba… To su skupovi od trideset do dvjesto učenika po druženju na kojima ja kažem nešto o sebi, nešto o knjigama, a onda pljušte najrazličitija pitanja koja imaju i nemaju veze s književnošću: koliko zarađujete od knjiga, kakav auto vozite, za koji nogometni klub navijate, hoćete li i dalje pisati sada kad ste stari… Njima je to normalno. Na sve morate biti spremni kad ste im na raspolaganju, ali u biti to je prirodna radoznalost koja vas ne može naljutiti, tek nasmijati.
Što trenutačno radite (pišete), čime ste zaokupljeni sada kad ste službeno umirovljenica?
Što se pisanja tiče, skupljam materijal za već spomenutu knjigu „Iz novinarske bilježnice“ i literariziram vlastite dogodovštine ili dogodovštine kolega novinara koji mi hoće ispričati neku cakastu priču iz novinarskog života. Mnogo mi vremena oduzmu putovanja i književni susreti po školama, ali kad završi škola, toga nema. Ono čemu se najviše veselim to su druženja s unucima, Marijom (5) i blizancima Martom i Lukom (2,5 godine) koji žive u Madridu. Djeca su to moga sina Dražena koji se oženio Španjolkom Laurom. Kći Lada, koja je umjetnica i živi u Zagrebu, nema djece. Osim u Španjolsku putujem do sestrične u Philadelphiju pa s njom i njezinim suprugom po Americi. Prije tri godine bili smo na Aljasci; po međunarodnu Nagradu IBBY putovala sam u Meksiko, pa Vi procijenite jesam li ja tipična umirovljenica.
Imate li kraj svih tih aktivnosti vremena za čitanje i što najradije čitate, imate li omiljene pisce, knjige?
Trenutačno čitam knjigu Bekima Sejranovića „Moj sin Huckleberry Finn“, zanimljiva hrvatsko-bosansko-norveškog pisca, knjigu koja je izašla lani i odmah joj je rasprodano prvo izdanje. Nedavno sam čitala Jergovićevu sjajnu knjigu „Wilimowski“ koja je mala po obujmu, ali moćna po onome što nam sve pisac nudi na razmišljanje, čeka me i podeblji roman francuskog pisca Jean-Mariea Blasa de Roblèsa „Tamo gdje su tigrovi kod kuće“ koju je prevodio moj prijatelj Ivo Klarić. Kod nas u kući nikad ne manjka dobrog štiva za čitanje.
Što mislite kakva je danas sudbina knjige u Hrvatskoj, u BiH? Čita li se sada više ili manje nego prije pola stoljeća?
Čita se puno, ali se kupuje manje. Elektronička knjiga istiskuje tiskanu, iako je vjerojatno nikada dokraja neće istisnuti, barem dok su žive generacije koje su na njoj odrasle. Isto se događa i s novinama. Tko zna što će biti za pedeset godina? Ali nije važan medij, nego tekst, bio on na tabletu ili na papiru. Važno je čitanje, a dobrih će knjiga uvijek biti.
Tko u Hrvatskoj može živjeti od pisanja, od književnosti?
Rijetki pisci mogu sebi priuštiti da ne rade ništa drugo osim pisanja. Znam ih jedva dvoje-troje. Moraju imati roditelje ili bračne partnere koji ih mogu uzdržavati, jer honorari su mali da bi komotno živjeli od knjige do knjige, od honorara do honorara. Mala smo zemlja, mali jezik, male su tiraže, mala je kupovna moć stanovništva, osobito srednjeg sloja koji je najbitniji kupac knjiga. Ništa ne ide u prilog književnom stvaralaštu, ali ni drugim umjetnicima. Zato pišu samo entuzijasti iako se ne može reći da ih je malo i da nam je književnost loša. Problem je što je u habitusu nas Hrvata da radije čitamo uratke stranaca nego vlastitih književnika.
Što biste poručili mladim ljudima koji vole čitati, počinju pomalo pisati pjesme, priče… Može li se to naučiti ili je pisanje pjesama, priča… poseban dar?
