Željko Musić rođen je 1967. godine u selu Brišniku, u općina Tomislavgrad, gdje je završio osnovnu i srednju školu, potom na školovanje odletio preko oceana, u daleku Kanadu. To je ono što većina Musićevih susjeda, školskih kolega i prijatelja znaju o njemu.
Svaki put kad gledam neku od popularnih emisija na HTV i kad pročitam da je redatelj Željko Musić pomislim kako bi trebala uraditi razgovor s njim, doznati što radi, kako živi, dolazi li u zavičaj…I pružila mi se prigoda koju sam iskoristili za dulji intervju s gospodinom Musićem.
Gospodine Musiću, pročitamo često da ste redatelj neke emisije na Hrvatskoj televiziji, pa recite što je točno Vaš posao, opišite nam malo taj redateljski posao na televiziji?
Posao tv redatelja je na najbolji način gledateljima predočiti tonski, a i slikom, sve što se događa u studiju tijekom emisije. Ono što ja radim u informativnom programu, a to su uživo političke emisije tipa Otvoreno, nastojim gledateljima uz kvalitetan ton i korektnu sliku pružiti još nešto ekstra što gledatelji očekuju. Sve ono što, recimo, nema u Dnevniku HTV, eventualni sukob između vladajućih i oporbe, grimase, gestikulacije, govor tijela…tako da gledatelji uz to što vide i čuju političke takmace mogu dobit i tu treću dimenziju, što ustvari politički protivnici misle jedan o drugome. Ako mu se na neku izjavu podsmijava, ili odmahuje rukom to daje tu treću dimenziju. Nekad jedna grimasa više kaže od tisuću riječi.
Kakva je razlika između tv i filmske režije?
Razlika između filmske i tv režije je uglavnom ta što je film puno više planiranje, a tv režija je rutina. U filmu imate mogućnost kreacije, mogućnosti su neograničene, dok u tv režiji, ako su emisije uživo, vi ste ograničeni na ono što se događa u studiju. Osim ako, recimo, ne radite dokumentarac ili neku putopisnu emisiju. Ja sam na primjer radio Boje turizma šest godina svako ljeto. To je stvarno bio izazov, putuješ, režiraš, uzimaš izjave, snimaš, montiraš…ma sve. Ili, recimo, režirao sam putopisne emisije Gorana Milića. Idemo na Zapad ili Idemo u Ameriku…tu ima puno posla, ali i puno kreativnosti, a još više improvizacije, jer nikad ne znaš na što zanimljivo možeš naići.
Imate li Vi točno planirane, određene emisije koje režirate?
Radim stalno emisije Otvoreno, Hrvatska za 5, svake Izbore kako parlamentarne tako i predsjedničke. A povremeno radim tzv. Specijalke i poneki dokumentarni film. Recimo, prije nekih 15 mjeseci radio sam dokumentarac Pax Americana 25 godina Daytona, što je ocijenjeno u javnosti kao visokoprofesionalni uradak HRT- a, a bilo je i pohvala i ljudi iz kuće, pa i neposrednih šefova, što se događa rijetko…🙂😂
Što Vam je, odnosno koje Vam je emisije najdraže režirati?
Najdraže su mi te putopisne emisije, Boje turizma su bile top, prošao sam cijelu Hrvatsku uzduž i poprijeko i nadam se da smo svako pa i ono najmanje turističko mjesto prikazali na najbolji način. Pa i Amerika je bilo ok, veliki izazov, ali se, brate, ubiješ od vožnje i organizacije, što je jako naporno.
Koliko je to zahtjevan posao, posao kada ste iza kamere i koliko je taj posao važan za uspješnost neke emisije?
Najteže je raditi velike projekte tipa Izbori ili dolazak Pape. Pa tu imate po 8-10 sati programa uživo, angažiranih 300 – 350 ljudi, samo u režiji 30, pa imate dvije pod režije, preko 60 kamera, dronove, helikoptere s kamerama. I svima njima, osim voditeljima , vi kao redatelj trebate reći što, tko i kako treba raditi. Mnoge kolege se ne usude…
Poznato nam je da ste mnogo kao redatelj putovali po svijetu, što posebno pamtite s tih putovanja?
