Nesvakidašnju priču o grupi Hrvata i Nijemaca, okupljenih u udruzi “Camino-Hrvatska”, koji već godinama, gotovo svaku nedjelju “otkrivaju” kilometre koji ih vode prema njima samima, donosi nam Marijana Dokoza.
“Moj Bože, kad bih samo imao toliko vjere u sebe da mogu pomicati planine, Johannisberg bi bio samo planina koju bih pustio da me prati posvuda!”, napisao je Heinrich Heine, najveći liričar njemačkog romantizma, hommage Johannisbergu, dvorcu čija priča seže u 1106. godinu kada je nadbiskup Mainza Ruthardt na svom posjedu dao sagraditi samostan koji je prvotno bio posvećen svetom Nikoli, a nedugo zatim i svetom Ivanu Krstitelju.
Možda slavni Heine nije imao toliko vjere u sebe, ali grupa od petnaestak Hrvata i Nijemaca iz Rajnsko-Majnske regije, ima onoliko vjere koliko im je potrebno da već godinama svaki tjedan ustrajno otkrivaju “tajne” tijekom šetnji vinskom pješačkom stazom Johannisberger, Rheingauom i Taunusom, te po cijeloj Rajnsko-majnskoj regiji.
Udruga u kojoj su okupljeni zove se Camino-Hrvatska. Riječ je o udruzi koja je prethodno nosila naziv “Camino – hodači Rhein-Main”. Osnovalo ju je nekoliko Hrvata predvođenih Jakovom Štekom koji je prije nekoliko godina došao iz Zagreba i nastanio se u njemačkom Mainzu gdje danas živi i radi. Uskoro će udruga dobiti i svoju podružnicu u malom španjolskom mjestu Morquitián, kojim prolazi Put sv. Jakova i koje se nalazi između Fisterre i Muxie na obali Atlantskog oceana.
Podružnica se otvara na prijedlog Petra Perišića, Hrvata koji u Španjolskoj živi gotovo tri desetljeća, a koji je i sam hodočastio Putem Sv. Jakova i na tom putu upoznao Tonija Leku, člana udruge Camino-Hrvatska.
Jakov Šteko je na svoj Put sv. Jakova krenuo davno i vraćao mu se nekoliko puta, a on ga je odveo puno dalje od Santiago de Campostela. Zapravo, doveo ga je do jedne lijepe priče koja traje već godinama i koja se ponavlja gotovo svaku subotu ili nedjelju.
Toni Leko, kao i Jakov Šteko, već godinama živi u Mainzu. Obojica su na razne Camino puteve odlazili već sedam puta.
Toni, govori Jakov, daje poseban doprinos radu udruge jer svojom pojavom, nacionalnim nabojem i otvorenošću ostvaruje mnogobrojna prijateljstva i kontakte. Tako je bilo i kod susreta s Petrom Perišićem.
– Toni i Petar su se upoznali u Santiagu. Petru se jako svidio rad udruge Camino-Hrvatska, te je predložio da simbolično otvori podružnicu na svom hodočasničkom štandu u španjolskom mjestašcu Morquitián koji se nalazi na Caminu između Fisterre i Muxie, pa će tako Camino-Hrvatska djelovati i u Španjolskoj – otkrio je Jakov Šteko.
Poznanstva, prijateljstva, nove ljubavi…
Ideja o osnivanju grupe Camino-Hrvatska nastala je u vrijeme pandemije koronavirusa. Jakov kaže, za razliku od ostalih udruga, za biti član udruge Camino potrebna je samo dobra volja, otvorenost prema društvu i želja za istraživanjem uz hodanje koje u jednom danu zna biti dugo i do 30-ak kilometara.
– Udruga organizira hodačke i planinarske ture, druženja, promovira hodočašće kao način života, bavi se humanitarnom i kulturnom djelatnošću. U nepune četiri godine kroz udrugu je prošlo preko 50 članova koji su sudjelovali u aktivnostima udruge – kaže Jakov Šteko.
Početkom ove godine udruga je organizirala dva izleta na Teneriffe i jedan na Mallorcu. Godine 2021. organiziran je i Camino vikend u Mainzu, a u posjet im je iz Francuske došla Nathalie Joly, Francuskinja koja je također hodočastila u Santiago de Compostelu, a koju je na tom putu upoznao Toni Leko i s njom ostvario prijateljstvo. Ona je okupljenim članovima udruge i njihovim prijateljima u Mainzu prenijela svoja bogata iskustva s hodočašća. Joly je krenula iz unutrašnjosti Francuske i hodočastila 1.600 kilometara pješice.
Susret na Camino putu i prijateljstvo s Hrvatima rezultiralo je još jednim njezinim Camino putem jer je Nathalie Joly prehodala Camino-Krk i upoznala ljepote Hrvatske.
Put prema samome sebi
Član grupe, Siniša Škarjan, otkriva kako su susreti članova udruge za mnoge vrhunac vikenda kojem se svi raduju i željno iščekuju.
-Svaki put u grupu dođe netko novi, to znači da su i informacije koje razmjenjujemo različite, razgovori su drugačiji, informativniji, korisni. Svi se svaki tjedan veselimo ovim hodanjima i jedva čekamo da dođe vikend, ostavimo svoje poslove i probleme doma i krenemo u jednu novu avanturu, jer svako ovo hodanje je jedna nova avantura – govori Siniša Škarjan.
Siniša je rođen u Njemačkoj, živi u Bad Homburgu, radi kao projektant fotovoltaičnih elektrana i ova hodanja, kaže, su mu odmor za tijelo i za dušu.
-Hodanje u prirodi i druženje s dragim ljudima je nešto najljepše. To je kao „put prema samome sebi – kaže Siniša koji je ljubav prema hodanju i planinarenju prenio i na svoju djecu.
No, osim ugodnih razgovora, odmora i prijateljstva, ovakva druženja ponekad donesu i nešto puno više, pa se dogodilo da su se u grupi upoznali i zaljubili jedan Hrvat i jedna Njemica.
Zemlja dvoraca i vrhunskih vina
Njemačku nazivaju “zemljom dvoraca” jer prema nekim procjenama Europskog instituta za dvorce (EBI), u ovoj zemlji postoji više od 25.000 dvoraca. Škarjan kaže kako je to doista istina, a svi su raznoliki, ima ih od jednostavnih do veličanstvenih i baš svi svjedoče o povijesti ove zemlje.
Na nedavnoj ruti kroz Rheingau grupa Hrvata kojima se po prvi put pridružila nova članica Marija Draganić, ali i Ivana Prtenjača koja je na nekoliko dana stigla iz Zadra u Mainzu te je iskoristila ovu idealnu priliku za upoznavanje Njemačke, nalaze se dva dvorca.
Dvorac Johannisberg, vidljiv izdaleka, izgrađen na nekadašnjem Bischofsbergu. Do dvorca se dolazi usponom kroz vinovu lozu, a kad vam se napokon ukaže, stojite ispred prekrasnog zdanja s kojeg se pruža jedan od najljepših pogleda u Rheingauu. Jedan od onih koji su “izgubili srce” zbog Johannisberga bio je Niklas Vogt, čiji se grob nalazi na sjevernoj strani crkve dvorca.
Rajnski romantičar i autor knjige “Priče i legende Rajne”, davno je oduševljeno rekao: “Zaista, ovo mjesto zaslužuje biti hram njemačkog boga vina! Pred vama je Rheingau, ispružen u blagom zavoju, Rajna čiji valovi ovdje svjetlucaju poput srebra, a ondje su prekriveni dubokim sjenama nadvišenih stijena i drveća…”
Uz ovaj dvorac veže se zanimljiva priča iz 1775. godine kada je tu slučajno otkrivena “kasna žetva” grožđa. U to je vrijeme dvorac pripadao biskupu Fulde i on je uvijek morao odobriti berbu grožđa. Međutim, jahač koji je donio poruku s dopuštenjem za berbu stigao je u Johannisberg prekasno i mnogo je grožđa već bilo trulo. Vino je postalo osobito dobro zbog te plemenite truleži. Spomenik kasnom žetvenom jahaču u dvorištu dvorca i danas obilježava taj događaj. Johannisberg je i danas poznat po vrhunskim vinima.
– U dobrim vinima Hrvati, kao pravi znalci, posebno vole uživati. A ovo područje obiluje dobrim vinima – kazao je Toni Leko.
Po vrhunskim vinima je poznato i područje oko dvorca Vollrads koji je od Johannisberga udaljen samo nekoliko kilometara i pored kojeg često prođu hrvatski hodači.
Impresivan je pogled na vinograde koji se oko dvorca Vollrads spuštaju prema jugu, odnosno prema Rajni. Otkako su članovi obitelji Greiffenclau 1211. prvi put prodali vino St. Viktorstiftu u Mainzu, uzgoj rizlinga u vinogradima Schloss Vollrads nastavio se razvijati. Danas, nakon 800 godina Vollrads slovi za jednu od najstarijih vinarija u Njemačkoj.
Siniša Škarjan kaže kako šetajući različitim rutama svakog vikenda doznaju nešto novo o povijesti, kulturi, i tradiciji ove zemlje.
– Onaj tko želi doista upoznati Njemačku i Nijemce, otići će u njena sela, na njena polja, vinograde, na zemlju koju obrađuju Nijemci i prepoznati bogatstvo ove zemlje, a gotovo na svakom koraku, nalazi se manji ili veći dvorac, kloster, ili makar neka povijesna utvrda – kaže Siniša.
Siniša otkriva kako je jako puno anegdota i zanimljivih situacija koje bi mogao prepričati, a koje su im se dogodile na njihovim rutama u posljednjih nekoliko godina. No, najdraže su mu one vezane uz slučajna poznanstva.
Baš kao što se to dogodilo na jednom od njihovih zadnjih hodanja kada su izmoreni, stigli do jednog restorana u malom selu nedaleko Johannisberga i slučajno doznali kako pripada Hrvatu Michaelu Miškoviću.
– Kroz razgovor sa suprugom vlasnika doznali smo da joj je svekar Hrvat, a onda je razgovor odmicao kao da smo negdje u nekom našem hrvatskom selu. Ina i Anika koje su tog dana radile u restoranu počastile su nas hrvatskom šljivovicom, ali više od svega nas je oduševila ta toplina, vedrina i radost kojom su nas dočekale. U tome je sva draž ovakvih izleta – zaključio je Siniša.
Ipak, svoje cjelodnevno hodanje, hodači Camino Hrvatske rado završe u Erbenheimu kod Wiesbadena, gdje ih dočeka Hrvatica Radmila Galić Koukaras, te ih u svom “Maestralu”, počasti okrjepom nakon dugog dana.
Na velikom zidu u restoranu koji pripada njemačkoj sportskoj udruzi “SV 1921 Erbenheim e.V.”, među brojnim “pločicama” kojima se odaje počast poznatim i manje poznatim sportašima Rajnsko-Majnske regije, svoje mjesto pronašla je i pločica na kojoj piše “Camino Hrvatska”. Pločica izaziva pozornost među imenima sportaša, pa se gosti često raspituju što je to “Camino Hrvatska”, a onda ponovno krene jedna lijepa priča o grupi Hrvata i Nijemaca…
Autorica teksta: Marijana Dokoza/ Foto: Jakov Šteko
Objava je Glas Hrvatske
www.tomislavnews.com
