Dražen Boškić iz duvanjskog sela Kovača nije profesionalni fotograf, ni slikar, ali snima i slika kao pravi profesionalac. Otkrio nam je i neke zanimljivosti fotografiranja, koje će zanimati sve one koji se žele baviti snimanjem.
Dražena predstavljamo i kroz razgovor s njim, ali o njemu više govore njegove fotografije i slike.
Dražene, od kada se baviš snimanjem, kada si snimio prvu fotografiju?
Kad sam snimio prvu fotografiju teško mi se sjetiti, možda i prije nego sam krenuo u osnovnu školu. Sjećam se jednog starog analognog aparata kojega smo imali u kući, bio je u kožnoj futroli s blicem koji se posebno kačio na tijelo aparata. Tada, naravno, nisam znao ni što je fotoaparat , a ni fotografija, mada me je to uvijek privlačilo. A kako to obično biva kad date djeci takve stvari-pokvario sam ga!
Kasnije, negdje početkom srednje škole, kupio sam neki mali aparat, naravno analogni, jer digitalni još nisu postojali. Nije se moglo baš nešto posebno s njim napravit. Uvijek me vukla želja pokušati nešto drugačije i na drugi način, a sve što sam mogao je testiranje filmova različite osjetljivosti u različitim uvjetima, jer aparat nije pružao nikakve druge posebne mogućnosti. Budući da sam morao izraditi slike da vidim što sam napravio, nije bio rijedak slučaj da ih je pola bilo spaljenih, odnosno za bacit, ali, na greškama se uči.
Svoj prvi digitalac sam kupio prije desetak godina, to je već bilo nešto, pružalo razne mogućnosti. Taj aparat je za to vrijeme bio poprilično dobar i na njemu sam i naučio glavne parametre koje svatko tko se bavi fotografijom mora poznavati, da bih ih znao pravilno podesiti i u konačnici napraviti dobru fotografiju.
Što najradije snimaš?
Snimam manje više sve, odnosno sve što imam priliku snimiti. Sve vrste fotografije su mi zanimljive, dokumentarna, portretna, umjetnička, makro, mikro, arhitektura, pejzažna…sve me to zanima, ali ipak u zadnje vrijeme me najviše privlači pejzažna i makro fotografija. Možda i iz razloga što volim prirodu i boravak u prirodi, pa su mi takvi motivi najdostupniji.
Volim motive poput cvijeća, raznih insekata, rosnu travu… , a i naši krajolici nude neiscrpan izvor dobrih motiva za fotografiju.
Kada fotografiram neki pejzaž trudim se da onome tko gleda fotografiju prenesem atmosferu toga trenutka onako kako sam ja doživio taj prizor. Aparati nisu u mogućnosti vjerno prenijeti ono što ljudsko oko može vidjeti, posebno u lošijim svjetlosnim uvjetima, te je fotografije potrebno naknadno malo i doraditi, kako bi sve to izgledalo ljepše, razigranije i oku ugodnije. Fotografija mora govoriti sam za sebe, inače ne valja. Ima jedna dobra fotografska izreka koja kaže: fotografija je kao vic, ako ga moraš objašnjavati, nije dobar.
{gallery}drazen{/gallery}
Pogrešno je mišljene koje većina ljudi ima da „sve je to photoshop“. Svi vrhunski fotografi koriste razne alate za obradu. S fotografijom se manipuliralo i u analogno doba, raznim vrstama filmova, filtera u bojama i puno drugih metoda. U današnje vrijeme je to puno lakše i jednostavnije, ali naravno ne treba pretjerivati kao što ni jelo ne valja ako kuhar pretjera sa začinima.
Kažu dobar fotograf je onaj koji vam na fotografiji prenese ono što biste vidjeli da ste bili „tamo“, a odličan fotograf vam na fotografiji pokaže ono što ne biste vidjeli ni da ste bili „tamo“. Cilj mi je na mojim pejzažima pokazati upravo to, nešto drugačije i u nekom drugom svjetlu, stvari koje ljudi inače ne primjećuju u prirodi.
Imaš li neku fotografiju ili snimak za koji smatraš najboljim ili tebi najdražim do sada?
Pa ne bih rekao da baš ima neka fotografija koju smatram najboljom. Jednostavno, kako čovjek uči i napreduje, tako se i kriteriji mijenjaju. Tako fotografija koja mi je bila extra prije godinu dana, sad mi nije baš nešto, nađem joj mane jer mislim da je moglo bolje, mada ima nekih starih fotografija kojima sam i danas zadovoljan. Smatram da je biti samokritičan prema sebi u određenoj mjeri dobro, jer uz konstantno učenje, to je ono što nas unaprjeđuje, ne samo u fotografiji nego bilo čime da se bavite. Naravno, kvalitetna oprema je također jako bitna, ali ne i presudna. Jer, uzalud vam najskuplja oprema ako se ne znate s njome služiti. Skup aparat nije garancija dobrih fotografija, ali je svakako velika prednost onome tko zna iskoristiti njegove mogućnosti.
Jesi li negdje stalno zaposlen i koliko ti vremena ostaje baviti se ovim hobijem?
