Iz životopisa Krešimira Tabaka. Rođen je 1985. godine u Tomislavgradu. Osnovnu školu i opću gimnaziju završio u Tomislavgradu, a 2004. godine upisuje studij hrvatskog jezika i književnosti i filozofije na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, te na trećoj godini postaje demonstrator na kolegiju Logika I.
U veljači 2010. brani diplomski rad na temu „Spinozine etičke postavke u okviru ontološkog monizma”. Iste godine upisuje doktorski studij Jezici i kulture u kontaktu, smjer Filozofija i radi kao vanjski suradnik na Studiju filozofije, a 2012. godine izabran je za asistenta na istom studiju gdje radi i danas.
Profesor Tabak utemeljitelj je društvene organizacije, Udruge Hrvatska zvona, a na prošlim općim izborima u BiH, u listopadu 2018. godine, kao nezavisni kandidat na listi HRS-a, izabran je za zastupnika u Skupštinu Hercegbosanske županije.
S profesorom Tabakom sreli smo se u Tomislavgradu, jedinim mjestom gdje, kako kaže, diše punim plućima. Rado je pristao za portal Tomislavnews.com odgovoriti na nekoliko aktualnih pitanja iz politike, kulture, znanosti, sporta…
Profesore Tabak, koji je povod Vašem ulasku u politiku? Tko Vas, recimo tako, nagovori?
Svjestan činjenice da hrvatska politika u Hercegovini i Bosni već godinama ne ide u smjeru u kojem treba ići, a iznutra se ne da popraviti, sa skupinom prijatelja odlučio sam se osobno angažirati i pokazati kako politika može biti potpuno drugačija od one na kakvu smo navikli. Glavni krivac za moj prelazak iz kontemplativnog u praktični život moj je profesor i prijatelj Marko Tokić.
Jeste li ranije, prije „Zvona”, razmišljali o politici, o aktivnom bavljenju tim područjem ljudske djelatnosti i zar je uistinu tolika moć politike da njezinu zovu može odoljeti samo mali broj ljudi?
Budući da na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru predajem kolegije iz političke filozofije, moj interes za politiku kao fenomen godinama je bio teoretski. Međutim i tada sam davao do znanja da sam spreman postati akter u političkom polju ukoliko budu ispunjena tri preduvjeta: pravo vrijeme, uredni ljudi i ispravni ciljevi. Vrijeme je bilo takvo da vladajuća struktura nije ulijevala povjerenje, a oporba se još hladila od Platforme. Ljudi su bili moji dugogodišnji prijatelji, a cilj je bio pokazati kako se može drugačije. Nakon ispunjenja tih preduvjeta, moj odgovor nije mogao biti nego potvrdan. Drugi mi se dio pitanja čini naturalistički konotiran, a kad malo bolje razmislim vidim zapravo da se u njemu dobro ogleda politika kakva se desetljećima manifestira kod nas. Kad bi se moji motivi uklapali u taj obrazac, onda bih se prije dvadeset godina učlanio u neku stranačku mladež ili bih se nešto kasnije priklonio nekoj postojećoj političkoj grupaciji, a ne bih u borbu krenuo don quijoteovski, ili kako bismo to u Duvnu rekli – s ledine. Dakle, za razliku od većine, mene nije povukao zov moći, nego instrumentalizacija mojih prijatelja i mojega naroda.
U čemu se ogleda ta moć, a nemojte, molim Vas, iako ste filozof, objašnjavati nekim filozofskim spoznajama, nego riječima razumljivim, kako često kažemo, običnom puku?
