Nema nas, iselili smo u velikom broju, ali nas još uvijek ima dovoljno za napraviti nered, zagaditi životnu sredinu, ogaditi život i onima koji vole rodni kraj, zdravu i netaknutu prirodu…
Šećući jučer našim gajem-Kologajem, kojim se često mi Duvnjaci znamo pohvaliti i reći kako imamo prekrasnu šumu odmah uz grad, osjetila sam ljutnju. Kako često znamo nazvati Kologaj plućima našeg grada i ovaj put su onečišćena, podobro. Prolazeći izletištem Seget naišla sam na razvaljene sjenice i ostatke smeća u njima. Stvarno je bilo teško odnijeti to smeće u kontejner koji je svega 5 metara? No i od njega, očito je, nikakve koristi, jer veći dio smeća je oko njega. Ne znam kome je smetala cigla na krovu, možda je nekog pogodila?! Ljudi dragi, naš najveći neprijatelj smo mi sami. Dok god se ne počnemo odnositi prema drugima, bilo da su to ljudi, životinje ili priroda, onako kako bi željeli da se drugi odnose prema nama, nema nam napretka.
Šećući gajem u kasno poslijepodne dočekah i predvečerje i zalazak sunca. Sjedoh razmišljam, maštam: kako bi bilo lijepo da naš gaj bude naš pravi raj za dušu i tijelo. Kako bi bilo lijepo da u Šumarskoj kući, čistini i Bogom danoj ljepoti, bude izletište gdje vikendom, ali i drugim danima, izletnici mogu odsjesti, pojesti grah ili kiseli kupus u hladnije dane ili naručiti roštilj, pa okusiti čuvene duvanjske pite, ušćipke, uvečer pole i sir, ovčju vareniku… pojesti štrudlu ili neki drugi kolač od jabuka ( ove godine barem su one rodile!), ili samo popiti čaj od bilja koje je ubrano u gaju…
Ali, čini se kako to nama ne treba, lakše je otići kod susjeda to isto doživjeti, što dalje to bolje?!
Apel je ovo, ali i ideja vlasnicima Šumarske kuće ili nekom od duvanjskih gospodarstvenika razmisliti o ovom prijedlogu, jer sada je uistinu put do Šumarske kuće u Kologaju i dobar, a pogled prekrasan.
Nije sve crno kako se čini, borovi su uvijek zeleni, zrak je još uvijek čist – Kologaj je odmor za oči, dušu i tijelo, pa očistimo ga od smeća i očuvajmo njegovu iskonsku ljepotu!!!
