Dr. Drago Boščić rođen je 1968. godine i odrastao u Prisoju, u buškoblatskom kraju, općina Tomislavgrad, gdje je završio osnovnu školu, srednju školu završio je u Mostaru, a studij medicine završio je u Zagrebu.
Pripravnički staž odradio je u Klinici za dječje bolesti Klaićeva, Zagreb, nakon čega više od tri godine radi u Domu zdravlja Tomislavgrad, odakle odlazi na specijalizaciju u Zagreb. Ostaje raditi u Zagrebu gdje završava i subspecijalizaciju.
O našem dr. Dragi, kako ga mnogi Prisojani, Duvnjaci zovu, priča se da je vrhunski liječnik specijalist, a više od toga kako je susretljiv, kako pomaže svima koji mu se obrate za pomoć i ne samo kada je o liječenju riječ. Uz to, dr. Boščić je, unatoč udaljenosti, jako vezan za svoj zavičaj, pa svako slobodno vrijeme najradije provodi u Prisoju, u Planinarskom domu “Dobrijevci” na Tušnici. O medicini, o odgovornom poslu koji obnaša i još na neka naša pitanja spremno je odgovorio dr. Boščić.
Doktore Boščiću, na početku nam objasnite ova liječnička zvanja i dužnosti koje obnašate u Zagrebu, u kojoj bolnici?
Dakle, po specijalnosti sam specijalist otorinolaringologije i kirurgije glave i vrata, uže specijalnosti – subspecijalist plastično-rekonstruktivne kirurgije glave i vrata. U Kliničkoj bolnici Dubrava (KBD), gdje sam zaposlen, obnašam i dužnost pročelnika zavoda za ORL i kirurgiju glave u vrata.
Posebno nas zanima ovo subspecijalist plastično-rekonstruktivne kirurgije glave i vrata, što to podrazumijeva?
Manje viša svima je poznato da specijalizacija ORL i kirurgija glave i vrata obuhvaća operacije i dijagnostiku uha, nosa, grla i vrata. U KBD-u izvodimo sve najsloženije operacije u našem području uz najsuvremeniju opremu koju posjedujemo te možemo stati u rang sa svim svjetskim i domaćim poznatim Klinikama, pe nemamo potrebu slati pacijente u druge bolnice ili izvan zemlje. Operiramo štitnjače, tumore uha nosa, grla, ždrijela i druge manje česte tumore glave i vrata. Zahvaljujući novoj upravi bolnice koja je prepoznala naš potencijal osuvremenili smo našu opremu. Izvodimo operacije koju zahtijevaju sofisticiranu opremu kao MSCT navigacija, monitoring kranijalnih živaca i sl.
Plastično-rekonstruktivna kirurgija je subspecijalizacija koja je nastala iz potrebe za što boljim rezultatima u rekonstrukciji defekata koji nastaju nakon opsežnih operacija ili urođenih i stečenih anomalija lica i vrata.
Konkretno to znači korištenje tkiva pacijenta bilo iz lokalnih regija ili udaljenih s drugih dijelova tijela za rekonstrukciju defekata u svrhu očuvanja funkcije uklonjenih tkiva i organa i u očuvanju što prirodnijeg izgleda naših pacijenata nakon uklanjanja tumora ili rekonstrukcije stečenih ili urođenih defekata.
Pročelnik ste Zavoda za otorinolaringologiju u KBC Dubrava, koliko je to zahtijevan posao uz sve naprijed rečeno?
Imam sreću da sam pročelnik jednog pomlađenog kliničkog zavoda na kojem rade izuzetno vrijedni, pametni, ambiciozni i potentni liječnici, uz to smo dobar tim i imamo odlične kolegijalne odnose. Smatram da je za uspješan rad u okviru bilo kojeg sustava, pored stručnog znanja i ambicija, nužan i timski duh i zajedništvo koji dolaze s međusobnim poznavanjem, uvažavanjem i povjerenjem. Stoga nastojim poticati to zajedništvo kroz povremena druženja. Recimo, prije par godina organizirao sam druženje kolegica i kolega s odjela u našim krajevima: planinarili smo na Tušnicu, obišli Tomislavgrad i Livno.
Svima su ostali u lijepom sjećanju neposredni ljudi i prirodne ljepote tako da i sad kažu: „Kad ćemo šefe opet u Vaš rodni kraj? „
Uvijek ponavljam svojim mladim kolegama da je naš posao poziv. Svi oni su odlični liječnici koji vole svoj posao i ljudi s puno empatije za naše pacijente zbog kojim smo tu. I onda kad imate takav kolektiv nije teško njime upravljati ni raditi u njemu.
Liječnički poziv je izuzetno stresan i kad tome dodate i najsloženiju kirurgiju razina stresa (adrenalin) ide u nebo (sve dokazano i u studijama) stoga je ugodna radna klima itekako bitna. No na kraju, izraz lica i riječi zahvalnosti naših pacijenata daju vam snagu da sve to izdržite i čuvaju naš duh i daju nam snagu i vedrinu da pomičemo granice liječenja na bolje.
Što je Sesvete medic centar, je li to privatna klinika ili?
Sesvete medic centar je privatna poliklinika kojoj sam osnivač i jedini vlasnik. Poliklinika je osnovana prije 10 godina. U poliklinici su angažirani (rad izvan radnog vremena) izvrsni liječnici većinom iz KB Dubrava.
Spektar djelatnosti koje pokrivamo je širok: gastroenterologija, kardiologija, kardiokirurgija, ginekologija, neurologija, endokrinologija, kirurgija, otorinolaringologija, pulmologija, plastična kirurgija, dječja kirurgija ,urologija i dermatologija.
Izvodimo sve estetske i funkcijske operacije nosa, plastične operacije dojki, očnih kapka, liposukcije i slično. Nadalje izvodimo operacije štitnjače, kirurške operacije hemoroidi, kile.. Odnosno, iz spektra djelatnosti sve zahvate koji ne iziskuju bolničko liječenje. Posjedujemo suvremenu dijagnostičku opremu, te imamo izvrsno selekcioniran tim liječnika i sestara.
Vjerujemo, nažalost, da Vam pacijenata ne manjka, koliko traje Vaš radni dan?
Moj radni dan počinje u 6 sati, uvijek sam na poslu barem 45 minuta prije službenog početka (pregled nalaza, priprema za radni dan i slično) odnosno prije jutarnjeg sastanka u 8 sati. U KBD-u radim do 16,00 sati, kratka pauza za ručak s obitelji i načelno od 17,30 do 20 sati radim u poliklinici Sesvete medicinski centar, osim srijedom kada imam dan poslijepodnevnog odmora i obiteljski ručak „negdje vani“.
Vikende (koji počinju su subotu poslijepodne) provodim na Kalniku. Malom planinarskom mjestu u blizini Zagreba, gdje imamo obiteljsku kuću: u prirodi, pješačenju i druženju s prijateljima i obitelji. Boravak u tom okruženju me opusti i napuni baterije za sljedeći radni tjedan.
Vjerujem da će se svi kolege složiti s tim da si liječnik 24 sata u danu, 7 dana u tjednu, jer kad nisi na poslu onda telefon zvoni… Ali meni to nije mrsko i nastojim pomoći i onda kada pitanja nisu iz moje struke, barem komentarom ili načelnom smjernicom.
Kad smo donekle spoznali što i gdje radite, recite: kako ste kao svoje životno zanimanje, bolje reći zvanje, odabrali baš medicinu, je li to ono što ste kao mali željeli raditi?
E sad, kako je to medicina ušla u moj život je malo i smiješno. Nakon osnovne škole htio sam u „veliki grad“, i jedina škola koja bar u toj mojoj generaciji nije bila na u našoj županiji je bila medicinska škola i Mostar. Usput činilo mi se da bi to i kod „cura“ moglo dobro prolaziti. Pa sam „mudro“ rekao roditeljima da hoću u medicinsku školu. Bio sam odličan đak i roditelji su mi ispunili želju. Nakon srednje škole bilo je sasvim prirodno da nastavim medicinu, a koju sam u međuvremenu zavolio.
Kad sada, nakon godina liječničkog iskustva, razmišljate, priznate li sebi kako ste odabrali pravi put ili biste, ipak, mijenjali zvanje, odabrali nešto lakše?
