Pročitavši objavu Jakova Krište, pod naslovom Jesen, osjetih potrebu napisati nekoliko rečenica u ponuđenom komentaru na FB. Na kraju pisanja uočih da je to više i od onoga na čiji sam se članak osvrtao. Pa neka, velim sam sebi: Nek´ se nađe, možda će biti zanimljivo onima koji to nisu doživjeli, zaključih i objavih. Nedugo potom javi mi se Ljuba Đikić s pozivom za prijateljstvo,. što sam prihvatio sa zadovoljstvom i čašću (valjda se ovo podrazumijeva, pa ne treba obrazlagati). Međutim, Ljuba predloži da bi ona ovaj moj komentar objavila na stranici Tomislavnews.com. Naravno, u tom slučaju bi moju pisaniju trebalo prilagoditi samostalnoj objavi. Iako ne volim pisati po narudžbi, pristadoh i odmah se sjetih da ću imati s ovim više posla nego sam mislio, jer se meni ne da prepisivati tekst, odnosno lijepiti ga, a da ga temeljitije ne preuredim, ali obećano izvršeno. Na kraju sam odlučio da ću najveći dio spomenutog teksta ipak ponoviti. Eto tako, dok se Jakov bavio s jesenskim pojavama i „sivo-crnim tonovima“ koje ona priređuje, mene to asocira na život kojega sam i sam proživio u djetinjstvu u istom kraju, ali život pun života i zadovoljstva i sve to u općoj neimaštini.
Ovo pripovijedanje se ne može smatrati cjelovitim opisom života u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća, na koje razdoblje se odnosi ovaj tekst, nego su ovo isječci koji bi mogli biti zanimljivi onima koji nisu prošli opisana iskustva, ali i provjeri onih koji su ovo proživjeli na sličan način. Nisam ni ja osobno iskusio sve poteškoće pedesetih, osobito 1952. i 1953. god. koje su proglašene kao gladne godine ne samo kod nas, ali ono što nisam sam doživio ili upamtio to sam čuo iz povjerljivih izvora.
Brdo i Dolac, stipanjićki zaseoci
U ta vremena obitelji su bile brojne, roditelji su živjeli s oženjenim sinovima i njihovom djecom. Trajalo je dugo tako bez masovnih dioba. Povremeno, kad bi se pročulo da se netko odlučio na diobu o tome se pričalo na sve strane kao nečem što je vrlo čudno i nepoželjno, ne samo zbog obzira i tradicije, nego se nije imalo kuda useliti – nema drugog stana, nema druge kuće.
Međutim, standard života je napredovao kako je vrijeme promicalo pa su se obitelji nastavile dijeliti bez obzira što će reći rodbina i susjedi. Masovne diobe uslijedile su tek kada se nešto zaradilo u Njemačkoj i ubrzo po dolasku gusle su zapjevale „dili se Joko, eno Ševo (Ševo je neki lik koji je simbolizirao diobu) je došao i kod Markanovih“, čini se da neće još dugo izdržati ni Matišini i tako redom dok to nije postala normalna pojava pa se počelo govoriti, a što čekaju ovi Trtanovi. Obitelji su imale brojniju djecu pa bi se znatiželjnici pitali što je to s Antukom i njegovoj Brzdi da imaju samo dvoje dice, jer je do tada postojalo neko pravilo za barem četvero djece.
Standard stanovanja, s današnje prosudbe, je bio više nego jadan. Kuće za stanovanje najčešće su imale prizemlje, kat i tavan. U prizemlju je bilo blago (konji, krave, svinja i kokoše), na katu su najčešće bile dvije spavaće sobe po kojima se rasporedila cijela obitelj. Na tavanu se čuvalo žito u ombarima, a neki su imali i ognjište na tavanu. Dobro je to bilo jeseni, o kojoj zbori Jakov, kada je vrijeme bilo toplije, ali zima je priređivala često neugodna iskustva. Ujutro kada bi se djeca ustala učili su se pisati prva slova i crtati po striži pored kreveta (zaleđena vlaga koja je nastala kao posljedica vlage od disanja i hladnoće koja je prodirala kroz kamen od čega su kuće zidane).
Usprkos takvim uvjetima živjelo se punim životom. Odrasli baš i nisu puno odlazili od kuće, a oni koji su se uputili u obećanu zemlju Njemačku dolažahu s autobusom koji je redovito vozio od Splita (i nazad). Kuferi su bili puni robe, darova i stvari koje su bile novost u ovom kraju. Košulju perlonku nosili su i stari i mladi, a kako i ne bi kad je bila bijela kao snijeg, a ljeti je hladila kao led. I radio je tu tada prosvirao. Koje zadovoljstvo je to bilo kod starih dok su slušali Glas Amerike i famoznog Grgu Zlatopera, ali i kod mladih koji su preslušavali nove tonove iz Luksenburga.
Naviljčenje sijena iz sure
Osobito veselje i ugođaj priređivale su cure, koje su dolazile na česmu pred krave ili ovce iz paše, pjevanjem bećarca i poneke gange. Pjesme su se orile prilično dugo jer je to bio svakodnevni ritual. Bio je to njihov svakodnevni koncert na otvorenom. Oni s boljim sluhom su prepoznavali koja cura fali ili koja predvodi pjevačku grupu. Čuli su to i oni mrzovoljni i njima su ti ljupki tonovi ulazili u srce i dušu pa bi se i oni pridružili sveopćem veselju. Dok ovo pišem i meni odzvanja i u ušima vrlo skladni bećarac.
