U subotu, 6. svibnja, 2023. godine, s početkom u 11 sati, u Šuici će se obilježiti 32. obljetnica zaustavljanja tenkovske kolone “JNA”, koja se dogodila 9. svibnja 1991. godine, kada su Šuičani, zajedno sa stanovnicima Tomislavgrada, Livna, Kupresa… zaustavili tenkovsku kolonu JNA.
Molitvom, paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća odat će se počast svim poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima, a u okviru prigodnog programa položit će se i kamen temeljac za izgradnju spomen – obilježja kao podsjetnik na hrabri otpor agresoru.
Tim povodom razgovarali smo s jednim od sudionika, svjedoka tog događaja, koji je bio i član Odbora za organiziranje zaustavljanje kolone tenkova JNA u Šuici, prije 32 godine, gospodinom Antom Barišićem, tada mladim šuičkim profesorom, poslije hrvatskim braniteljem u Domovinskom ratu od prvog do zadnjeg dana, pa ministar unutarnjih poslova (MUP) Hercegbosanske županije (1999.-2000.), nakon toga poduzetnik i sada zaposlenik ŠGD “HB šume” Kupres.
Gospodine Barišiću, jeste li član Odbora MZ Šuica koja organizira ovogodišnje obilježavanje zaustavljanja kolone tenkova JNA prije 32 godine?
Nisam član Odbora ali s radošću se odazovem na obilježavanje ovog događaja, a kao glavni organizator zaustavljanja tenkova u Šujici 8. na 9. svibnja vrlo rado želim podijeliti sjećanja mladim generacijama na ove dane ponosa, kako šujičkog puka tako i cijeloga hrvatskog naroda, da se ne zaboravi i da pojedinci ne iskrivljuju povijest.
Foto: S prošlogodišnje, 31. obljetnice obilježavanja zaustavljanja tenkovske kolone u Šuici
Poznato nam je da se dugo ovaj događaj prešućivao, nije bilo javnog obilježavanja, zašto?
Ne bih mogao govoriti o razlozima prešućivanja, niti bih se vraćao na to, što je tu je, trebamo gledati unaprijed i nadati se da će biti ispravljeni propusti.
Tko je i kada potaknuo okupljanje radi obilježavanja ovog važnog događaja iz nedavne prošlosti Šuice i izgradnju spomenika?
Prije par godina pokrenuli su neki mladi momci i djevojke, mladi Šuičani, na svom ljetnom susretu u Šuici i tu se rodila i ideja o izgradnji spomen obilježja -spomenika na mjestu gdje su zaustavljeni tenkovi.
Tko je uradio idejni projekt spomenika za čiju će izgradnju u subotu biti položen kamen temeljac?
Koliko ja znam gospodin Stipe Pašalić, naš Šuičak koji živi u Dubrovniku.
Tko će biti investitor, je li izabran izvođač radova i znate li kolika će biti investicija?
Svi dobronamjerni ljudi i naše, hrvatske institucije, ne znam kolika je to investicija, ali sam uvjeren da neće biti problema sa sredstvima za izgradnju spomenika.
Podsjetimo se sada toga 9. svibnja, 1991. godina, čega se prvo sjetite kad pomislite na to vrijeme, taj dan?
Kad pomislim na te dane sjetim se ponosa i slave, hrabrosti i odanosti hrvatske mladosti. Odbor koji je tada funkcionirao bili smo kao jedan. Kako je u Republici Hrvatskoj rat već počeo i već je bilo žrtava mi smo bili prisiljeni na samoorganiziranje i svaki dan smo se sastajali, a bili smo i u koordinaciji s Općinskim vijećem Općine Tomislavgrad, odnosno s rukovodstvom ( gospodinom Mijom Tokićem i njegovim najbližim suradnicima).
Je li odbor koji je donio odluku za zaustavljanje tenkova bio spontano okupljen ili se plan ozbiljno osmislio, možda i na papir zapisao?
Odbor se nije spontano okupio nego organizirano i donekle isplanirano, a odluke smo donosili u najbolje vrijeme, pa smo tako odluku donijeli na moje inzistiranje u noći 8. na 9. svibanj u kasnim noćnim satima. A kako sam bio v.d. direktor Šujičke pilane donio sam odluku da prvo istjeramo pilanska vozila. U to vrijeme Pilana je raspolagala sa 17 voznih jedinica. Neke stvari sam i na papir stavio.