Kad već prizivate filozofiju, najprije moram obraniti svoje primarno, profesionalno i životno usmjerenje te kazati kako mudroljublje u ovom slučaju može samo doprinijeti jasnoći stava, odnosno činjenici da me razumije svaki pismen čovjek. Moć i volja za moć neizostavan su dio politike i ako im se pristupa s mjerom, one su zdrav pokretač društvenih akcija i cjelovitih procesa. Ako se pak politika pretvori samo u volju za moć, onda na djelu imamo patologiju i dobivamo aktere s htijenjem lava i apetitom svinje. To je opasna kombinacija. Premala smo pak sredina da objektivan promatrač ne primjećuje kakav je tko kako u svakom poslu tako i u politici. Jamačno, nismo svi isti.
Dvije i pol godine ste zastupnik u Skupštini HBŽ. Možete li ocijeniti sadašnje stanje i gospodarsko i političko u HBŽ, čini li Vam se kako ide nabolje nakon ustroja nove vlade, na koju se čekalo dvije godine?
Ustavni i zakonski okviri naše županije postavljeni su nakaradno i zbog toga smo dvije godine čekali na uspostavu nove vlade. U tom vremenu postojeća vlada bila je neproduktivna, što se u konačnici loše odražavalo ne samo na gospodarstvo nego na život u cjelini. Uspostavom nove vlade vidim više volje i funkcionalnosti te očekujem da će značajni projekti, posebno gospodarski vrlo brzo zaživjeti.
Što je prevagnulo u Vašoj odluci da podržite, odnosno glasate za novu vladu?
Više od dvije godine imali smo pat poziciju i našli smo se u trenutku kad smo morali odlučiti hoćemo li neulaskom u vladu (p)održati postojeću inertnost ili pokušati stvari pomaknuti barem za milimetar. Neodgovorno bi bilo ne pokušati, posebno jer sam uvjeren da je od prethodnika gotovo nemoguće biti lošiji. Također ću istaknuti kako su Hrvatska zvona u novoj vladajućoj postavi dobila segment na upravljanje, točnije Ministarstvo znanosti, prosvjete, kulture i športa, gdje već pokazujemo drugačiji pristup problemima, a uvjeren sam da ćemo kroz nekoliko narednih mjeseci u kontekstu izvedivih mogućnosti vidjeti i kapitalne rezultate.
S obzirom na sastav nove Vlade HBŽ čini li Vam se da će izdržati, potrajati do novih izbora?
Vjerujem da aludirate na činjenicu kako je ova vlada sastavljena od više političkih subjekata, što je u dosadašnjoj praksi podrazumijevalo kratkotrajnost i nestabilnost. Međutim, gledajući dinamiku rada ove vlade iz pozicije zastupnika, mogu reći kako vidim neusporedivo više kolegijalnosti nego u prethodnoj vladi koju su činili akteri iz mnogo manje političkih opcija. Na osnovi dosad viđenog, ni trenutka ne sumnjam u održivost i normalnu funkcionalnost ove vlade do kraja mandata.
Da se Vas pita, a nešto Vas se ipak pita ili Vi, kao zastupnik trebate govoriti i kad Vas se ne pita, što biste „pod hitno” promijenili u funkcioniranju vlasti u Tomislavgradu i vlasti u HBŽ? Koje bi to bile mjere koje biste uveli sada, a ne dugoročno, ali s dugoročnim učinkom na bolji život u općini i županiji?
Kao student sam doživio i svjedočio zamjeni ravnatelja u studentskom domu. Dobro se sjećam da su se promjenom ključne figure u instituciji uvjeti života u kratkom vremenu poboljšali za više od duplo. U predizbornoj pak kampanji jedna od osnovnih ideja koju smo kao Hrvatska zvona promovirali bila je: „Odgovarajući ljudi na odgovarajuća mjesta”. I danas smatram da je to osnova s koje treba početi. Da imamo apsolutnu vlast, u skladu sa zakonom na sva rukovodeća mjesta postavio bih ljude s nekoliko kvaliteta: osobni integritet, stručnost i poduzetnički duh. Tko nema te tri kvalitete, za mene ne bi mogao biti rukovoditelj ničega. Uvjeren sam da bi takav pristup dao dugoročne rezultate i da bi pod razboritim i stručnim rukovodstvom ako ne svi, onda većina djelatnika u institucijama bila maksimalno funkcionalna. Sad se vratimo u realnost. Nismo apsolutna vlast, nego u minimalnoj mjeri sudjelujemo u vlasti. U istoj toj mjeri provodimo politiku o kojoj sam upravo govorio. I nadam se da nećemo na tome ostati, nego da će s našim rastom u političkom polju i doseg ovakvog pristupa biti veći.
Mlad ste čovjek, pretpostavljam da se družite s mladim ljudima, ne samo na fakultetu nego i izvan posla. Osjećate li kako „dišu” ti mladi ljudi? Jesu li, općenito, zadovoljni životom u BiH ili većina njih razmišlja kako napustiti ovu zemlju, vide li u njoj perspektivu?
Profesionalno i privatno povezan sam s našom mladošću, razumijevam njezine probleme, u mjeri u kojoj mogu tragam za rješenjima i utječem na sustav. Politička klima nikako nije povoljna za samoostvarenje mladog čovjeka i to je jedan od glavnih motiva mojeg ulaska u društvenu priču. Sve manje mladih ima strpljenja i volje boriti se za o(p)stanak ovdje, a sve ih više priliku traži u uređenom svijetu. Pri tom ih najviše boli nepravda, političke ucjene i stranačka uvjetovanja. Mnogi mi se od njih javljaju, a kao čovjek i zastupnik za svakog od takvih izdvajam vrijeme i pozivam ih da se ni u budućnosti ne ustručavaju nazvati nekoga tko će ih razumjeti.
Profesor ste na fakultetu, učite i odgajate mlade ljude. Kakvim ocjenjujete školski sustav, školski program u HBŽ, a možete ocijeniti i u Federaciji?
Školski sustav u našoj županiji ima bezbroj problema i adekvatniji sugovornik o njima svakako bi bila resorna ministrica. Glede školskog programa, već je odavno zreo za korjenitu promjenu i sadržajna osvježenja. Taj je pothvat već u pripremi. Nešto sam kompetentniji govoriti o visokom obrazovanju, posebno na Sveučilištu u Mostaru. Mišljenja sam kako nas se u usporedbi s drugim sveučilištima često podcjenjuje pa se i sami nekad upitamo koliko vrijedimo ili vrijedimo li dovoljno. Osobno poznajem veći broj studenata koji su jedno vrijeme studirali u Mostaru pa se prebacili u Hrvatsku, Njemačku, Austriju ili Nizozemsku. Oni koji su bili odlični na Sveučilištu u Mostaru, takvi su ostali i na novim sveučilišnim adresama i to je pokazatelj kojim se možemo ponositi. Nažalost, poznajem i mnogo naših odgojitelja i inženjera koji su bez problema našli posao u struci u Njemačkoj. Kažem nažalost jer bih volio da su ga našli ovdje, ali i ta činjenica govori da su mostarski diplomanti na tržištu rada konkurentni.
Profesor ste hrvatskog jezika i književnosti. Koliko mladi, koliko studenti danas čitaju izvan školskih udžbenika i ako čitaju – što čitaju?
Posljednja sam generacija upisanih studenata prije Bolonjskog procesa i to je činjenica koja me veseli. Kažem to jer je „Bologna” toliko opteretila studente da stvarnog vremena za čitanje nemaju ni oni koji studiraju književnost. Preko sadržaja se prelijeće površno, a to nije smisao humanističkih znanosti. Usprkos toj nezahvalnoj dinamici uvijek ima onih koji plivaju protiv struje i žive ono što studiraju. Osim propisanih naslova primijetio sam da studenti čitaju i da su stvarni zaljubljenici u popularnu književnost, odnosno u nove romane koji često budu i ekranizirani. U takvim situacijama nikad ne izostane rasprava je li bolji roman ili film.
Koliko danas mladima koristi, a koliko, pak šteti, ako šteti, nova tehnologija, prije svega mislimo na informatičku?
