Treba utemeljiti mobilni tim na razini Općine Tomislavgrad koji bi pomagao obiteljima osoba s invaliditetom.
Udruga Nada Tomislavgrad već 20 godina postoji, djeluje i okuplja roditelje djece s posebnim potrebama. Razgovarali smo s tajnicom Udruge Magdalenom Marinčić i članom Mariom Marinčićem.
“Naša Višnja rodila se 2001. godine, a u Udruzi Nada smo od 2003 godine. Ono što možemo reći je da smo naše dijete potpuno prihvatili od samog početka, što tada nije bio slučaj s nekim roditeljima jer nisu htjeli priznati ni suočiti se s činjenicom da imaju dijete s posebnim potrebama. Kad usporedimo razdoblje od prije 20 godina i danas moramo reći da se svijest promijenila, odnosno naše društvo prihvatilo je osobe s posebnim potrebama kao ravnopravne članove društva i možemo reći da je Udruga Nada puno doprinijela u tom procesu”, prisjećaju se roditelji koji su u zadnjih 20 godina prošli mnoge izazove, a s nekim novim suočavaju se i danas.
“Na samom početku, odnosno prvih godinu dana svakoga dana smo išli u Makarsku u jedan privatni centar na vježbe. To je bilo izazovno razdoblje, ali onda smo čuli za jednu fizioterapeutkinju koja još nije imala prakse pa je nekoliko mjeseci išla s nama na vježbe gdje su je obučavali kako da radi s Višnjom, a nakon toga u Udruzi je krenula raditi i s ostalom djecom”, ističe Magdalena te, dodaje kako su 2004. dobili prostor od lokalne vlasti, ali je bio devastiran.
“Dobili smo donaciju Roberta i Anice Kovač i tim sredstvima smo kupili prozore i zapravo krenuli s radom, a uključila se i jedna njemačka organizacija. Mario je uvijek bio tu za sve fizičke poslove, svih tih godina pa i danas”, ističe Magdalena.
Riješili su problem vježbi za svoje, ali i za drugu djecu, imali su prostorije, ali krenuli su novi problemi, djeca su rasla, bilo je vrijeme za školu.
“Nismo znali koji je najbolji način za rješavanje tog izazova, ali naposljetku smo se izborili da naša djeca idu normalno u školu, kao i druga. Uslijedio je problem asistenata u nastavi, borili smo se, vršili smo pritisak, uspjeli smo i to. Mnogi savladani izazovi su iza nas, ali brojni tek slijede”, dodaje Mario Marinčić.
Posljednjih 20 godina, dogodila se značajna promjena u vidu prihvaćanja osoba s invaliditetom kao ravnopravnih članova društva, ali sustav još uvijek zakazuje kada je u pitanju sustavna podrška. Potaknuti primjerom dobre prakse iz privatnog života, a čiji se ciljevi ogledaju i u budućem planu i programu rada Udruge Nada, bračni par Marinčić ističe kako je temeljni cilj Udruge osobama s invaliditetom osigurati što kvalitetniju skrb tijekom cijeloga života. Strategija kako navedeno ispuniti, bazira se na četiri osnovne točke:
– pobrinuti se za sigurniju budućnost starijih osoba s invaliditetom (OSI),
– uvesti servise podrške u zajednici za osobe s invaliditetom,
– pružiti potporu prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom
– te utemeljiti mobilni tim na razini općine koji bi bio pomoć obiteljima s teško oboljelim članovima.
Prva točka obuhvaća pronalazak mjesta gdje bi osobe s invaliditetom provele svoje posljednje dane, ukoliko njihova obitelj nije u mogućnosti skrbiti o njima ili istu nemaju. Bračni par osobito se osvrnuo na potrebu skrbi o OSI u vlastitoj zajednici: ,,Ovaj cilj povezan je s osiguravanjem boravka za OSI, kako bi bile u mogućnosti posljednje dane svojega života provesti u svojoj zajednici gdje će se osjećati sigurno, a ne po ustanovama diljem BiH ili šire’’.
Druga točka podrazumijeva osiguranje stanovanja uz podršku u zajednici odnosno obuhvaća osposobljavanje stambenih jedinica u kojima bi živjele OSI za samostalan život te istovremeno nadgledanje od strane stručno osposobljenih osoba, kako bi se osobama s invaliditetom omogućilo da se osjećaju kao punopravni članovi našega društva.
,,Posjetili smo u Sarajevu par takvih objekata, uz njih je uvijek osoba koja ih nadgleda. Naravno, struka ima posljednju riječ prilikom iznošenja objektivnog mišljenja i donošenja finalne odluke po pitanju sposobnosti OSI za takav život, a na osnovu pojedinačnih slučajeva’’.
Treća točka je osigurati zaposlenje svakoj osobi s invaliditetom ukoliko je radno sposobna u skladu s njenim mogućnostima. ,,Po pitanju beneficija koje imaju poslodavci koji zaposle OSI nismo zadovoljni. Također, postoji regionalna diskrepancija u mogućnosti osiguravanja radnih mjesta za OSI. Prema dostupnim informacijama Federalnog saveza za zapošljavanje, jedino što je poznato je da posao OSI mogu pronaći u staračkim domovima i vrtićima. U Hercegovini je situacija nešto drugačija jer firme traže takve osobe’’.
Posljednja, četvrta točka odnosi se na sastavljanje mobilnih timova na nivou Općine koji bi bio pomoć obiteljima koje imaju teško oboljele članove u obitelji – ,,Općina je široka, postoji jako puno različitih potreba i ograničavajućih faktora. Primjerice, starosna dob roditelja koji više nisu u stanju adekvatno brinuti o OSI, a kojima bi puno značilo da ih dva – tri puta tjedno netko obiđe i pruži im potporu’’.
Nastavno na dodatnu podršku svim roditeljima istaknuli su sljedeće: ,, Udruga broji oko 70 članova. Dijagnoze osoba obuhvaćaju širok spektar od mentalne retardacije do dijabetesa. U posljednje vrijeme se ne trebamo brinuti o tome kako će djeca odlaziti na vježbe, već o dodatnoj podršci roditeljima u vidu omogućavanja raspoloživosti stručnih osoba – psihijatara i psihologa. Također, brinemo i o skupljanju sredstava za pelene, katetere, trakice, senzore, te osiguravanju pomoći pri odlasku na operativne zahvate’’.
Magdalena ističe kako je Udruga doista puno učinila za djecu i roditelje. ,,Ćikeša je za tri godine uspio pronaći sredstva za ostvarivanje mnogih ciljeva dijabetičara. Smatram da politiku treba ostaviti po strani kada se radi o ovakvim pitanjima. Ona nadilaze političke i ideološke podjele, to su pitanja humanosti i trebalo bi pomoći osobama s invaliditetom ne gledajući u kojoj je tko stranci.’’
Na samom kraju intervjua Magdalena i Mario rekli su kako su ponosni na sve roditelje u Udruzi i na sve što su uspjeli izboriti u ovih 20 godina.
www.tomislavnews.com