Zaposlen jesam i posao mi ostavlja jako malo je vremena baviti se hobijem, a fotografija je samo jedan od njih. Većinom je to vikendom i nedjeljom, jer jedino tada imam malo više slobodnog vremena. Sada dolaze duži i topliji dani pa i to iskoristim koliko mogu, a u popodnevne sate, prije zalaska sunca je idealno vrijeme za dobre fotografije. Za pejzažnu fotografiju je posebno zanimljivo vrijeme nekih četrdeset minuta prije zalaska sunca i ujutro pola sata poslije izlaska sunca, kod fotografa popularno nazvano „zlatni sat“. Tada su kontrasti jači, boje su toplije i zasićenije, tako da, ako radim pejzaže, to mi je najdraže vrijeme.
Planiraš li jednoga dana profesionalno se baviti snimanjem?
Mislim da nema ni jednog zaljubljenika u fotografiju koji se ne bi volio jednog dana profesionalno baviti fotografijom. Što znači profesionalno? Ne znači da su profesionalni fotografi bolji fotografi. Profesionalac je onaj koji od toga svoga posla živi. Amater je onaj koji to radi iz ljubavi. Profesionalni fotograf znači biti ograničen, jer snimaš ono što drugi žele, jer te za to plaćaju. Amater je onaj koji ima potpuno odriješene ruke i slobodan je raditi i fotografirati ono što želi. Rijetki su profesionalni fotografi koji imaju taj luksuz, odnosno da su se toliko probili, da mogu dobro zarađivat od fotografije koju rade isključivo po svojoj želji, a tako je manje više u svemu čime se ljudi bave, slikarstvo, glazba… Jer ako želite zaraditi, morate ugoditi eventualnom kupcu toga vašega djela. Ako se već ljudima sviđa ono što radite, tada ste u velikom plusu. Tako da biti profesionalac ima svoje i prednosti i mane, tako isto i amater.
Fotografija je strašno skup hobi, posebno tko se imalo ozbiljnije njome bavi. Recimo, najjeftiniji profesionalni aparat, nov, samo tijelo košta nekih 4-5 tisuća maraka, a danas znam dosta ljudi koji se profesionalno bave i zarađuju od fotografije, pa si ne mogu priuštiti takvu opremu. Iskreno, u našim krajevima ih je malo koji imaju takve skupe aparat, osim onih najuspješnijih ili onih koji se time dugo bave, pa si mogu priuštiti profi opremu. Ne kažem da se poluprofesionalnim aparatom ne mogu napraviti dobre fotografije, ili kako to proizvođači zovu „fotoaparati za entuzijaste“. Naravno da mogu, ali s vremenom, ipak, kako savladavate sve te vještine, zafali ono malo „više“ što nudi profi oprema. Ja trenutačno i nemam baš skupu opremu: aparat, dva tri objektiva, stativ, torba i ostale sitnice, vrijede oko 2000KM. Možda nekome zvuči puno, nekome malo, ali s takvom opremom se može dosta toga napravit. Nedavno sam nabavio malo bolje objektive, pa se nadam i malo kvalitetnijim fotografijama ove godine.
Puno je bitnije imati dobro oko, dobru kompoziciju na fotografiji. Kako kaže Ansel Adams,slavni američki fotograf:
“ Najvažniji dio fotoaparata je ona komponenta koja se nalazi nekoliko centimetara iza njega.”
Imaš li dovoljno slika za jednu izložbu i planiraš li to?
Fotografija imam na tisuće, odličnih, dobrih i manje dobrih. Ne smatram se sad nekim extra dobrim fotografom, jer meni je to ipak hobi u kojemu uživam i meni je drago ako se ljudima sviđaju moje fotografije.
Što se izložbe tiče, svakako bih volio i želja mi je to jednoga dana napraviti tu u našem gradu. Možda kad skupim jedan određen broj kvalitetnih fotografija, recimo pejzaža duvanjskog kraja i okolice. Naravno, treba tu i malo financija, printanje fotografija na kvalitetan foto papir nije jeftino, ali je nužno da bi fotografije izgledale kako treba. Želja mi je tako nešto napraviti jer ja se ne sjećam da je kod nas u novije vrijeme bila neka izložba fotografija. Nas par zaljubljenika u fotografiju smo razgovarali i o tome da možda osnujemo foto klub, ako bude dovoljno interesa, tako da tko zna, možda jednog dana i jedna skupna izložba duvanjskih fotografa.
Na kraju nam reci nešto o slikanju, o crtanju, to je još jedan od tvojih hobija?
Da i to je moj omiljeni hobi i to tehnika ulje na platnu, tako da sam aparatom fotografirao i te motive prenosio na platno. U zadnje vrijeme se manje bavim slikanjem, jer jednostavno ne stignem, tu i tamo po koje platno, čisto onako za svoju dušu. Po narudžbi sam radio, ali jako malo, razlog je taj što nikad nisam volio slikati po tuđoj želji. Većinom slikam ono što mi se u tom trenutku slika. Sad baš i nemam vremena za ulje i platno, mada imam u planu uradit ulja po nekim od mojih fotografijama.
{gallery}ulje-drazen{/gallery}
Slike : Ulje na platnu
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