U selu tada nije bilo ni trgovina ni gostionica, a za kino i kazalište i ostale današnje iskonice nitko nije ni čuo. I nikome ništa od toga nije falilo. O da, imali su svoju salu (dvoranu za tjedne zimske zabave nedjeljnom bez svirke osim ponekad usne harmonike) gdje su redovito dolazili svi oni koji su tražili svoju sreću, ali i stariji znatiželjnici. U sredini se igralo kolo, a okolo je bila publika koja je promatrala osobito one za koje se pretpostavljalo da postoji iskra koja još nije planula niti ju je seoska postaja obznanila (u selu je postojala osoba koja je bila savršeno informirana kao britanski Rojters). Ponekad bi netko navratio i iz drugih sela, jer oni ovakav „dom“ nisu imali. Osim toga selo je bilo veliko, možda najveće u središnjoj duvanjskoj kotlini pa su i cure bile brojne i stasite te su Prikopoljci imali razloga pješačiti pola noći kada bi se vraćali kući. U svakom slučaju ovo je za domaće seljake bilo kazalište.
Sadivanje plasta
Najvažnija stvar koju bi trebalo mladima priopćiti jest – u opisano vrijeme nije bilo smeća! Ovo je živa istina! I dok sam to neki dan pripovijedao ovima koje se rodiše u gradu začuđeno mi postaviše općenarodni izričaj za čuđenje – m o l i m? Nisam imao druge nego sam im objasnio. Sve što je tadašnjem življu trebalo proizvodilo se na selu, a ono što nisu mogli proizvesti su kupovali u gradu i to sljedeće stvari (ne više od navedenog):
1. petrulju koja se donosila u vlastitoj staklenoj boci koja se čuvala kao oči u glavi; petrulja je naftno gorivo za noćnu rasvjetu u svićama petruljačama,
2. šećer se kupovao u papirnatim fišecima koji su se čuvali za slanje slanine i druge hrane težacima u polje,
3. sol se također pakirala u istu ambalažu kao i šećer i njegova bi ambalaža imala istu putanju nakon što je unesena u kuću i
4. ulje se rijetko kupovalo, ali i za njega se čuvala vlastita boca.
Dakle, nema ambalaže – nema smeća! Netko tko ovo naklapanje čuje prvi put možda će reći jadni ljudi, ali se varaju, jer su ljudi bili prepuni zadovoljstva, djeca se s nostalgijom sjećaju svog djetinjstva, prepričavaju (ne)zgode koje i danas pretvaraju u smijeh i radost.
Na kraju, trebao bih spomenuti i način stjecanja informacija koje danas omogućava uglavnom televizija. Naravno, televizija nije postojala, nego su muževi i žene odlazile susjedima na sijelo. Sjedilo se tamo, prepričavalo, informiralo, šalilo, planiralo, zaključivali suvezluci (sporazumi dvaju susjeda koji imaju svaki po jednog konja o tome da te godine zajednički obrađuju zemlju i obavljaju ostale radove za koje su potrebni konji) i štošta drugoga se pričalo što je bilo zanimljivo u selu ili župi. Mladi su odlazili mladima i njima je bilo lijepo na mladi način. Sve u svemu umjesto tuge za nečim boljim, vladala je radost, umjesto žalosti ljudi su se veselili onome što su imali ili se nadali da će imati. I prođe ovo vrijeme!
I taman kad sam dovršio ovu priču, dođe mi prijatelj i dadoh mu da sve ovo pročita, što nije loše radi uočavanja mogućih grešaka. On čim pročita skoči i reče: „Pa možda bi ona moja sjećanja uz ovo pristajala“. Kakva sjećanja pitam ja njega. Ma ti znaš da ja rijetko dolje putujem pa sam napisao kako je meni kad me doli nema ili kad se vrlo rijetko pojavim. Pročitam i ja njegove zapise i prije nego sam zaustio on me zaskoči prijetnjom : „Nemoj slučajno spominjati moje ime, jer će netko reći da se ja miješam u posao u koji se ne razumijem, a ti znaš da ja nisam od tog posla“. Pa prijatelju ovo je pjesma?! Ma ne, kakva pjesma ja nisam pjesnik niti ja nadovidam niti ulazim u kojekakve iskonice kao ti ovdje, nego ja na jednostavan način rečem kratko i jasno što mislim. Prihvatih ja njegovu njegovo obrazloženje i ostadoh bez njegove pomoći za ispravcima mog teksta i zalijepih ja njegovu priču. Naslova nije ni bilo pa ga ni ja nisam izmišljao. Možda paše uz ovo moje naklapanje.
Što god dalje, rjeđe mu se vraćam,
nestala je žudnja i kad moram dolje poći,
nema više kuća ni pojeta, konja ni ovaca,
pašnjaci su netaknuti, livade ne pokošene,
žita nigdje ni za sjeme nema.
Podovi i tavan rodne kuće davno izgorješe,
a kamene zidove sa zemljom poravnaše,
nema više njene ljepote u nju ugrađene,
nema uspomena u nju uzidanih.
Djeca postadoše sjedi starci,
djecu ne znam, starce zaboravljam,
a i oni ne izlaze iz svojih domova,
nitko nikog ne posjećuje više.
Tražio sam sjećanja po krajolicima,
u gori i u polju, ali ih našao nisam,
sve im fali osim kamenja, brda i dolina,
nestao je život koji je i njih činio živim.
Rodna kuća u Stipanjićima autora teksta i fotografija
www.tomislavnews.com/ Tekst i foto: Krešimir Krišto
