Iskustvo posjeta Australiji: Sestre Klanjateljice Krvi Kristove djeluju 60 godina na australskom tlu (1963.-2023.)
Prvo stečeno iskustvo da je to jako daleka zemlja. Katar airlines siguran let ali dvadeset četiri sata u zraku nikada ne može biti sigurno. Susrećem već tamo mlade ljude iz BiH koji su se opredijelili raditi za kompaniju. Vole avanture, putovanja, a i posjeduju određene komunikacijske vještine i kažu da su jako zadovoljni radom te napreduju od ekonomske klase do biznis klase za posluživanje. U avionu cijelim putem već susrećem Hrvate koji su često na liniji Hrvatska i Australija. Opredijelili su se uložiti vlastita sredstva u hrvatsku privredu i pomoći svojoj zemlji ili su to stariji bračni parovi čija su djeca i unučad u Australiji, a oni su razapeti između dvije drage zemlje Hrvatske i BiH i Australije. Treći putnici su osobe čiji su se supružnici opredijelili ukopati u kršnoj Hercegovini i preminuli su u mlađim godinama, a obitelj živi u Australiji. Eto tako kroz putovanje već saznah puno životnih priča i dinamike Hrvata u Australiji.
Moje dvije destinacije su bile Sydney i Adelaide gdje žive i rade sestre Klanjateljice Krvi Kristove već 60 godina. Cilj moga pohoda bio je posjet sestrama i iskustveno upoznavanje života i rada sestara. Uz svrhu moga posjeta bili su i drugi sadržaji: upoznavanje vjerničkog i nacionalnog identiteta Hrvata, upoznavanje Crkve u Australiji, upoznavanje migracija iz moga rodnog kraja ali i upoznavanje socijalnog rada i socijalne politike Australiji što je moj profesionalni identitet.
Sestre su duboko uključene u bilo hrvatskog čovjeka u Australiji. Podržavaju naše obitelji kroz cijelo ovo vrijeme prisutnosti na hrvatskom tlu. Ranije smo imali zajednice i u Melburnu i Camberi, a danas kako je opao broj sestara u Domovini tako i u Australiji. Naši ljudi idu „trbuhom za kruhom“ ali sestre ne vode materijalni razlozi nego čista ljubav prema ljudima. Stoga kao što je naš duhovni poziv poseban poziv koji imamo, tako sam doživjela je biti Klanjateljica Krvi Kristove isto misijski poziv u Australiji. Sam naš naziv obilježava naš identitet utkan u muku, smrt i uskrsnuće kroz Kristovo otkupljenje po Krvi Kristovoj. Australija je također zemlja patnje, stresova i trauma, frustracija koju je živio svaki Australac na svoj način, a posebno hrvatski čovjek. Slušala sam ispovijedi ljudi koji su iz neimaštine, frustracije i straha od komunizma krajem pedesetih i početkom šesdesetih bježali, bilo je to obilježeno vrijeme neimaštinom. Ilegalno prelaze i ostaju u talijanskim kampovima čekajući „papire“ za Australiju. Nekada su to činile i cijele obitelji ali najčešće mladići. Tu je bio i val izbjeglica u Domovinskom radu koji su prognani iz svojih poručenih i spaljenih domova.
Nakon otkrića Australije potkraj 18 stoljeća su prvi stanovnici bili zatvorenici koje su Britanci slali iz svojih zatvora u Australiju. A Aboriiđini kao narod od samog početka progonjeni i uništavani od Britanaca i drugih. Tako da je sa svrhom upravo naša duhovnost, duhovnost Krvi Kristove ima posebno mjesto. Hrvatski vjernici u hrvatskim centrima su mi rekli da im sestre znače sve i da bez njih bi teško bilo. Izražavali su mi važnost same prisutnosti sestara. Sestre su srce hrvatskog vjernika u Australiji. Sestre i danas pastoralno i socijalno djeluju u različitim aktivnostima u Hrvatskim katoličkim centrima.
Hrvatske crkve u Sydneyu su pune vjernika. Sami su se organizirali da bi sagradili svoje Crkve i vjerni fratri su pastiri stada. Oni se međusobno podržavaju kao braća franjevci iako svaki ima svoj hrvatski Centar i imaju pune ruke posla i veliki su pastoralci. Hrvati vjernici iz različitih generacija ostali su vjerni Bogu i osjećaju ono: ma da mi je i dolinom proći zla se ne bojim jer Ti si sa mnom. Kao što duvanjska crkva u Došašću (to sam ja iskusila moguće i u drugo vrijeme) puna vjernika svih generacija i uzrasta, tako sam iskusila i u Centru sv. Nikole Tavelića i Centru Black Town. Nakon mise je kava i druženje. Dojmili su me se Ti susreti. A kroz tjedan se u Centrima održavaju različite aktivnosti za sve generacije: od učenja hrvatskog jezika, molitvenih skupina, savjetovališta obitelji, kluba umirovljenika, pjevanje, folklor, susreti mladih, djece, roditelja, a i priprema za sakramente. U svim tim aktivnostima sudjeluju i sestre Klanjateljice. Također i u našim kućama, zajednicama se odvija više aktivnosti..
Posebno sestre su uključene u brigu za treću životnu dob. To su stariji članovi i većina nikad nije naučila engleski jezik. Sestre pružaju pastoralnu skrb u domu umirovljenika Kardinal Stepinac, odlaze u samačka domaćinstva i organiziraju različite aktivnosti za umirovljenike u zajednici i Hrvatskom klubu u Adelaide.
Hrvatski klubovi su imali nekad puno važniju funkciju nego danas. To je i sociološki proces koji se u društvu općenito dogodio posebno faktor modernizacije društva koji naglašava individualizam ali i prestanak masovnog useljavanja Hrvata. Također sam zamijetila da mlađe generacije rađe pričaju engleski i osviješteni Hrvati se trude oko hrvatskog jezika njihove djece. Hrvatske školu organiziraju u sklopu Hrvatskih katoličkih centara u Sydneyu u koju su uključene i sestre Klanjateljice.
Posjetila sam i hrvatske parcele u grobljima u Sydneyu. Također su im dali ime po hrvatskim svecima. U tom groblju je pokopana i naša s. Emilija (Mara) Dodig iz Crvenica. Umrla je već u svojim četrdesetim godinama, a bila je cijelim srcem misionarka u Sydneyu. Ona je danas njihova zagovornica s brojnim svetim vjernicima koji su svoj život živjeli s Bogom i ljubili brata čovjeka.
Susrela sam puno Hrvata uključenih i u život australske crkve i oni jačaju i drže australske župe i aktivni su. Doživjela sam i hrvatske vjernike kao kvasac kršćanstva u Australiji. Velike zajednice u Sydneyu su identične našim župama dok u Adeleide su vjernici Hrvati uključeni i sestre u život nadbiskupije Adeleide. Adeleide već više godina za HKM brinu sestre Klanjateljice i dvojezično se odvija i hrvatska misa jer hrvatski svećenik dođe samo jednom mjesečno.
Moram priznati da sam u Sydneyu rijetko susrela Duvnjake, nešto u Black Town, a u Centru sv. Nikole Tavelića nikako, ali sam susrela puno naših susjeda Sinjana, nešto Livnjaka i Posušaka, a tamo je to kao i da su Duvnjaci. U Adeleide sam susrela jednu duvanjsku obitelj i rekli su mi da Duvnjaka tamo više nema. Ali su mi oni iscrpno ispričali povijest duvanjskog čovjeka u Australiji. To je nezaboravno i posebno iskustvo o kojem još uvijek reflektiram.
Susrela sam Hrvate u Coopra Pady. To je pustinja u kojoj su naši zemljaci radili u rudnicima opala. To me se posebno dojmilo. Mjesto ima sad više Hrvata samaca. Cijeli život su tragali za opalom i to je bio njihov život i osjećali su se ispunjeni. Više njih nije niti osnovalo obitelj ili su ju osnovali u poznim godinama. Dojmljivo je bilo to groblje u kojem ima jako puno Hrvata, a i muslimana iz naših krajeva. Obišla sam posebno grobove naših zemljaka, Duvnjake iz Vrila, Mandina Sela, Roška Polja…. Oni imaju tamo veliki Hrvatski dom i još uvijek se okupljaju. Divno je bilo sudjelovati na jednoj misi zadušnici i druženju u Hrvatskom domu, a svećenik Australac je o njemu prekrasno govorio i posebno o Hrvatima koji tamo žive da su vrijedni „kao mrav“. Uvijek rade, vrijedni su i odgovorni te su vjerni majci Crkvi i spremni priteći u pomoć te cijene i poštuju svećenika.
Na kraju ovog susreta osjećam se obogaćenom i ispunjenom. Radosna sam što sam bolje upoznala moje sestre koje u punini svoje poslanje vrše i gore i izgaraju kao svijeće služeći braći u dalekoj Australiji. Osjećam se ponosnom što sam dionica Hrvata vjernika kojem je Bog najveća vrijednost i koji u njemu traži podršku ma gdje bio. Posebno sam ispunjena susretom s našim Duvnjacima i duboko su me se dojmile obiteljske i kršćanske vrijednosti koje su ponijeli u svijet i nikakvi izazovi života ih nisu mogli uništiti. One su uvijek bile čvrsti i siguran putokaz u ispravan život. Osjećam se profesionalno obogaćenom jer sam upoznala i Australiju kao socijalnu državu koja brine za svoje građane u svim životnim situacijama, što su izdašne mirovine, dječji doplatci i socijalna davanja te može svatko tko želi zaposliti se i svojim radom imati svoje dostojanstvo i zaraditi kruh svagdašnji. Nakon svega ovoga mogu samo reći neka je hvala i slava Bogu i svima onima koji su mi omogućili sva ova duboka i vrijedna iskustva.
VIŠE O ŽIVOTU, RADU I DJELIMA S. ZDRAVKE LEUTAR MOŽETE PROČITATI NA NAŠEM PORTALU U RAZGOVORIMA KOJE SMO OBJAVILI – OVDJE!
www.tomislavnews.com/Tekst i foto: s. Zdravka Leutar
