Svinjokolja, po tradiciji, u duvanjskom kraju, počinje odmah iza blagdana Svih svetih, dakle početkom mjeseca studenog i završi, uglavnom, do polovice mjeseca, pa je ovih dana u punom jeku.
Prvo sa svinjokoljom počnu Šuičani, a onda svi redom. U zadnja dva dana, iako je padala kiša, bili smo na svinjokolji u jednom duvanjskom selu, kod trojice braće, poznatih poljoprivrednih proizvođača, vrijednih i čestitih ljudi, u prvom redu složne braće koja mnogima mogu služiti za primjer, po onoj narodnoj: “Složna braća nove dvore grade, a nesložna i stare razgrade!”
Iako se svaki od njih “zatvara svojim vratima”, sve rade zajednički, pa kada je i o svinjokolji riječ. Godinama već, a tako i ove godine, od srpnja su hranili i do studenog uhranili 20 svinja, gudina za klanje, a svaki od njih je bio preko 230 kilograma. Od toga su 12 prodali unaprijed poznatim kupcima, koji rezerviraju gudine iz domaćeg uzgoja, posebno kvalitetnog mesa.
Naime, ove trojica braće su i ove godine poželi ječam s 90 duluma, imali su oko 3 tone pšenice, krumpira, tikava, repe, kupusa…teško je bilo i izvagati. Iako od vlastite pšenice jedu “kruh svoj svagdašnji” veći dio poljoprivrednih proizvoda koji sami proizvedu je hrana svinjama i drugoj stoci. Zato su njihove svinje prave domaće, ugojene bez grama koncentrata ili neke “neprirodne” hrane, samo domaći, vlastiti proizvodi hrana su svinjama.
Imaju ove obitelji i krave i kokoši, dakle i mlijeko, od kojega prave domaći sir, imaju domaća jaja, sve u pravom smislu riječ EKO, bez ikakvih umjetnih dodataka, kao dohrana stoci.
Zanimljivo, nije po starinski podjela posla: naime, nekada su duvanjske žene uglavnom brinule o stoci, o kravama, ovcama, svinjama, kokošima, a na sreću to se sada, barem kod ove braće, promijenilo. Najveći i najteži dio oko stoke, oko blaga, rade muškarci, ali i žene imaju pune ruke posla: u kući, oko djece, spremanja hrane, pranja…
Ovih dana bila je svinjokolja pa su svi bili zaposleni. Muškarci su po starinski klali svinje: prvo bi priklali gudina, stavili ga u veliko korito, pokrili da dlaka malo podadođe, a potom ih “šurgali”, brijali noževima, dakle bez brenera, bez plina. Kada ih rasjeku, izrežu, meso se ostavlja hladiti, potom se dobro posoli i slaže u velika korita u salamuru (pac) gdje odstoji do sedam dana, pršuti još koji dan.
U međuvremenu se “istopi mast”, ustvari istopi debela slanina, koja se izreže na kocke i topi u velikom loncu, kotlu na vatri, miješa se velikom drvenim mišačem, odliva u kante, dok se mast potpuno ne ocijedi, a ostanu slasni čvarci ili po duvanjski cvrljci, koje po želji možete malo podgrijati s mlijekom kako bi dobili onu lijepu zlatnu boju. Salo se posebno topi, jer od sala nema dobrih čvaraka.
Braća su na svoj način uredili oko 40 kilograma slasnih čvaraka i nemaju ih namjeru prodavati iako vlada veliki interes za ovom delicijom. Kažu da dostižu cijenu i do 50 eura po kilograma, a još do prije koje desetljeće nisu bili nikako na cijeni i obično bi “propadali”. Sredinom prošloga stoljeća ako je ručku bila pura, a bila je gotovo svaki dan, pa se počinila masti u kojoj su bili čvarcima, što nije bilo često, bio je to ručak, vjerovali ili ne, za pamćenje!
U svinjokolju spada i pravljenja kobasica, divenica, krvavica, kulena i svim tih lijepih delicija, koje čim se naprave i ocijede, vješa za sušenje, a jedu kad se osuše, bolje reći prisuše, jer “čim malo dim prođe kroz njih valjaju ist”
Vratimo se našoj složnoj braći duvanjskoj koji će za koji dan meso dignuti u sušare, ložiti vatru ispod mesa, najbolje od grabovine drveta, a bez duvanjske bure teško bi se meso osušilo, kažu nam braća, koja spremno čekaju zimu, jer im za malo što treba ići u trgovine, sve sebi sami proizvode. Ova trojica braće, odnosno njihovih obitelji pravi su primjer kako se velikim radom i trudom može opstati i dobro živjeti i u duvanjskom kraju, u plodovima Duvanjskog polja, ali da treba raditi, treba! A gdje ne treba i – kome to pada mana s neba?!
Dvije anegdote o svinjokolji iz duvanjskog kraja:
SPAS
Priča se da je jedan Duvnjak zaklao gudina krajem listopada, pa kad su ga upitali što to radi, rano je, toplo, treba čekati da zahladi, on im odgovori: “Pa spasio sam i gudina i sebe od gladi, niti je on imao više što isti, ni ja!”
SARMA OD ČVARAKA?
Priča se da je jedna duvanjska mlada, a nije iz duvanjskog kraja, kad se malo kao obikla, rekla kućnoj čeljadi da bi ona za zimski nedjeljni ručak napravila specijalitet iz svog sela, što ukućani jedva dočekaše, dodijala im babina hrana.
Odoše čeljad na misu, a kad su se vratili stol je bio postavljen, a na stolu veliki lonac iz kojega se pušilo i , kako su mlađi odmah rekli, smrdilo!
– Sram vas bilo, baš lipo miriše na kiseli kupus, na sarmu, samo je nešto neobičan miris, nije ko naš, ajde, svi za stol, prikrstite se prije…- psuje svekrva mlađe članove dok se nadviriva na lonac.
– Šta je ovo nevista, živoga ti…. klaka, od čega je ova sarma, ovo još nikada nisam vidio?
– Ćako, probaj, vidit’ ćeš što je slast, to je sarma po specijalnom receptu, od čvaraka, samlila sam čvarke i stavila rižu, pa začine, samo probaj…!
– Nek’ ti je ćaća proba, nosi ova govna sa stola, brže, brže…!
www.tomislavnews.com