A što pamtim s tih putovanja, ha ha..ima tu svakakvih zgoda, mnoge nisu za javnost, recimo za Las Vegas postoji izraz “Što se dogodilo u Vegasu ostaje u Vegasu!” pa ću ispoštovati to pravilo, jer se opet kanim tamo vratiti barem u posjet. Zanimljiva je ta Amerika nama iz Europe, posebice rođenih u malim mjestima, recimo, šok mi je bio saznanje da se nitko u Miami Beachu ne kupa. Ljudi se samo sunčaju i igraju odbojku na pijesku. Kad uđete u vodu shvatite zašto. Temperatura bude do 38 stupnjeva, ne možete se rashladiti, neki crvići se muljaju unutra i odmah se sjetiš krasnih Brela.😂😂I tad shvatiš kako je Jadran najlipši na svitu.
Kako ste se odlučili baviti baš režijom, koliko znamo nema, osim Vas, tv redatelja s Duvanjskog polja?
Zašto režija? Pojma nemam, valjda zato što mi je to tada bilo cool( kul), ali nisam požalio. Jer posla ima kao u priči. Volim svoj posao, uvijek si u žiži, na izvoru informacija, prvi znaš što se događa. Posao je to u kojemu nikada nije dosadno što je meni jako bitno.
Koju školu, fakultet, treba završiti da biste bili redatelj i što ste vi završili i gdje?
Pa za redatelja je najbolje da završi Akademiju dramskih umjetnosti i da radi u struci.
Jeste li zadovoljni poslom na Hrvatskoj televiziji i je li to to što ste željeli raditi ili imate i drugih ambicija, planova?
Imam planova, još uvijek sam ambiciozan…recimo snimiti igrani film, to jako želim i nadam se kako će mi se ta želja uskoro ostvariti, a u pripremi je i knjiga, tako da planova uvijek ima.😂😂
Sada malo lakših pitanja: koliko ste vezani za duvanjski kraj, za Brišnik i koga imate od rodbine u zavičaju?
Za Brišnik sam vezan pupčanom vrpcom i ta je veza neraskidiva. Brišnik i TG su za mene top mjesto za odmor i bijeg od stresa, od jurnjave, ali i od kolotečine. Nigdje se baterije ne napune kao u rodnom kraju : sprdnja, šale, to podbadanje, te blagodati nema nigdje osim kod nas, pa kad se ekipa okupi u Ćerdića na beli, a u ručak se zaigra. Odmor je to za dušu i tijelo. U Brišniku, u duvanjskom kraju, imam ćaću Božu i brojnu rodbinu, susjede, školske kolege, prijatelje…imam Duvanjke i Duvnjake.
Kad razmišljate o godinama provedenim u Brišniku i Tomislavgradu čega se najradije sjećate, na što prvo pomislite?
A čega se najviše sjećam u mladosti, ako to mislite…pa kako smo išli, kako smo se uvaljivali u Kekine kruške 😂, ili kako smo plivali u Lokvenjaku 😂🙈jaoo!
A najviše se sjetim Duvanjki, jer su duvanjske cure najzgodnije, a i najljepše odavde do Čikaga i nazad….
Koliko često dolazite u rodni kraj i čini li Vam se, za kratkog boravaka, je li ugodno živjeti u Tomislavgradu?
Ja mislim da je ugodno ili se meni samo čini za kraćih boravaka. Dolazim kad kod uhvatim slobodnog vremena i dolazit ću uvijek, a ako nekom dosadim neka se žali upravi vodovoda😂😂
Ako jest lijepo živjeti u duvanjskom kraju, što mislite zašto ljudi iseljavaju, privremeno, ali, nažalost, često i trajno?
Zašto se ljudi iseljavaju iz našeg lijepog kraja ne znam, ali zbog cura nisu sigurno, haha. Ljudi su prije odlazili ko što se ono kaže ” trbuhom za kruhom”, međutim, mislim da to sada nije glavni razlog. Više bih rekao da žele, što je opravdano, zadržati neki već stečeni standard, jer ako su ovi prije vozili mercedese, ovi danas žele bar ostati u golfu. Sada je to već i neka tradicija, did mi išao u tuđinu raditi, pa otišao i ćaća, odo i ja… Jer, kako sam čuo da mnogima koji rade kod privatnika u našem kraju ne uplaćuje se mirovinsko, a neki nisu ni osigurani pa će mirovina biti minimalne ili nikakva…kad je tako zašto ne bi ljudi išli vani raditi gdje im je sve to osigurano?!