Mnogo je svjetskih umnika još u prošlom stoljeću to pitanje doživjelo kao problematično. Većina ih se složila kako moderni čovjek postaje ovisan o tehnologiji. To je dnevna istina i naših dana, posebno nakon pojave pametnih telefona. Postali su naša proteza bez koje jednostavno ne možemo funkcionirati. Iznimno je teško pogoditi mjeru upotrebe što rezultira manjim ili većim posljedicama. Tako se naša komunikacija sve manje odvija u narativu, a sve više je tekstualizirana, zbog dostupnosti Googlea dugoročno pamćenje sve više gubi funkciju i postajemo sve dementniji. To su razlozi zbog kojih je danas mnogo izazovnije biti dijete ili mladić nego prije nekoliko desetljeća. S vremenom će se društvo morati ozbiljno pozabaviti ovim problemima ako ne želi završiti u apsolutnoj otuđenosti.
Imate li Vi osobno vremena za čitanje, koju pročitanu knjigu pamtite i preporučili biste ju drugima pročitati? Koju knjigu dugo želite pročitati, a nikako „uhvatiti” vremena? Koji Vam je omiljeni domaći, a koji strani književnik?
Iako me je život trenutno usmjerio u društveni angažman, primarna dimenzija moje profesionalne vlastitosti uvijek će biti uloga profesora. I moram priznati da su mi pitanja o književnosti mnogo bliža od pitanja o politici. Naslova koji su obilježili moj život uistinu ima mnogo. Onima koji tek trebaju postati ljubitelji čitanja preporučio bih romane Zanea Greya i Karla Maya. Svakoj zaljubljenoj djevojci i mladiću sugerirao bih Patnje mladog Werthera, mladićima i djevojkama s revolucionarnim sklonostima Schillerove Razbojnike, onima koji žele učvrstiti vlastiti, a poštovati tuđi stav Hesseov roman Narcis i Zlatousti. Iako bi ovaj niz mogao ići u nedogled, još bih samo rekao onima koji koronu smatraju slučajnom neka pročitaju Orwellovu 1984. Osobno već dugo gledam nekoliko naslova Irwina Yaloma i Harukija Murakamija. Kad se pak govori o piscima koje sam najdublje doživio, onda su tu Ivan Aralica od domaćih i Milan Kundera od stranih.
Znam da pišete i objavljujete znanstvene radove, a književnost, pišete li pjesme, priče… to mnogi Duvnjaci i Duvanjke rade?
To me nitko nikad nije pitao i moram priznati kako imam nekoliko vlastitih zapisa. Neki su preživjeli Horacijevu kušnju od sedam godina, ali se još ne usudim objelodaniti ih.
Vi ste i aktivni sportaš, igrali ste rekreativno nogomet, a danas ste aktivni član „AK Puls” u Tomislavgradu. Redovito trčite Duvanjsku trkačku ligu i nastupate na cestovnim i trail utrkama. Je li to zbog „zdravog duha u zdravom tijelu”, održavanja kondicije ili je i sport, trčanje… „zaraza” i to zdrava?
Iako je nekoliko Tabaka imalo solidne nogometne karijere, lutrija gena u tom kontekstu nije mi bila naklonjena. Ipak, to me nije omelo da se rekreativno bavim najljepšim športom i punih deset godina s najboljim sam momcima organizirao najsrčaniji termin u Mostaru, popularnu „Srijeda u 22 h”. Oni koji su ga igrali i gledali, a bilo ih je mnogo, vjerujem da će se kao i ja rado sjetiti tih korektnih amaterskih izvedbi. Dok ovo čitaju, mogu zamisliti uzdah i osmijeh na licu svakog od njih. U posljednje dvije godine aktivni sam član našeg Atletskog kluba Puls. Za mene je tijelo hram duše i važnim smatram držati ga u nekoj normalnoj kondiciji. Kad toj potrebi pridodate činjenicu da su Pulsaši jedna vesela družina s kojom se možete ljudski opustiti i duhovno okrijepiti, ne možete ne pridružiti im se.
