Četvrta generacija duvanjskih gimnazijalaca maturirala je prije pola stoljeća, 1967. godine. U prošlu subotu u Tomislavgradu su proslavili jubilarnu obljetnicu i veselo i sjetno, čemu je doprinijelo i jedno prekrasno pismo i vrijedne fotografije-sjećanje na gimnazijske dane…
Od njih 37 koliko ih je maturiralo te, sada već daleke 1967.godine, na proslavi u Tomislavgradu, u prošlu subotu, pred restoranom „Europa“ okupili se njih 12 i njihov razrednik, koje vidite na slici uz naslov, s lijeva na desno:
Nevenka (Baković) Krišto, Janja (Jurčević) Brekalo, Anica ( Protuđer) Kovač, Ante Ivanković (razrednik), Katica (Papić) Perić/prvi red/, Milan Zrno, Baković Ile, Baković Jozo, Petar Gudelj, Stjepan Pokrajčić, Ante Krišto, Jozo Šarić i Đulaga Zahirović/drugi red/.
Sedmero njih stigli su iz Republike Hrvatske, razrednik isto, a petero ih živi i radi u Tomislavgradu, iako su već umirovljenici-ne miruju!
Nakon što se se „prepoznali“, upitali za zdravlje, raspitali o obiteljima, uputili su se na grobove svojih preminulih kolega: Frane Radoša, Šimuna Krište i Sidika Pehlivanovića.
Bili su planirali posjetiti i svoju školu, nekadašnju gimnaziju, a sada Srednju strukovnu školu Tomislavgrad, ali ih je jaka kiša omela u tomu, pa su se ponovno vratili u restoran, gdje je uz večeru krenula priča, sjećanje, uspomene, šale iz školskih klupa, uspoređivanje položaja prosvjetnih djelatnika nekada i danas, učenika…Bilo je i smijeha, i sjete, i –.bilo je lijepo!
-Bilo je lijepo i vrijedilo se okupiti, vratiti se duhom u mladost, u školske dane, oživjeti uspomene. Voljela bih da nas se okupilo više, mnogih smo se sjetili, ali i zaključili da je ta naša generacija uglavnom bila uspješna. Znate, nije u to vrijeme mogao svatko završiti gimnaziju , maturirati, trebalo se dobro potruditi. Kada smo mi upisali prvi razred gimnazije bila su tri odjeljenja, oko 120 učenika, a do četvrtog razreda ostalo je samo jedno odjeljenje, nas 37. Bilo je to vrijeme iseljavanja pa su neki i iselili, ali kriteriji za prolaznu ocjenu bili su mnogo stroži-kaže nam Katica Perić, jedna od zlatnih maturantica, koja je cijeli radni vijek provela u prosvjeti i dodaje kako su se na ovoj obljetnici složili u poruci današnjim prosvjetnim djelatnicima kako trebaju dobro paziti na ponašanje prema učenicima, jer učenici kroz cijeli život nose uspomene iz škole, sjećanje na učitelje, na njihov lijep odnos prema njima, ali ne zaboravljuju ni onaj drugi-loš odnos i dublje im se ureže u sjećanje!
FOTO GALERIJA -S proslave mature u Tomislavgradu
Gospođa Katica Perić je na proslavi zlatne mature pročitala i dirljivo pismo-sjećanje-poruku okupljenima od gimnazijskog kolege Ante Vukadina, koji živi u Zagrebu, a bio je spriječen doći.
Uz dopuštenje gospodina Ante Vukadina prenosimo ovo lijepo pismo, prepuno uspomena, koje vrijedi pročitati, jer dugo nismo pročitali nešto tako. Objavljujemo i prekrasne i vrijedne, sada već povijesne fotografije, koje je gospodin Vukadin sačuvao i poslao.
ODUŠEVIT ĆE VAS I PISMO I FOTOGRAFIJE!
Drage kolegice i kolege,
šaljem srdačne i iskrene pozdrave ekipi ‘zlatnih’ maturanata.
50 godina mature -naših 50 zlatnih godina
U ljudskom životu mnogi obilježavaju važne i značajne događaje. Slave se rođendani, slave se godine male i velike mature, slave se godišnjice braka, slave se godišnjice ove ili one. U svim tim obilježavanjima događanja u našem životu ima nešto zanimljivo- što su godine događaja više to je obljetnica koju slavimo tim značajnija. Slaviti obljetnicu srebrnu, pa zlatnu nije baš mala stvar. Dočekati onu dijamantnu, e, to je pak nešto posebno.
Dragi moji ‘zlatni’, eto mi obilježavamo 50.-tu obljetnicu od dana kada smo postali zreli i ozbiljni. Ma vraga smo mi tada bili zreli – neki od nas su i danas još nedozreli i zeleni. Eto, na primjer, ja se još uvijek ponašam nedozrelo i pomalo neozbiljno! Ma dobro je tako – dok se tako osjećamo znači da smo još tu , da nas ima i da smo primijećeni. Zato, zlatni moji, ne dajmo se.
Priznam kako se ove naše 50.- tice nisam niti sjetio dok me naša draga kolegica Katica neki dan nije podsjetila. Uljudno i kolegijalno me pozvala da se nacrtam 2. rujna ove 2017. na okupljanju maturanata duvanjske gimnazije iz daleke 1967. Katica me zatekla u mojemu rodnom Mandinu Selu. Boravio sam u rodnom kraju veoma kratko.
Odmah priznajem kako veoma rijetko dolazim u svoj i vaš dragi nam duvanjski kraj. Tako često mislim o njemu. I kada dođem nastojim ubrzo obići neka meni draga mjesta: Mandino Selo, brda i planine iznad sela po kojima sam čuvao janjce, ovce, konje i krave, gdje poznajem svaki kamen i svaki grm i svaku dragu. Obiđem starije seljane, groblje, župnu crkvu, grad i još ponešto.
Samo sam jedanput sreo, od svih nas, našu kolegicu Katicu- primila me u svoju kuću. To je bilo 2011. Tada mi je darovala lijepi poklon – bocu rakije na kojoj je naljepnica gdje se na vrhu vide dvoje mladih kako ljubakaju na klupi, a u donjem dijelu naljepnice je sličica primjerena našim godinama danas: dida sjedi i lista novine, a baka s rukama na leđima nešto sprema po kući.
Evo nas 10 godina kasnije u posve ozbiljnim godinama. Neki dan sam navršio 70 godina. Reče mi tada jedan moj , nešto stariji prijatelj: Ante, nešto ću ti reći: starost ti počinje kada navršiš 70 godina. I eto mene u staračkoj dobi. Ne bojte se još se dobro držim! Istina je da sam malo potrošen , zub vrimena i teret godina i života malo me zakočio u svemu. Počelo je pomalo škriputati.
U svim ovim godinama radeći i živeći daleko od rodnog mi kraja zaključujem da , što sam ja stariji, sve je jača čežnja za mojim rodnim krajem. Isto tako zaključujem kako je sve ono bitno što ja jesam postavljeno u mojoj obitelji, mojoj župnoj zajednici, u našoj duvanjskoj školi. Kada malo dublje zakopam po životu zaključim kako je ono bitno – ona jezgra -ono što sam ponio iz svoga zavičaja, a sve ostalo je kao žbuka na kući: naljepljeno na mene. I kada tu žbuku otresem ostaje ono mandoseljsko i duvanjsko. Eto tako je to. I neka je, baš se ponosim time.
Priznam iskreno i ponizno da niti na jednoj našoj maturalnoj obljetnici do sada nisam nazočio. Nekada davna nisam bivao obaviješten , a u posljednjih 20. godina nisam mogao. Naime, moja supruga teško je bolesna i vezana je za krevet i netko stalno mora biti uz nju. Taj netko sam ja! No, to je neka druga i moja osobna – obiteljska priča.
U vremenu proteklih 50 godina život nas je svakoga odnosio, kao bura suho lišće, u različite krajeve i različite ljudske sredine. Naša djeca rađala su se u gradovima i rodilištima daleko od rodnog nam kraja. Danas pak žive opet u nekim drugim gradovima. Pa kad o tomu razgovaramo pitaju me: ćaća, šta smo mi: Duvnjaci, Kuprešaci, Osječani, Zagrepčani, Trogirani? I naša unučad rodila su se daleko od moga rodnog duvanjskog kraja. Kako rijetko navraćaju na moje rodno ognjište i nisu jače vezani za njega. Kada u našu kuću u Zagrebu stignu „Naša ognjišta“ oni tada kažu: dida (t.j. ja) evo stigla su ‘vaša ognjišta’! šaljivo, ali istinito.
Evo malo podataka o meni: (ovo pišem ako se netko sjeti napisati neku knjižicu o duvanjskim maturantima iz god. 1967. neka ima neke podatke):
Nakon završene gimnazije, završio sam studij Povijesti i arheologije na Filozofskom fakultetu u Zadru. Kasnije sam magistrirao iz područja informacijskih znanosti. Moj radni vijek tekao je ovako:
– profesor povijesti i latinskog jezika na Gimnaziji u Kupresu.
– u Osijeku sam 16 godina radio u Državnom arhivu Osijek, od kojih sam radio na mjestu ‘druga’ direktora, kasnije i ravnatelja Arhiva za Slavoniju i Baranju.
– početkom rata kao dragovoljac uključio sam se u Domovinski rat . (U tim ratnim godinama moja obitelj morala je otići u izgnanstvo u Njemačku.)
– krajem 1992. premješten sam (vojna zapovijed Glavnog stožera HV) u Glavni stožer HV u Zagreb na radno mjesto ravnatelja Vojnog arhiva Hrvatske u osnivanju.
– danas sam u mirovini i živim s teško bolesnom suprugom u Zagrebu.
– imam dva sina: stariji je ing. graditeljstva, oženjen je i živi u Trogiru. mlađi je ing. arhitekture. Oženjen je i živi u Zagrebu . Njih dvojica darovali su supruzi i meni četvero djece- svaki po dvoje. Za duvanjske prilke malo!
– Pitate se što radim u mirovini? Pa kao i svaki umirovljenik: dok radi puno toga ostavlja nedovršenog misleće kako će u tim ‘mirnim’ danima kada ode u mirovinu imati vrimena i volje sve to postaviti na svoje mjesto. Kad ono – jest vraga! Tek u mirovini ništa se ne stigne. Svaki dan je pun nekih obveza. Eto ja sam – voljom Gospodinovom vezan uz svoju Mariju dan i noć. Zar nismo mi koji smo vjenčani u crkvi obećali pred Bogom i ljudima vjernost u radosti, životu i bolesti do smrti. No, to je moj obiteljski križ i to je posve neka druga priča.U ono malo vrimena što mi ostane ovaj mlađi sin dovede unuke da ih pričuvam. Što svaki dida na to ima reći nego: ajde, Hrvoje, dovedi ih. A onda pričuvaj ga malo, odvedi ga na njemački mi ne stignemo, odvedi ga sutra na glazbeni, odvedi ga u školu, molim te dida čuvaj Bornu večeras, mi idemo u kazalište. Malo kad upitaju dida ima li on kakvih potreba, mora li on što učiniti?!
Još stotinu drugih obveza, sitnih, malih, ali za svakodnevni život važnih. Svatko od nas ‘zlatnih’ doživljavamo to na sličan način. Kada se svega, kasno na večer riješim, tada se bavim nekim pisanjem.
Prikupljam pisane podatke o svom Mandinu Selu, rodovima u Selu, o duvanjskom kraju. Rezultat tih mojih napora je objavljena monografija : 100 GODINA OSNOVNE ŠKOLE U MANDINU SELU 1911. – 2011.
Trenutno sam zaokupljen slaganjem povijesti roda Vukadina u duvanjskom kraju, osobito mojih Vukadina – Džankušića u Mandinu Selu. Za sve njih postao sam matičar koji bilježi sve promjene u bilo kojoj grani ili naraštaju. Svi meni javljaju svaku novu promjenu. Uz to ide i velika potraga za poviješću svakog roda u Mandinu Selu. To se –tako kažu- zove genealogija roda. Možda iz toga se izrodi koja knjižica.
Osim toga prikupljam podatke o izbjegloj školskoj djeci koju je moja supruga u rujnu 1991. odvela u Njemačku. Oni su tamo boravili do kraja svibnja 1992. I ovo je u nekoj radnoj verziji za tisak.
Osim ovoga prikupljam i pisanu građu za groblja u duvanjskom kraju. Prikupljam i građu o udrugama i udruženjima (kulturnim, sportskim, lovačkim, političkim i drugima. )
Od samog početka rada WEB str. Mandino Selo (čuli ste za nju!) pomažem da stranica svaki dan živi. U početku sam bio redovitiji, a sada kad stignem ili kada naletim na nešto izuzetno značajno.
Eh, kada bi bilo više vrimena. I neka netko kaže kako umirovljenici ništa ne rade! No, čovjek snuje, a Bog određuje.
Ističem kako rijetko i malo srećem nekoga od naših kolega. S nekima imam češće kontakte, pa i rijetke susrete ‘u živo’
O nekima povremeno čujem po neku informaciju, za najveći broj ne znam baš ništa. Tužan sam radi toga. Svakoga bih volio vidjeti, zagrliti, popričati i tako osvježiti dio najljepšeg dijela života. Zato zajedničko naše okupljanje i obilježavanje obljetnica mature ima smisla i posebnu draž.
Dragi moji zlatni kolege i kolegice, već vas vidim svečano odjevene, prosijedih kosa, proćelave, malo većih trbuščića, pomalo uzbuđeni, radoznali koga ćete naći, kako taj-ta sada izgleda, koliko je onih koji su se preselili na onaj svijet, prisjećate se zgoda i nezgoda iz tih davnih lijepih dana, prvih zaljubljivanja ili pak pravih ljubavi, skrivanja svojih osjećanja kako ste zaljubljeni bili u neku kolegicu/kolegu i nikad joj/mu to niste rekli, zašto ne reći to baš danas?!
Ja neću, na žalost , moći biti s vama, ali ću sve to s vama proživljavati i s vama zajedno oživljavati te nezaboravne ljepote i življenja zajedničke mladosti.
Molim vas učinite što više fotografija i pošaljite nama koji iz bilo kojih razloga ne mogosmo biti s vama kako bi se prisjetili mnogih dragih lica. Dotle želim vam dobru zabavu, puno zdravlja, dug život, mnogo unučadi i svaku sreću u životu.
Drage kolegice i kolege,
šaljem srdačne i iskrene pozdrave ekipi ‘zlatnih’ maturanata.
Neka vas Gospodin blagoslovi!
S poštovanjem,
vaš kolega Ante Vukadin, v. r.
Zagreb, 1. rujna 2017.
P.S.
Šaljem fotografije (7 komada) koje su nastale u vremenu od 1962. do 1966. Čuvao sam ih u svim seljenjima po ‘bilom svitu’. Dvije su sigurno nastale na našem maturalnom putovanju od Splita morem do Ljubljane i Postojne jame. Naši voditelji bili su naši tadašnji prof. Ante Ivanković i izvjesni Zijadić (mislim kako se taj drug tako prezivao – imena se ne sjećam, i znam da nam je predavao predvojničku obuku ili još nešto..) neke od priloženih sličica su iz ranijih razreda i to onih koji su išli prije podne. To su bila seljačka djeca! Među kojima sam i ja.
FOTO GALERIJA- Iz gimnazijskih dana zlatnih duvanjskih maturanata
www.tomislavnews.com
