Ni sam ne znam hoće li ovo moje piskaranje donijeti nekakav boljitak i komu, ali ne mogu gledati nepravdu, osobito ako se ona izražava nad kostima neznanih ili pak znanih, a kako ću tek kad se to odvija u selu gdje sam rođen, rastao i stasao!
Oprostiti sebi ne bih mogao ako makar ovakvim izričajem pokušao ne bih i druge potaći na razmišljanje o ovoj temi. Nije to tako davno ni bilo! Tek par godina pred Domovinski obrambeni rat, kad smo kao dječurlija za loptom skakutali uokolo velikih kamenih gromada. Bar smo tada tako razmišljali o tim gordim stijenama za koje nismo niti znali pravo značenje kao niti smisao postojanja na tome mjestu. Znali su pojedini, malo odrasliji i obrazovaniji. Mi mlađi, pučkoškolci tada, nismo odveć niti marili za to. Je l’ tako i sad u mome selu? Je l’ i sad djeca bezbrižno skakuću za loptom na tom istom mjestu?
Ne, sad nema djece! Rat i poraće raseli mještane, raseli gotovo cijelu Herceg Bosnu. Tek poneki ostaju na starim ognjištima. Nema igre seoske dječurlije kao prije. Nema golova na Mašetim!! Ali ima olupina starih pohabanih automobila, razasute gvožđurije, nikom potrebite. Ima i nemarno usađenih zarđalih cijevi s namjerom prepletenih dalekovodnih električnih žica. Srećom, nisu žilet-žica kakve se rabe u novije vrijeme, a u cilju odvraćanja, već ove netom opisane koje imaju za cilj uzurpaciju, državnički – okupaciju. Sve je to razumljivo. I sama potreba širenja ili osvajanja životnog prostora. Ali?!
Zar nemamo mjeru niti u čemu? Zar nemamo osjećaj kršćanskog nauka kako mrtvima treba dati pokoj-mir?! Zar nam i pored sve neobrađene zemlje, vlastite ili susjedove, treba krčiti i preoravati i staro groblje neznanih?? Zar se ne bojimo prokletstva koje uznemiravane mrtve kosti mogu prouzročiti. Zar jedno od Sedam tjelesnih djela milosrđa ne kaže upravo o ukapanju mrtvih ili preneseno, o poštivanju pokojnika…?! Kakvi smo to mi vojnici i domoljubi, vjernici i bogoljubi, kada niti mjesta nečijeg vječnog počivališta nismo u stanju čuvati i sačuvati? Zar krumpiri ili druge kulture moraju biti glavni smisao opstanka na selu ili su ovaj put samo sredstvo? Dokle ćemo šutke promatrati i okretati glavu kao da se to nas nimalo ne tiče? Jesmo li toliko otupjeli ili svima nama treba takav paravan kako bismo isto mogli činiti nečasne stvari?
Dižem svoj glas i upućujem ga mještanima sela Lug i Mokronoge, ili jednim imenom MZ Mokronoge! Zar niste u stanju njegovati, čuvati i sačuvati jedan od samo par značajnijih povijesno kulturnih spomenika naše baštine koji je tu stoljećima? Zar Mašeti trebaju postati samo hrpa kamenih gromada koje će strojevi zdrobiti prvom zgodom u ogradi “poduzetnog poljoprivrednika”? Zar niste u stanju sačuvati stazu-put do tog grobišta koji je donedavno bio u funkciji? Zar Gospin put od Rame preko Vučkovina mora tražiti sporednicu.?!
Odrastimo jednom, jer već sutra nas nije tu. A staza u beskonačnost životnog puta je sve kraća, vidi joj se čak konac! A mi kao bezbrižna djeca nismo spremni stati na tren i kazati: dosta je igre, idemo učiti, idemo stvarati! Učimo i pokažimo potomstvu kako ima smisla dječje skakutanje za loptom na Mašetim, ali nemaju smisla zemaljski plodovi tamo gdje su grobovi.
Wien, 18.09.2017. Ivan Stanić Švabo/www.tomislavnews.com
