Nije to više bila pjesma iz nosača zvuka, nego iz gromoglasnih grla naših Duvanjki : Zdravke – Kongorke i Roškuljinih kćeriju: Anđe, Mare, Ive, s Milićušom iz Srđana
Kanada je vrlo zanimljiva država. Na njezine prostore prije 1.000 godina stižu Vikinzi. Od 16. stoljeća, 1534-36. g. jugo-istočne dijelove zaposjeda francuski pomorac Jacqes Crtier i naziva ih Nova Francuska. Englezi su se odmah požurili i zauzimali komad po komad tada nepristupačnih prostora. Englezi i Francuzi su se natjecali, tko će stvoriti veće kolonije. Tako je to ostalo i do dana današnjega što se dobro vidi po područjima gdje se govori engleski, kao što je pokrajina Ontario, a graniči s Queebeckom, gdje će ti odgovarati samo francuski. Kanada ima svoju upravu u gradu Ottawi, ali je pod britanskom krunom. Po površini je druga zemlja svijeta, nakon Rusije, sa svojih skoro 10 milijuna kvadratnih km2 (9.984.670), ali po stanovništvu je na 37. mjestu na svijetu s 34,5 milijuna stanovnika (34.278.406 u 2011.god.). Autohtono stanovništvo Indijanaca i na sjeveru Eskima je skoro utopljeno u stanovništvo od svih naroda i vjera svijeta. Kanada posjeduje veliko prirodno bogatstvo. Zato je gospodarstvo na vrlo visokoj razini i napretku.
Desetljećima živi dosta velika zajednica Hrvata u Kanadi. Dobri poznavatelji iseljeništva misle da u Kanadi živi oko 200.000 osoba, koje vuku korijen iz hrvatskog naroda. Od najistočnijeg grada Toronta do najzapadnijih Vancouvera i Victorije ima više od 3.370 km puta. U krugu gradova Toronta, Bramton – Norvala, Mississauge i Oakville, udaljenih ni 40 km, formirane su hrvatske župe. U samom Torontu živi oko 2.000 Hrvata, u Mississaugi oko 4.500, a oko „Hrvatskog franjevačkog centra Kraljica mira“ u Norvalu do 3.000 Hrvata. Preko 35 godina su nastojali Hrvati na tom području Bramtona i Georgetowna izgraditi središte za molitveni, zabavni i sportski život Hrvata. Kupili su nekadašnju farmu s velikom površinom. Prije desetak godina su sagradili veličanstvenu crkvu s dva zvonika na lijepoj uzvisini i posvetili Gospi – Kraljici mira. Tu crkvu ‘Kraljicu mira’ možemo nazvati hrvatska katedrala u Ontariju. Tu su i sportski tereni, velika dvorana za slavlja, ogromni prostori za piknike i druženja, pripremanje hrane i pečenja. Tu se okuplja, svake godine, i zajednica Hrvata iz duvanjskog zavičaja za sv. Antu ili na obljetnicu Gospe u Međugorju. Ako je moguće, svake godine ih posjeti i jedan svećenik iz duvanjskog kraja.
Tako je to bilo i ove godine na 25. lipnja 2016. Sunčana i vrlo topla subota. Bijaše je to dan i velikog nogometnog natjecanja između Hrvatske i Portugala. Naš Ante Ćurić – Šporetarović sa Stipanom Bagarićem i drugim suradnicima su postavili i veliki televizor. Pripremili su puno pečenja i druge hrane ispod uređenog prostora s piknik stolovima i klupama. U 11 sati, na početku misnog slavlja sve nas je pozdravio župnik fra Marko Puljić. A nakon misnog slavlja u crkvi, koju je predvodio fra Ante Pranjić, duvanjski gvardijan, nastavilo se druženje na piknik prostoru. Bijaše u tom zajedništvu ne samo Duvnjaka, nego Hrvata iz cijele domovine Hrvatske i B & H.Tom prigodom su prikupili 4.000 c.d. za spomen-crkvu u Duvnu. Hvala im svima!
Sve je bilo u velikom raspoloženju, dok u produžetcima Portugalci nisu postigli gol. Tad smo nekako malo zastali. Ženske su nas spasile svojom gromoglasnom gangom.
Nije to više bila pjesma iz nosača zvuka, nego iz gromoglasnih grla naših Duvanjki : Zdravke – Kongorke i Roškuljinih kćeriju: Anđe, Mare, Ive s Milićušom iz Srđana. Svojom pjesmom su rastjerale tamu i neraspoloženje. A gangi su se pridružile i druge pjesme, poput onih: „Moj Ivane, pobratime mio“, “Večeras je naša fešta“, „ Vezak vezla“ , „Kome bi šumilo more moje sinje“, „Ne dirajte mi ravnicu“, „Da mi je proći kontradom“, „Ustani bane“, “Ta divna splitska noć“, „Govore mi mnogi ljudi“, „ Oj Hrvatska mati“, itd. Bijaše to dan usrdne molitve, zajedničkog blagovanja i druženja u radosti, Bogu hvala! Prođe tako brzo.
Osvanula je nedjelja i mi opet na sv. misi. Župnik fra Marko sve pozdravlja, a fra Ante propovijeda. Ostalo nam je cijelo poslije podne za ugodno druženje i ručak kod Anđe Roškuljine. Ali ponedjeljak traži svakoga na svom poslu. Fra Antu odvezoše Zdravka i Ante na torontsko uzletište. Trebalo je sjediti na zrakoplovnom sjedištu Lufthanse 8 i pol sati do Frankfurta. A u Frankfurtu oči nisu znale je li dan ili noć. Kilometrima je bilo kotrljanja po njemačkim hodnicima do Croatia-airlinesa prema Zagrebu. A niz Kupreško polje spontano mi dođe radosna misao i pjesma: „Vraćam ti se Tomislavegrade“. A za sve njih u tuđini sam zapjeva: „Oj Hrvatska mati nemoj tugovati!”.
www.tomislavnews.com / Tekst i foto : fra Ante Pranjić, duvanjski gvardijan