Kada gledam na svoj posao, sada nakon puno godina, ništa ne bih promijenio i ništa drugo ne bih volio raditi u životu osim ovoga što sada radim sada. Nadam se da većina ljudi ima priliku raditi što vole ili zavoljeti ono što rade. Ja, evo, slučajno u medicini, ali ljubav je velika i postojana😊
Možete li nam reći što je najljepše u liječničkoj profesiji, možete li izdvojiti neki radostan događaj koji nećete zaboraviti?
U mom poslu na sreću ima puno radosnih događaja – svaki put kad je pacijent izliječen i zadovoljan to je sretan događaj u kojem imam privilegiju sudjelovati i osjećati.
Evo izdvojit ću, ipak, jedan događaj koji odstupa, koji pamtim kao nešto doista izuzetno.
Mlad čovjek je imao tumor na vratu doslovce veličine rukometne lopte sa širenjem u prsište. Na jednoj drugoj uglednoj Klinici rečenu mu je da je tumor neoperativan, te da ide na kemoradioterapiju. Pacijent je bio u tolikom lošem stanju da je bilo pitanje sati hoće li umrijeti. Čovjek od 190 cm bio je težak 37 kg potpuno nepomičan, praktično tumorska kaheksija ga je jela naočigled. Krvni parametri su bili ispod svih granica da čovjek uopće živi. Kolega liječnik me zamolio da ga i ja pogledam. Nakon pregleda rekao sam mu da je jedina šansa da preživi ako ga operiram. Dan prije operacije dobio dvije litre krvi i sav drugi suport da uopće može na operaciju, no do jutra tumor bi sve poništio, drugi dan opet i opet isto. Onda sam zamolio svog prijatelja izvrsnog anesteziologa Duška Jovičića da mi pomogne. On je predložio da u zoru počnemo s nadoknadom krvi do operacije i tijekom operacije . Kad smo došli u salu i kad ga je vidio rekao mi je: Drago, žao mi je ali moram ti reći da on neće preživjeti tako veliku i tešku operaciju. No inzistirao sam znajući da mu je to jedina šansa i onda odustajanje od zahvata nije bilo opcija.
Nakon 5 sati koliko je trajala operacija kada sam uklonio tumor, a uspio sačuvati sve što treba da bude živ i s dobrom funkcijom u sali se prolomio aplauz.
Nakon tri mjeseca od otpusta ulazi pacijent u moju ordinaciju i pozdravlja me, ja kažem: “Izvolite, što ste trebali?” dakle, nisam ga prepoznao: 90 kg urednog izgleda, zdrav čovjek kao i dan danas.
Takve i slične stvari su snaga koja nas pokreće u teškim i naizgled bezizlaznim situacijama, to nas onda čini sretnim.
A nešto čega se nerado sjećate i kažete ne daj Bože da se ponovi?
Nažalost, puno je bolesti i situacija kada ne možete uz sav trud pomoći ljudima i to me onda učini jadnim i tužnim. No, kada i medicina nema odgovora ostaješ čovjek koji ima riječ utjehe i vjere za pacijenta.
Za Vas mnogi Vaši pacijenti, Vaši prijatelji, ali i Duvanjke i Duvnjaci, posebno oni iz buškoblatskog kraja, imaju samo riječi hvale, ističući stručnost, ljubaznost, susretljivost, a posebno što bez dvojbe pomažete svima i kada nije liječenje u pitanju? Kod nas bi rekli: kako Vas dotekne?
Pomagati ljudima, kada god možeš je nešto što su mi „usadili“ doma, moja mama je uvijek ponavljala da moram biti dobar i svakome pomoći. Tako da je to nekakav moto po kojem živim u svakom segmentu svog života, kao liječnik, kao susjed, kao poznanik… I kad propustim nešto učiniti što sam mogao grize me savjest i nastojim to popraviti. I meni su na mom putu, do ovoga sto jesam sada, često pomagali mnogi dobri ljudi. Tako da je to jedan krug… Prof. Čulo, iz naših krajeva, koji je meni puno pomogao rekao mi je jednom zgodom: “Sine jednom kada budeš u prilici pomaži ljudima, pomaži našim ljudima”.
Činjenica je da sam uvijek angažiran na nekim projektima koji i nisu vezani uz posao, jednostavno volim da se nešto događa. Uz sve te obveze stignem se i družiti s prijateljima, otputovati na nogometnu utakmicu, kartati s dečkima ili već nešto što me opušta.
Kad stvari posložite tako da uvijek rješavate prioritete onda dobijete elan i za sve ostalo i nekako vas Bog nagradi da sve dobro ide i za sve imate vremena.
Nešto u što istinski vjerujem i osvjedočilo mi se kada pomažem ljudima i meni sve lakše ide u životu i stvarno je tako, pri tom ne mislim na materijalno Dobijete sreću u svim malim ili velikim stvarima i svoj duševni mir. Dobro se doista dobrim vraća😊. Kao što je Thomas More rekao na suđenju kad nije htio priznati brak Henryju Vlll. svako od nas mora raditi po svojoj savjesti, ne osuđujući tuđu savjest koja ne mora biti kao naša, tako je meni valjda Bog dao, da kada to ne činim da se osjećam grozno. A ne volim se osjećati grozno😊
Znamo da ima više liječnika i medicinskog osoblja u Zagrebu, a rodom ili porijeklom iz duvanjskog kraja, družite li se, imate li neki klub Prisojana, Duvnjaka, ili svoj ugostiteljski objekt gdje se nalazite?
U mojoj bolnici radi dosta uglednih liječnika iz Tomislavgrada i Livna i svi super surađujemo.
Nešto više nego sa drugima držim se sa Stipom Radošom, Tonijem Kolakom i Ninom Tičinovićem koji rade i u mojoj poliklinici. Potom doktorica Šarac, dr. Baković, dr. Ćurić, prof. Galešić,. dr. Čulo i da ne nekog ne preskočim, uglavnom mogu biti na ponos svima Duvnjacima jer za sve njih sto u stručnom što u ljudskom svi imaju samo riječi hvale. Kao i generacije mlađih kolega koji su svi izvrsni kao ljudi i liječnici. Moram reći da sam ponosan što su iz mog kraja😊
O pandemiji nećemo, previše je toga napisano i rečeno, pa ćemo malo lakša pitanja: što Vam znači Prisoje, buškoblatski, duvanjski kraj?
Iako sam prilično društven i moj krug poznanika i prijatelja je širok i oni su iz raznih krajeva, prilično sam privržen Prisoju i prijateljima iz djetinjstva. Tako je i nastala ideja da sagradimo planinarski dom na Dobrijevcu. Da nam to bude motiv za što češća okupljanja i druženje u rodnom kraju koji svi neizmjerno volimo te da to prenesemo na mlađe generacije Da se održe veze i ne zaborave korijeni. Ponosan sam što smo uspjeli realizirati tu misiju. Nemoguće je nabrojati i pojedinačno zahvaliti svakome tko je doprinio ostvarenju, svako na svoj način i u skladu sa svojim mogućnostima. Puno dobre volje, rada i energije je uloženo, kako bi se mi koji smo otišli imali gdje povremeno vratiti i družiti. Miris i boje rodnog kraja su nešto što mene uvijek i iznova oduševi.
Volim naš humor, iskrenost, naše odnose i susretljivosti kakve nigdje nema. Moja supruga (odrasla u Zagrebu) isprva je bila zatečena „brutalnošću“ naše komunikacije no uskoro je ispod „grubih“ riječi, otvorene komunikacije i oštrog humora prepoznala iskrenost, privrženost i lojalnost. Onaj najuži krug obiteljskih prijatelja, uglavnom Prisojanijani i Duvnjaci.
Koga imate u zavičaju od rodbine, prijatelja…i koliko često dolazite u Prisoje?
Kad god imam priliku dođem u rodni kraj i istinski uživam. U Prisoju, u rodnoj kući živi brat Mirko i njegova supruga Silvija, a sestra Dragica živi u Livnu. Imam puno prijatelja i uglavnom su svi članovi planinarskog društva. U cijeloj županiji ima toliko dobrih prijatelja da ih je teško pobrojati.
Kako najčešće provodite vrijeme u Prisoju?
Zadnjih godina većinu slobodnog vremena provodim doslovno u Prisoju. U prekrasnom vrtu i dvorištu koji je djelo ruku mog vrijednog brata Mirka. U krugu obitelji i prijatelja uživamo u ljepoti krajobraza i dobrom društvu. Redovito su to i druženja na planinarskom domu, te kartanje s ekipom u selu.
Često dolazim u selo barem jedan produžen vikend u dva mjeseca, potom na nešto više dana ljeti i za Uskrs…
Obiteljski ste čovjek, dolazi li Vam i obitelj rado u Prisoje?
Supruga Tijana i sin Maksimilijan( 9 godina) rado dolaze sa mnom u moj rodni kraj. Sin je jako privržen stricu i ponosan na strica vojnika te se silno veseli svakom odlasku u Prisoje. Svi se dobro osjećamo jedni s drugima i uživamo u zajedničkom vremenu kojega je uvijek premalo. I supruga i sin su pored obiteljskih veza stekli u Prisoju i svoja prijateljstva tako sam sretan što svi s veseljem dolazimo ovamo.
Jednom zgodom prije 4 godine sam išao bez sina dolje i ja kao sretni tata uključio sam video s Tušnice da vidi tatu i strica, a on je bacio telefon i rasplakao se te rekao to ti je zadnji put ići u Prisoje bez mene i od tad nikad ne idem bez njega u selo.
Kako supruga ne ide uvijek s nama zbog obveza (bolesna njezina majka), Maks se pogađa kako što više dana provesti kod strica i strine, koje obožava i još kaže, na žalost maminu, kako strina bolje kuha. Dok se vozimo telefonom naručuje razne pite i ostale domaće delicije koje voli, a koje strina sprema najbolje na svijetu s ljubavlju.
Ima li nešto posebno što Vas veže za zavičaj i što biste rado, kada bi to bilo moguće, prenijeli u Zagreb?
Za selo me veže toliko lijepih uspomena, lijepi krajolik, rodna gruda, obitelj, prijatelji, puno stvari koje čovjeku istinski pune dušu lijepim emocijama, tako da ću se uvijek i sve češće vraćati u svoj rodni kraj.
U Zagrebu imam lijep život okružen dobrom obitelji i dobrim prijateljima. I svako mjesto samo po sebi i ljudi čine neki kraj posebnim. Ja imam sreću imati i uživati i u Prisoju i u Zagrebu.
Mlad ste čovjek, pa ipak, razmišljate li gdje provesti vrijeme mirovine, ako je za liječnike uopće ima?
Iskreno još o tom nisam razmišljao, no sigurno ću provoditi vrijeme na relaciji Zagreb, Kalnik Prisoje rekao bih ravnopravno ako Bog da zdravlja sve to doživimo.
S obzirom na mnogo obveza i malo vremena možda nisam uspio odgovoriti na sve upite na najbolji način i izraziti sve emocije koje gajim za sve vas moje Duvnjake a posebno Prisojane i za najljepše i meni najdraže mjesto na svijetu – Prisoje i najljepši dio sela – planinarski dom Dobrijevac
U glavi imam još mnogo ideja za nove projekte za naš kraj, ali vjerujem i nadam se doći će i oni na red uz pomoć ljudi koji vode naš grad i županiju.
Zahvaljujem Vama na pruženoj prigodi na ovaj način predstaviti sebe mojim Duvnjacima, uz poruku: Svi vi moji Duvnjaci možete mi se obrati kada god nešto trebate, a ja mogu, rado ću pomoći.
Zahvaljujemo Vam od srca dr. Boščiću na izdvojenom dragocjenom vremenu odgovoriti na naša pitanja, Vama i Vašoj obitelji želimo dobro zdravlje, ljubav i uspjeh u životu.
Lijep pozdrav svim Duvanjkama i Duvnjacima, Prisojanima posebno, pozdrav svim čitateljicama i čitateljima Vašega portala Tomislavnews.com, znam da ih ima mnogo diljem svijeta!
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto: Privatni album dr. Boščića