B. P.: Teško je savjetovati, ali osnova je čitanje, puno čitanja, i strpljenje. Ne treba odmah srljati i objavljivati napisano. Mladi mogu pričekati pa se nakon nekoliko godina suočiti s tekstom i procijeniti jesu li zadovoljni rezultatom. Naravno da u osnovi svega toga mora biti darovitost, ali znam da i manje daroviti postižu dobre rezultate, čak bolje od onih koji imaju talent, ali nemaju upornosti jer su po naravi lijenčine. Pisanje je velika borba sa samim sobom, sa slobodnim vremenom, izlascima, druženjima uz kavu i čašicu, hranu, borba za svaku riječ, za svaku misao koja čuči u glavi ali mora sjesti i na papir. Učiti kako drugi pišu, to je dobro, to se radi kroz čitanje, ali naučiti iz nekog udžbenika tajnu umjetničkog čina – toga nema!
Na kraju, recite kada ste zadnji put bili u Tomislavgradu, što za Vas znači Duvanjsko polje i kada namjeravate doći?
Već dugo nisam bila, ali više i nema rođaka kojima bih otišla. Stričevi i strine su pomrli, moji bratići su po Njemačkoj i Švicarskoj, njihova djeca isto. Jedino, kao što rekoh, čujem se i posjećujem s mojim bratom Mirkom – kako ga od milja zovem jer nemam braće i sestara – koji živi s obitelji u Splitu i do rodne grude nije mu daleko. S njime planiram posjet Borčanima i Duvanjskom polju. Nadam se da to nije samo obećanje u vjetar.
I da ne zaboravim: pozdrav svim Duvanjkama i Duvnjacima u domovini i po cijelome svijetu, a poseban pozdrav čitateljicama i čitateljima Tomislavnews.com koji i sama rado otvaram.
———————————————————————
Bilješka o autorici : BRANKA PRIMORAC, novinarka i književnica, rođena je u Zagrebu, gdje se i školovala. Završila je Fakultet političkih znanosti i Novinarsku školu. Cijeli profesionalni život provela je u „Večernjem listu“ na raznim novinarskim i uredničkim poslovima. Bila je mentorica za novinarski izraz u školi za nadarene osnovce i srednjoškolce „Novigradsko proljeće“ i mentorica je LiDraNa. Piše za djecu i odrasle: romane, kratke priče te radioigre. Dobitnica je više nagrada, među ostalim i Časne liste IBBY-ja 2014. godine za knjigu „Zvonka Zmaj i Tri kavalira“ što ju je za nagradu odvelo na put u Meksiko. Kratke priče za odrasle uvrštene su joj u različite izbore. Udata je, majka dvoje djece i prabaka troje unučadi. Najviše kretivnog vremena provodi stavljajući na papir brojne ideje, dok se iz hobija bavi fotografijom. Imala je šest samostalnih izložbi i više zajedničkih. Članica je Društva hrvatskih književnika, Društva prvih pisaca, Hrvatskog novinarskog društva, Fotokluba Zagreb i CroArtPhoto Cluba.
Objavila je djela: Maturalac, (1993.), roman (Nagrada „Mato Lovrak“ za najbolji roman za mladež objavljen u 1993); Mama, pazi pas!, (1993.) dječji roman; Sve zbog Ane, (1996.) roman za mladež; Ljubavni slučaj mačka Joje, (1998.) roman za mlade i stare ljubitelje životinja; Moj djed astronaut, (2002.), priče za laku noć; Perešin, život i smrt (2001.), romansirana biografija (Nagrada “Bili smo prvi kad je trebalo”, za najbolju prozu o Domovinskom ratu u 2001.);
Divlje godine (2010), roman za odrasle; Novinarstvo u školi (2010.), priručnik, u koautorstvu s M. Šimegom i A. Šojat; Zvonka Zmaj i Tri kavalira (2012.), roman za mladež (Nagrada Anto Gardaš); Martino obećanje (2013.); Moj djed astronaut (2014.), radioigre za djecu i najnovije Moj brat živi u kompjutoru, (2016.), roman za mladež (Nagrada SFERA i Nagrada Mato Lovrak).
———————————————————————–
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić
