Nekako se uobičajilo, ostala tradicija, razgovarati s gastarbajterima, dakle muškarcima na radu u inozemstvu, iako više nismo sigurno je li više muškaraca ili žena s Duvanjskog polja koji rade u inozemstvu, a odmore redovito provode u zavičaju.
Zato smo mi ovoga ljeta, promjene radi, upriličili razgovor s jednom mladom duvanjskom gastarbajterkom,a kako ona voli reci,običnom naškom ženom Danijelom Danom Perković, koja je rođena u Donjem Brišniku (Letica), udata u Kovače, a najveći dio godine s obitelji živi i radi u Wuppertalu, u Njemačkoj.
Gospođo Danijala, od kada živiš, koliko si godina u Njemačkoj i koliko članova ima tvoja obitelj?
U Njemačku sam otišla odmah nakon udaje, dakle prije punih 19 godina. Suprug Stipan mi je od ranije živio i radio u Njemačkoj, pa nije bilo dvojbe gdje živjeti i raditi. Iako nikada nisam sanjala da ću se ponovo vratiti u zemlju u kojoj sam samo rođena i potom vraćena u domovinu, ipak me ljubav ponovo odvela tamo. Sada, hvala dragom Bogu, imamo petero djece od 7 do 17 godina i živimo, radimo, djeca idu u školu i prosječna smo hrvatska obitelj na radu u Njemačkoj, možda s više djece od prosjeka, ali mi smo, Gospi dragoj hvala, sretna obitelj.
Frama je obilježila moju mladost, a mogu reći i život
Ako nije tajna (!) koje si godine rođena i po čemu pamtiš svoje djetinjstvo i mladost u Brišniku, odnosno Tomislavgradu?
Rođena sam 1975. u Njemačkoj, ali su se roditelji tada odlučili definitivno vratiti u naš kraj. Djetinjstvo je, kao uostalom većine nas na selu, bilo bezbrižno, iako smo imali obveze i oko blaga i poljskih radova, znam da smo mi, dva brata i ja mnogo radili i starije slušali, nije tu bilo „ne da mi se” ili Bože sačuvaj reć starijem “neću“.Bila je mladost puna obveza, ali ja upravo zahvaljujem Bogu da je bilo tako.Velika je to škola za cili život. Uz to smo, naravno išli i u školu, osnovnu u Brišnik, a srednju u Tomislavgrad. Te ratne godine srednje škole, kao i poratne, bile su svakomu teške, ali mi mladi k’o svaka mladost, našla je načina kako se zabaviti, iskoristiti slobodno vrijeme. Ja se najradije sjećam vremena provedenog u Franjevačkoj mladeži u Župi Bukovica, ali smo se družili sa svim framašima iz Tomislavgrada i Hercegovine. Iako sam od kada me sjećanje služi, bila u razgovoru s Bogom preko molitve, iako su me od prvoga dana života, vodili u crkvu, a poslije sam trčala sama, iskustvo susreta mlade osobe s Bogom preko FRAME je bilo posve novo , drugačije i jedno predivno iskustvo za mene. Mene je Frama obilježila za cili život i dan danas živim s prekrasnim sjećanjem na Framu, na svaku sestricu i brata koje sam kroz sve te susrete upoznala. Frama je dio mene i uvik će biti. Sigurna sam da moj život ne bi bio ovakav kakav je da nije bilo FRAME. I sada kada god dođem u našu baziliku u Tomislavgradu, kada dođem na misu, prisjetim se onih predivnih klanjanja pred Presvetim, di su nastajale najlipše pisme i molitve, di su naše mlade duše donosile sve svoje brige , strahove , pitanja…, a odnosile novu snagu i putokaz kroz život. Da nije uzalud ona izreka “jednom framaš, uvik framaš” ja to iz srca potvrđujem . Bog na različite načine privlači ljude k sebi,na različite načine im progovara ,na različite načine ih zadivljuje , a mene je između ostalog, zadivio preko svog skromnog i siromašnog svetca, sv.Franje. I kako Božjoj providnosti nema kraja, kako On uvik ima lipih iznenađenja, tako je providio da su u Framu u tuđini ušla i moja dica, koju nastojim odgajati tako, u kršćanskom duhu. U tom mi je najveća pomoć moj muž Stipan i moja najčešća molitva: “Bože koji si nas za sebe stvorio, za sebe nas i našu dicu sačuvaj!”
Kada si i kako upoznala supruga?
To je zanimljiva priča. Mi se znamo od petog razreda osnovne škole. Proveli smo 4 lipe godine skupa u školskim klupama, pa je on nakon osnovne otišao s roditeljima u Njemačku.Uvik smo bili dobri prijatelji pa se tako i ponovno sreli`99-te baš kada sam bila na putu u crkvu u Tomislavgradu(hahah,ništa nije slučajno). Brzo smo mi prepoznali da nam gode zajednička druženja ali , ja ko sritno žensko puno pitanja, potpitanja, strahova, opreza, nisam to mogla ni sebi ni njemu priznat.Tribala mi je sigurnost, tj,znak od Boga . Već sam ja tada dugo molila za dobrog supruga, s kojim ću skupa ići u crkvu i odgajati dicu, i već sam bila utužila s rečenicom:”Boze, molim te ,požuri!”Hahaha! Tako smo se to ljeto `99-te,Stipan i ja našli na koljenima u Međugorju kraj Gospinog kipa, te nakon sv.mise oboje u tišini molili, svatko za sebe. Ja sam žarko molila za svoju obitelj, ali i za nas dvoje, koji klečimo jedno kraj drugoga. Molila sam za znak, ako smo stvarno jedno za drugo da u to budem sigurna, a ako nismo, neka Bog ne dopusti da se međusobno povridimo i neka usmjeri svakoga od nas njegovoj srići. Nikada se Gospa nije oglušila na moje molitve, nikada mi odgovor od dragog Boga nije izostao. Kada smo se ustali i sjeli na klupu kraj Gospinog kipa, bila sam jako znatiželjna pa sam morala Stipana upitati, šta je on toliko dugo molio, a on mi je odgovorio onim istim redoslijedom i riječima kojima sam molila i ja, za obitelj i za nas dvoje, ako smo jedno za drugo da budemo skupa, ako ne, neka svatko krene svojim putem svojoj srići.To je za mene bio znak i ispred kipa drage Gospe Međugorske mi smo krenuli s novim odlukama u srcu. Vjenčali smo se godinu dana poslije i teško nam je padalo to “hodanje preko telefona i pisama, a istovremeno moram priznati da je to bilo predivno iščekivanje, opet u molitvi koja nas je pročistila i pripremila za brak. Evo nas u braku punih 19 godina, u kojem nas je Bog blagoslovio u izobilju i podario nam 4 kćeri i jednog sina, a u nebu imamo još jedno maleno stvorenje, našu prvu bebu. Ovoga ljeta, nedavno, suprug Stipan i ja smo hodočastili, pješačili iz Kovača u Međugorje, na zavit, zahvaliti Gospi Međugorskoj jer nas je ona uputila jedno na drugo, pod njezinim kipom osjetili smo veliku ljubav i sigurnost . Gospa nas je spojila ili kako da kažem oči nam otvorila. Svake godine smo išli autom skupa s dicom, ali ovaj put je to bilo naše posebno hodočašće ,nas dvoje i dragi Bog. Stigli smo po ko zna koji put pred Gospin kip u Međugorju i samo su nam suze potekle od sriće i zahvalnosti za sve naše zajedničke godine, za dicu našu i sve ono sto smo od Boga primili. Poručila bi svakoj mladoj djevojci da neumorno moli za dobroga supruga koji se neće libiti uzeti svaki dan krunicu u ruke i predvoditi molitvu u svojoj obitelji. Virujte mi, sve ćete drugo dobiti jer Bog uvik proviđa. Sada se sićam i riči moje pokojne bake koja mi je ponavljala.”Nisi tolko mogla ni izmoliti ni ispostit, koliko ti je Stipan dobar”, a on je zbilja jednostavno dobar i on je za mene jedan od znakova koliko me Bog ljubi, jer sam dobila i puno vise od svih svojih molitava i očekivanja. Nemojte prestati moliti u braku, nego tada molite još više.
Stipan je staložen, uvijek me hrabri, velika mi je podrška, životni oslonac u svemu, i s njim je lako živjeti i voljeti ga. Bog nas je obdario različitim darovima i talentima te se tako nadopunjujemo.
Kako je tvoj i ne hvališ ga, haha. A kako je s petero djece živjeti u tuđini, je li ti teško raditi, kako stigneš sve?
Nije lako, naravno, ali uz pomoć supruga i Boga, nekako se stigne. Nikada se ne stigne sve, ali se stigne ono najvažnije. Prioriteti se poslože onako kako to obitelj zahtjeva. Teško je bilo kada su dica bila mala, a želiš sve na vrijeme uraditi, pa udri raditi dok možeš na nogama stajati. Sada je lakše, jer i dica u svemu sudjeluju i pomažu, tako da ja mogu otići i na posao mirnije glave.
E sada, u svoj toj trci, kada Danijela, umjetnička duša, nađe vremena za sebe, za pisanje, za poeziju, za slikarstvo, za rad u kulturno-umjetničkom društvu, za glumu, folklor…?