Kako je išlo pozivanje prosvjednika, odnosno onih koji su stali na put tenkovima, tada nije bilo mobitela, pa telefonski ili od usta do usta?
S našom odlukom o zaustavljanju tenkovske kolone “JNA” telefonskom vezom smo upoznali gosp. Miju Tokića predsjednika Općinske skupštine kako se tada zvalo OV.
Ja sam iz svoga ureda (direktora Pilane u Šujici) telefonski pozvao gospodina Mirka Mihaljevića i gospodina Branka Antunovića koji su bili nositelji organizacije u Livnu. I tako su se u vrlo kratkom vremenu stvarale nepregledne kolone na pravcima od Šuice prema Tomislavgradu i pravcu Šuica – Livno. Tako smo uspjeli blokirati putne pravce u vrlo kratkom vremenu. Sutradan su počeli stizati pozivi podrške sa svih strana.
Koliko se sjećamo glavni pregovarač je bio dr. Josip Perić, tada predsjednik HDZ Tomislavgrada s hrvatske strane, a neki pukovnik Uzelac ispred JNA? Sjećanja blijede, kako se vi toga sjećate? I čega posebno?
U jutarnjim satima počeli su pregovori na inzistiranje komande “JNA”. S njihove strane došao je helikopterom general Uzelac, a s naše strane bili smo gospodin Josip Perić predsjednik OO HDZ Tomislavgrad i ja ispred odbora HDZ Šuica i organizatora zaustavljanja tenkova. Međutim ovaj pregovor nije urodio plodom sve dok se visoka politika nije umiješala u kasnim poslijepodnevnim satima i tada je dogovoreno da se propuste tenkovi iz Hercegovine (Polog) da prođu Šuicu i put Kupresa, a da ovi s Kupresa ne idu nikud.
Možete li kao ratnik, sudionik svih događanja od 90-tih godina prošlog stoljeća, ocijeniti značenje ovoga događaja u obrani hrvatskih prostora i općenito ulogu Šuice koja je četiri godine bila na samoj bojišnici?
Ovdje bih se nadovezao na prethodno pitanje i spomenuo da smo mi cijelo vrijeme bili aktivni u ova četiri i pol mjeseca nazočnosti vojske na Kupresu.
Ovdje bih spomenuo, da se ne zaboravi, kako su neki Šuičani dali veliki obol prije borbenih djelovanja, pa spominjem: Franu Perkovića, Stipu Perkovića, Marka Pašalića, pok. Vladu Zrnu, Branka Perkovića, Marijana Pašalića, Ivu Brajko, Peru Perkovića, Antu Brajku, Zorana Zrnu, pok. Miru Duvnjaka, pok. Maru Stipić, Božu Stipića, Ivicu Pašalić-Lhotak, Niko Zrno te moja malenkost Ante Barišić.
Mi smo kroz ova četiri mjeseca vodili težak psihološki rat protiv “JNA” tako što smo uspjeli sprovesti 14 vojnika koji su pobjegli s Malovana. Mi bi ih dočekali na izvoru rijeke Šujice, doveli ih u Šuicu, preobukli u civilnu robu i proslijedili u Republiku Hrvatsku. Tako da se i iz ovoga da zaključiti kako smo mi i prije službenog početka rata bili duboko u ratu.
A sam gospodin Mijo Tokić i pok. Filip Andrić znaju koliko sam već to ljeto nabavio i dotjerao naoružanja i eksploziva u Šuicu, a svoju kuću sam jedno vrijeme pretvorio u vojno skladište.
Je li dovoljno poznata uloga Šuice i Šuičani u ratu i je li dovoljno ta uloga vrednovana?
Moraju mladi znati da je Šuica dala dosta toga na početku, ali i za vrijeme cijelog obrambenog rata, da su iz Šuice počele i prve oslobodilačke operacije HVO-a i HV-a u Domovinskom ratu. I govorim ovo samo da se ne zaboravi i da pojedinci shvate da ne treba iskrivljavati povijest, nego svjedočiti istinu i prenositi je mlađim naraštajima, da se ne zaborave teški dani obrane, ali i ponosa!
Ratna fotografija – Prostorije redakcije “TRN-a”: Tadija Ljubičić (sada pokojni), Jozo Mašić (sada pokojni) i Ante Barišić, Bogu hvala živ i zdrav.
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić
