Znate li što je srida, a nije, na ikavici, dan u tjednu, dakle nije srijeda, a nije ni sredina nečega, nego je…
SRIDA je stado goveda-krava koja se goni na zajedničku ispašu u polje-livade ili po brdu. Obično se kaže seoska srida, ali je do prije pola stoljeća u duvanjskom kraju bila i gradska srida, dakle, krave su se držale i u gradu.
Danas je sve manje „srida“, a ipak ih ima. Ne znamo sa sigurnošću, ali po našem saznanju, osim stipanićke ima i šujička srida, oplećanska, pa poznata s prometnica (haha!) kovačka srida…
Jutros su nam stigle fotografije stipanićke sride koja je krenula na pašu.
Od autora fotografije doznali smo da stipanička srida trenutačno broji oko 130 krava, a nekada ih je bilo blizu 400. Bile su dvije sride: redovna ili velika srida i mala ili brđanska.
„Nekada su se mještani redali (dogovarali) za čuvanje goveda. U sadašnje vrijeme teško je naći čobana iako se nude dobre zarade (minimalno 100 km po grlu za sezonu koja traje pet mjeseci. Pored goveda drastično je opao i broj ovaca na duvanjskom polju . Nekada se na duvanjskim pašnjacima moglo vidjeti više hiljada ovce , a danas postoji svega par stada koje broje tek par hiljada na prostoru cijele općine.Svijetu je potrebna hrana i voda , a Duvanjaci posjeduju sve uvjete da budu vodeći proizvođaći hrane i pića na području BiH i šire regije. Možemo li to? Vrijedilo bi pokušati!“, kaže Halili Hadžić iz Stipanića, koji nam je i poslao ove fotografije.
FOTO GALERIJA -JUTROS U STIPANIĆIMA
Mi pak dodajemo kako se nekada u duvanjskom kraju redalo za čuvanje seoskih goveda. Znalo se, kako je čija kuća bila po redu u selu, tako je ta obitelj bila zadužena čobanovati, čuvati jedan ili više dana krave, ovce, konje. Često se za jednu kravu čobanovalo jedan dan, za dvije dva…sve je zavisilo kako se u selu dogovore. A kada te dođe na red čobanovati red nema izvrdavanja, ako ne može taj dan nitko iz obitelji čobanovati postoji mogućnost da se sa nekom obitelji „zamine za red“, ili se plati nekomu da umjesto vas taj dan čuva krave, ovce, konje.
Da, nekada su se i konji na Duvanjskom polju čuvali, gonili na pašu, ili išli u „alašu“, kako se sjetih ove riječi. A sjetih se i jedne duvanjske anegdote s alašom.
Došao kum pitati kuma može li mu sutra dat svog konja jer treba uzorati jednu njivu, a on ima samo jednog, pa…?
„Rado bi ti ga dao kume, ali ne mogu nikako!“
„Pa zašto, oćeš ti orat, je li ne daj Bože obolio ili obosio, ma potriba mi je?“
„Da ti je sto potriba kume, moj Cvitko sutra mora u alašu!“
www.tomislavnews.com / Foto: H.Hadžić