Snimljeno prije šest godina: Danijela sa suprugom, djecom i svekrvom
Pisanje pjesama i kraćih priča uvijek mi je bio hobi a čak je kroz školovanje crtanje bilo intenzivnije od pisanja. Morat ću se opet uhvatiti kista kao što sam se uhvatila olovke jer me je to odmaralo u trenucima predaha od posla i obveza. Pjesme sam počela malo više pisati u tuđini, u početku kao neku prigodnu čestitku u stihovima za neku prigodu. Stihovi i rima su naprosto izvirali iz mene. Pa kad bih se sjetila djetinjstva i mladosti, nekih zgoda, nekih“naški riči“ babinih ili materinih koje su mi odzvanjale u ušima, zapisala bih to, a onda krene slap sljedećih rima. Sada me najčešće nadahnjuje domoljublje, kad si u tuđini nije teško izraziti ljubav prema domovini, prema zavičaju u stihovima, u kratkim zapisima. Pišem i spontano na različite teme ali najčešće duhovne i domoljubne pjesme. Sve se to događa u trenutcima mira i tišine,kada se sve stiša i slegne od proteklog dana .
Stihovi dođu i prođu, a ako se zapišu nastane nešto što često iznenadi i mene samu. To je jednostavnim naškim rječnikom rečeno Božje davanje. Kad ti drugi još pohvale pjesmu, onda se usudiš objaviti javno i pisati još više. To je vitar u leđa. U tome imam podršku i supruga i djece. Kada oni pročitaju ono sto napišem i svidi im se, onda sam sigurnija to i objaviti, mada, kažem, uvik čovik piše u prvom redu iz sebe, iz svoje duše, srca ili iz svojih uspomena.Tako nastaju i one duhovne pjesme koje nazivam uzdasima duše. Za glumu sam uvik bila raspoložena još iz osnovne škole , a time me zarazio moj brat . U našoj HKM Wuppertal, kao i svakoj drugoj zajednici u tuđini, ima za svakoga po nešto, ima dovoljno mogućnosti da se sudjeluje i razvija u zajednici kroz razne sekcije, a i sva dica su već od malih nogu uključena i sudjeluju u svim aktivnostima naše Hrvatske Katoličke misije. Dica jesu moja i majka bi ih uvik i u svemu hvalila, ali pored svih njihovih talenata za slikanje, pisanje, plesanje , sviranje, najdraže mi je vidjeti ih u crkvi.
Možemo li uskoro očekivati zbirku pjesama?
To me i suprug nagovara. Ne žurim s tim ali providiće Bog, bit će i zbirka. Inače pratim preko portala što se sve kod nas događa, posebno me zanima kultura. Redovito čitam naše pjesme i priče, čitam tko objavljuje knjige, pa se i ja osokolim.Bogu hvala, puno je talentiranih ljudi iz našeg kraja i uživam u stihovima i pričama naših ljudi.Sve to je poticaj i meni da jednom ukoričim svoje stihove.
I kako ti je na odmoru, kod svekra, svekrve, matere?
Svekar, svekrva i mater samo bi nas nutkali, pazili. Ne pretjerujem, ali su uistinu dobri i razmaze nas kad dođemo na odmor, jer su željni dice i unučadi. To su oni požrtvovani roditelji kojima ni dan danas, kada su u godinama, ništa nije teško niti kukaju. Dobro se drže i uvik ponešto rade, pa molim Boga neka ih pokripi još , jer jednoga dana kada ne bude roditelja, naši dolasci na odmor neće više imati isti smisao. Sve na stranu, ali roditeljski doček , kao i ispraćaj i blagoslov, nikada nitko zamijeniti ne može. Teško je svaki put odlaziti u tuđinu jer nikada ne znamo da li je to zadnji susret.Kada dolazimo, najlipše je dolaziti u domovinu, dok tu na pragu čeka stara majka. Mozes otići na bilo koji kontinent, postati bilo tko, poznata osoba ili najobicniji radnik, ali nikada ne smimo zaboraviti tko smo zapravo, od kuda dolazimo , kojim smo mirisima opojeni, kojim molitvama ispraćeni.”Tamo gdje su moji korijeni, sto ljepota živi u meni”,kaže jedna lipa pisma, a iz svojih korijena možemo izvuci stotine stihova i molitava, jer nam one teku u krvi.
SRCE
Ne može srce baš sve skriti,
o jednome govoriti a drugo sniti.
Ne možeš mu pobjeći,svuda će te stići,
kamo god pođeš s njim ti je ići.
Ne može srce baš sve skriti,
netko će zbog snova plakati a netko piti.
Netko će u pjesmi žal il’ uspomene otkriti
i opet od srca nasmijan biti.
Ne može srce baš sve skriti,
nit ‘ možeš u srcu srce ubiti,
i pjevati i pisati možeš samo ono
što ćeš uvijek sanjati i biti.
15.02.2019.
D.Dana Perković
www.tomislavnews.com/ Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto: obiteljski album