A koliko je politika „zarazna”, mnogi kažu kad jednom osjetiš slast politike, odnosno vlasti, teško je se odričeš, preraste u strast ili porok?
Razmatrajući ovo pitanje, u mislima mi se javlja slika iz dramske izvedbe djela Derviš i smrt, odnosno prizor u kojem žena bivšeg kadije predaje kaput dervišu. Bio je to trenutak nevjerojatno ilustrativne metamorfoze iz isposnika u silnika. Takvih preobrazbi imali smo kako u svjetskoj tako i u domaćoj povijesti. Ali, kako bi rekao jedan moj stariji kolega: „Takvi nisu moj svijet.” Da je to tako, vjerujem kako iz dana u dan, zajedno s drugim članovima Hrvatskih zvona pokazujem kako se politici može pristupati na ispravan i zdrav način. U budućnosti jamačno politiku nećemo prepustiti onima koji su nam je ogadili.
Što prvo pomislite kad danas, u kakvoj takvoj demokraciji, u demokratskom društvu, čujete kovanicu „stranačka stega”, koja je, nažalost, često u primjeni, a je li primjerena slobodnom čovjeku?
Svako udruženje od najmanjeg do najvećeg mora imati pravila ponašanja i hijerarhiju. Bez toga bi svi vrlo brzo upali u anarhiju i prestali postojati, tako da i „stranačka stega” ima smisao, ali je važno da je provodi tijelo koje je mjerodavno po prije dogovorenim pravilima. Problem se javlja kad si pojedinac dadne za pravo da optužuje, osuđuje i „steže” mimo pravila, bez argumenata i na osnovi trenutnog raspoloženja. Zajednice koje si to dopuste i ljudi koji to prihvate, legitimiraju tiraniju.
Znate i svakodnevno svjedočite o odlasku, iseljavanju mladih ljudi iz duvanjske općine, iz HBŽ, iz BiH, ali i šire. Da ne ponavljamo ono otrcano pitanje kako ih zaustaviti, pitamo Vas jeste li razmišljali o odlasku u tuđinu i što bi se trebalo dogoditi da odete živjeti i raditi u zemlje zapadne Europe, da iselite?
Nekolicina meni bliskih ljudi nakon seljenja iznimno se brzo adaptirala u novom podneblju. Imaju dobre poslove, primjerene plaće, životnu sigurnost i dugoročnu perspektivu. Ako je to najgore što se čovjeku može dogoditi, onda stvarno nije strašno. Ipak, dok god u ovom društvu moje ljudske i profesionalne sposobnosti budu potrebne i dok god u Duvnu bude pet ljudi koji se ne dive carevu novom ruhu, odnosno ljudi koji su spremni stvari nazvati pravim imenom, seoba za mene nije rješenje.
Što pratite od medija i kakva Vam se čini medijska scena BiH?
Medije, kao oblikovatelje javnoga mnijenja smatram jednim od važnijih čimbenika za održivost kulture i identiteta jednog naroda. Nažalost, ni u Hrvatskoj ni u BiH nemamo dovoljno objektivnog medijskog prostora. Medijske se kuće predstavljaju kao nezavisni sustavi, međutim kako svugdje u svijetu tako i kod nas, mediji generiraju politiku onih koji ih plaćaju. Uz lokalne portale, osobno pratim Narod.hr, Kamenjar i Sportske novosti.
Na kraju, uz zahvalu za intervju, opišite nam u par rečenica Duvanjsko polje, što Vam znači?
Duvanjsko polje!
Milijun cvjetova i tisuće mirisa.
Zavičaj i zemlja pradjedova.
Bilo im je teže, ali su ostajali i opstajali.
Iz zahvalnosti prema njima, želim ustrajati!
Želim i hoću!
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić
