U duvanjskoj općini vjerojatno ima mnogo uzornih obitelji, za neke se zna, a neke su samozatajne, ali primjerene u svakom pogledu, ali obitelj Prljević iz Brišnika uistinu je iznimna, vrijedna divljenja.
Na dvanaestom kilometru magistralnog puta Tomislavgrad-Posušje, s desne strane na velikoj livadi smještena je lijepo uređena kuća s cvjetnim balkonima, a na pokošenoj livadi-okućnici su poljoprivredni strojevi, a pokraj njih i gol-mreža razapeta među vratnicama.
Dočekuje nas peteročlana obitelj Prljević: majka Jakica, otac Mario, kćerke Matea i Anamarija i sin Frane. Obitelj je rijetko na okupu, ali mi smo imali sreće. Svaki od članova obitelji su vrijedni posebnog teksta, osim majke Jakice svi su oni, pojedinačno, manje više poznati duvanjskom svijetu i nekim medijima, ali ovako, kao obitelj, prvi put se predstavljaju javnosti.
Nakon što su nam se predstavili, mi ih predstavljamo kratko čitateljima, a potom smo sa svakim članom razgovarali posebno, a fotografirali ih i pojedinačno i zajedno.
Mario Prljević (44) je rođen u Brišniku, prvak je B i H u kuglanju 2019. godine, a najpoznatiji i najnagrađivaniji kosac s Duvanjskog polja, nedavni je ukupni pobjednik u svojevrsnom petoboju narodnih sportova (kosidba, obaranje ruke, skok u dalj, bacanje kamena s ramena i borba na gredi) na Balkani, 29.lipnja, 2019. Mrkonjiću.
-Kosit sam počeo od 12 godina i po brišničkim vrtovima i livadama i posao je to koji i dana danas radim, a punih dvadeset godina idem na natjecanja kosaca, gdje god čujem da se organizira, iako me od prije nekoliko godina i organizatori pozivaju, dojave mi. Prvi put sam se na „Strljanici“ na Kupreškom polju natjecao 1998. godine, najbrže sam iskosio, ali bio drugi po nekakvim drugim kriterijima. I dvadeset godina se natječem na „Strljanici“, uvijek među prvima, a nikada kozbaša, pa sam se zainatio natjecati dok ne osvojim tu titulu. Znam da sam je davno zaslužio, a jednom ću je, samo Bože zdravlje, i dobiti-kaže nam Mario, a u glasu ovog skromnog i samozatajnog čovjeka osjeti se povrijeđenost, razočaranje, jer je pobjeđivao ili osvajao druga mjesta gotovo na svim natjecanjima koja se organiziraju u Republici Srpskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori…gdje se natječe i po stotinu i više kosaca.
Natjecanje u kosidbi je prva Marijeva ljubav i još uvijek veliki izazov. Rastom ne visok, ali s velikom snagom i ogromnim srcem, kao da je sav sazdan od snage, od srca, od srčanosti.
Prije dvadeset godina otkrio je veliki talenat za kuglanje i bio je jedan od prvih članova Kuglačkog kluba“Tomislav“, koji je utemeljen negdje 2000-te godine i bio uspješan. Međutim, nakon nekoliko godina klub postaje neaktivan, a Mario kugla za klub u Imotskom, a potom u KK“Posušje“ iz Posušja čiji je i sada aktivan član. Na nedavnom pojedinačnom Prvenstvu B i H u kuglanje, Mario je izborio finale, u kojemu je pobijedio Iku Petrica iz Posušja, koji ima i svoje kuglane i svakodnevno trenira, dok Mario trenira kad stigne, a okupiran je brojnim poslovima i obvezama.
-Draga mi je ova titula prvaka kuglača u B i H, jer znam da imam za to dara, kuglanje mi ide od ruke, a onda mi ne treba puno vremena za treniranje“, kaže Mario, a na pitanje od kuda mi silni talenti za sve te sportove odgovora kao je to Božji dar koji on samo koristi i razvija, a upornosti mu ne nedostaje, nikad ne odustaje.
Nekada je uspješno igrao šah, trčao, bacao kamena, možda bi bio i uspješan nogometaš da je imao vremena za masovne sportove, za redovite treninge, ali Mario, već smo napisali privređuje obitelji od malih nogu.
A Mario je već godinama stalno zaposlen u jednom poduzeću u Splitu, čiji je vlasnik Imoćanin, a kakav je Mario radnik govori podatak da mu daje slobodne dane kad god Mario poželi, da mu nikada nije rekao da zbog posla ne može ići na neko natjecanje, da preko ljeta u vrijeme koševine i ubiranja ljetine, bude i po dva mjeseca kod kuće, jer se obitelj Prljević bavi i poljoprivredom, posebno košenjem trave i prodajom sijena.
-Zna gazda kako će mu Mario svojim radom sve nadoknaditi, jer u Marija nema zabušavanja, takvog radnika bi svatko poželio-upada u priču Bože, prijatelj obitelji, a koji Marija prati na svim natjecanjima, a nađe se i u potrebi da djecu odveze na natjecanja, na treninge, ako treba voziti dvoje u isto vrijeme u različitim pravcima.
Mario kaže da mu je velika želja da mu djeca uspiju u sportu, a na najboljem su putu, jer talenta i upornosti imaju.
Starija kćerka Matea je dugogodišnja članica Tomislavgradskih mažoretkinja, proputovala s njima mnoge krajeve, dobivala medalje, a nedavno se ozlijedila pa pauzira. Završila je treći razred gimnazije u Tomislavgradu, odlična je učenica i kaže da se, za razliku od oca, sestre i brata, ne misli baviti sportom.
Za razliku od nje, mlađa kćerka Prljevića, petnaestogodišnja Anamarija je sva u sportu i to u – nogometu!
-Ranije sam svirala klavir, volim pjevanje, ali od kada sam otkrila nogomet, to je postala moja velika ljubav. A otkrila sam tu ljubav i dar zahvaljujući mlađem bratu koji šuta loptu, ja mislim, od kada je prohodao. Ja sam ga zabavljala i s njim igrala, najčešće je on pucao, a ja branila, bila na golu. A kada je on počeo trenirati u „Tomislavu“ i svi ga hvalili ja sam bila malo ljubomorna, htjela sam i ja igrati.I srećom, tada je osnovan Ženski nogometni klub „Tomislav“ gdje sam se odmah učlanila i počela igrati, braniti na golu. Međutim, klub je malo zamro pa su mene pozvali u „Troglav“ Livno gdje sam igrala gotovo godinu dana.Kako sam uspješno igrala-branila pozvali su me iz ŽKK „Inter“ iz Posušja, ponudili su mi bolje uvjete, a i bliže mi je kući, pa evo igram za „Inter“ deset mjeseci i zadovoljna sam- o početku svoje nogometne karijere kaže Anamarija.
A da se uistinu može govoriti o uspješnoj karijeri govori podatak da je Anamarija odmah pozvana u Reprezentaciju B i H i do sada je odigrala desetak utakmica u U-15 i U-17.
Da nije ostala nezamijećena ni klubovima iz Republike Hrvatske govori i to kako je dobila poziv od ŽNK „Split“ iz Splita da prijeđe kod njih. U dogovoru s roditeljima odgodila je prelazak do daljnjega, jer je upisala SSŠ u Tomislavgradu, sestra će dogodine na studij, ako Bog da i brat u „Hajduk“, pa bi roditeljima bilo lakše kada bi svi bili u jednom gradu, zajedno.
Pitamo je tko joj je uzor u nogometu, bez razmišljanja odgovara Manuel Neuer, a najbolja joj je golmanica na svijetu Hope Solo.
-Naravno da mi je velika želja zaigrati, braniti u Reprezentaciji Hrvatske, gdje je kapetanica Posušanka Iva Landeka, čijoj se igri divim i stalno je pratim. Do tada ću igrati za „Inter“, želim igrati za „Split“, pa ne znam što će se od mojih želja ostvariti, samo znam da sam zaljubljena u nogomet, da stalno treniram i ništa mi nije teško-otkriva nam svoje želje Anamarija.
-Najdraža mi je utakmica ona kada smo igrali protiv Makedonije, te prijateljska između Splita i Vinjana, kada sam branila za Split-kaže nam ova simpatična nogometašica koja najčešće trenira s bratom u dvorištu, gdje imaju postavljen gol, a i igralište Područne škole u Brišniku joj je preko puta.
Dok razgovaramo s Anamarijom pažljivo sluša 13-godišnji Frane, napadač pionira HNK „Tomislava“ iz Tomislavgrada i najuspješniji strijelac 2. Lige jug, u kojoj igraju juniori Tomislava. U 26 kola postigao je 34 pogotka! Za nedavnog boravka u Švicarskoj na Turniru u Baselu proglašen je najboljim igračem.
Frane igra u HNK“Tomislavu“ od sedme godine, nogometni znalci kažu kako je nevjerojatan talent, a skauti iz velikih klubova ga već salijeću.
Frane je prošao „Dinamov“ kamp i to dva puta i Barcelonin, onda nije čudo kako Frane na pitanje koja mu je životna želja odgovara bez razmišljanja:“Igrati u Barceloni!“, a nogometni uzor mu je Messi.
A do „Barcelone“? Vjerojatno će za godinu dana prihvatiti poziv HNK“Hajduka“, ako i dalje budu zainteresirani.
U lipnju je bio s „Hajdukom“ na turniru u Zagrebu, gdje je Hajduk bio pobjednik, uz vrlo razigranog napadača iz Brišnika.
Frane kaže kako mu je utakmica kada je „Tomislav“ igrao protiv „Crvene zvezda“ u Trebinju za sada najdraža, jer je postigao odlučujući gol za Tomislav, a pamtit će i utakmicu protiv Brotnja na kojoj je postigao tri pogotka.
Frane će za tjedan dana na pripreme s „Hajdukom“ što ga veseli, a do tada će trenirati sa sestrom u dvorištu i pomagati roditeljima u poljskim radovima, jer je iznimno vrijedan i u školi, i kod kuće, a simpatičan kako samo 13-godišnji dečki mogu biti.
A sve ovo bilo bi teško ostvarivo bez majke Jakice koja je i supruga, i majka, i vozačica, često i menadžerica kćeri i sinu, vozačica i ništa joj nije teško kada je karijera njezine djece u pitanju.
-Mi nismo materijalno bogata obitelj, ali smo, hvala Bogu zdravi, složni, podržavamo jedni druge, a ja svoju djecu vozim gdje god treba i gledam sve njihove utakmice koliko je to moguće. Šaljem ih u sve kampove, snalazim se za sredstva, ali ne želim im uskratiti radost igranja, kampova, treniranja, turnira, vozim ih nekada i po dva puta na treninge, utakmice, a kada ne stignem sama, a Mario je na poslu u Splitu, zovem susjede, prijatelje da ih voze – kaže ova vrijedna žena koju hvale svi susjedi, a rodom je Jajčanka. Ona vozi i traktor i radi sve poljoprivredne poslove, a radi sve to s osmjehom na licu.
Ako Općina Tomislavgrad dodjeljuje zaslužnim i uspješnim pojedincima priznanja, medaljone, ova obitelj ima stotine osvojenih nagrada, medalja, pehara, pa možda da se uvede priznanje i za zaslužne, uzorne obitelji, a obitelj Prljević iz Brišnika to sigurno jest!
www.tomislavnews.com/ Razgovarala : Ljuba Đikić