Čime bi se mogli zadržati mladi u Tomislavgradu?
Ovi današnji momci nisu glupi još ako imaju curu “s papirima” puna šaka brade! Pretpostavljam, najčešće odlaze zbog ekonomskih, već spomenutih razloga i neizvjesne budućnosti ustvari političke nesigurnosti i neuređene države. Možda nama fali malo više i različitijih sadržaja, naročito za mlađe. Osim sporta, znam da tu ima sadržaja, mladi nemaju baš neki veliki izbor kako provesti slobodno vrijeme. Možda im fali kino, kazalište, neki ljetni festival plesa ili smijeha. Znam da ima sada više toga što je pohvalno. Ali više treba za mlade, a ne za umirovljenike i umirovljenike povratnike iz inozemstva, oni imaju svoj festival gange, gusala, narodne nošnje, svoje birtije i to im dosta…😂😂Nešto treba samo za mlađe kako bi bili okupirani nečim što vole raditi, gledati, slušati…tijekom cijele godine, a ne samo ljeti kad su svi u našem lijepom Tomislavu na odmoru. Ponekad razmišljam kako bi bilo dobro dva tjedna ljeti osmisliti nešto kao “Malo kazalište smijeha”, nešto što nemaju drugi, a po čemu bi postali prepoznatljivi i izvan Tomislavgrada, da ljudi dolaze i iz susjednih ili udaljenih mjesta baš za te priredbe. Sam bih se angažirao dovesti nekoliko predstava, komedija i da se igra uvečer pod vedrim duvanjskim nebom, možda i u nekim naseljima, ali o tome samo razmišljam, to su neke ideje, a možda se nekada i ostvare.
Još ste relativno mlad čovjek, imate obitelj u Zagrebu, razmišljate li jednoga dana, možda u mirovini, vratiti se i živjeti u rodnom kraju?
Ne samo da se kanim vratiti u Brišnik u mirovinu, već me sada moraju držat za rukav da sutra ne odem doli, u zavičaj. Dok mi Togonal (Mislav Togonal, novinar i urednik na HTV, nap. autora) nešto prigovori, digne ton, ja zapritim kao ću odmah otići u Brišnik, pa on snizi ton i bude bolji prema meni. I on dobro zna naše ljude i voli naš kraj, a zna da ne blefiram.
Na kraju: što vam znači zavičaj, Brišnik, Tomislavgrad?
Zavičaj, Brišnik, kamen, moj rodni kraj mi znači jako puno: on je moj identitet, ono što ja jesam i ono nosim sa sobom gdje god išao ili živio: i u Los Angeles, Zagreb, ili Prag…U svom Brišniku, u Tomislavgradu vidim sve, čujem sve i razumijem sve oko sebe. ĆILE sam u Brišniku, ĆILE iz Brišniku, hoću i mogu što hoću i kako hoću, nitko sretniji od mene, nitko pošteniji i dobronamjerniji od mene, s toliko ljubavi u srcu za svoj rodni kraj. Poštujem svakoga, svačiju vjeru i naciju, ali svoju najviše volim, jer tu sam s istim ljudima, a istim i sličnim problemima i strahovima. Ali kad bude stani pani u tom velikom svijetu, Brišnik je uvijek tu, mjesto u koje se mogu vratiti, mjesto u kojemu nikada ne mogu biti stranac.
Zahvaljujemo gospodine Musiću na odgovorima i želimo Vama i Vašoj obitelji sve najbolje, zdravlje u prvom redu, a Vama posebno da Vam se ostvare ambicije, planovi.
Hvala lijepa i Vama i od srca pozdrav svim Vašim čitateljicama i čitateljima u Tomislavgradu i onima širom dijaspore, koji čitaju Tomislavnews.com
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto: Privatni album Ž. M.
