Dobrih knjiga za djecu (ne dječjih!)na hrvatskom jeziku nema mnogo, posebice romana, a koliko znamo jedini duvanjski književnik koji je napisao roman za djecu je Stjepan Čuić koji je roman „Tajnoviti ponor“ objavio sada već daleke 1980. godine.
I evo, nakon četrdeset godina mlada duvanjska književnica Ivana Ćurić objavljuje u dvije godine dva romana za djecu: „Folirant u razredu“, 2020. i „Sedmero znatiželjnih“ ove, 2021. godine, a oba u izdanju Đakovačkog književnog kruga. Ustvari, drugi roman je samo nastavak prvog, pa je to isti roman za djecu u dva dijela.
Prije tri godine preporučili smo književnici Ćurić da pokuša pisati za djecu jer ima odlične uvjete i okruženje, učiteljica je u maloj seoskoj školi, ima svoju djecu, a uz to i vrlo važno – ima dar lijepoga pisanja. I nismo pogriješili u preporuci, procjeni.
Naime, Ivana Ćurić je učiteljica u jednoj maloj seoskoj školu u Tomislavgradu, a u dvije knjige pripovijetki, recimo tako za odrasle, koje je objavila prije ovih romana, pokazala je veliku moć zapažanja svega onoga što je okružuje, seoskih ne-zgoda koje je samo trebalo prenijeti na papir, zabilježiti, ali na literarni, čitateljima zanimljiv način. A Ćurićka je znala to zapisati i vrlo zanimljive priče podariti čitateljicama i čitateljima.
Raskoš svoj književnog talenta pokazala je i u romanima za djecu. U prvom romanu „Folirant u razredu“ autorica prati odrastanje, djetinjstvo sedmero učenika/učenica, prvo tijekom ljetnog raspusta, njihove igre, bezbrižnost, a onda počinje nastava i njihove brigice. Među učenicima je i učiteljičin sin Stjepan, drago dijete koje je okruženo ljubavlju majke, oca, ali i bake, u čijim rukama i zagrljaju traži utjehu kada ga, kao, roditelji ne razumiju. Stjepan u početku ima zadirkivanja od kolega i sitnih problema zbog majke učiteljice, ali brižljiva majka i još bolja poznavateljica dječjih duša, to na svoj način rješava dogovorom sa sinom kako će u razredu njezino ponašanje prema njemu biti kao i preda drugim učenicima (neće ga zvati sinom, neće ga voziti do škole, osim kad je ružno vrijeme, neće ga milovati po kosi, neće biti popustljiva u ocjenama…) a i Stjepan neće koristiti nikakve pogodnosti majke učiteljice. I u razredu vlada lijepo, prijateljsko ozračje, dok iznenada u razred ne dođe dvoje djece – Ilija i Marina rođeni u Njemačkoj, a roditelji se odlučili vratiti u selo.
Ilija je u početku privlačio pozornost ostalih dječaka, posebno djevojčica, jer je bio simpatičan, obučen u markiranu odjeću, dobro je igrao lopte, malo se „folirao“, ali se, zahvaljujući i uputama učiteljice, ubrzo uklopio u razred i prestao s foliranjem, kako su dječaci u početku govorili o njemu. Veselo društvo četvrtaša provodilo je zajedno vrijeme i nakon nastave, zajedno su išli seoskim putom do škole, a nakon nastave igrali nogomet, lopte ili drugih igara na livadi kod Šiminih bala, u čemu su povremeno pretjerivali pa susjedi Omoljki (baki koja je živjela sama, a bila jako radoznala, dječju galamu nije baš podnosila) loptom cvijeće gađali, ili nehotice cvjetove lomili.
U romanu su jako lijepo opisane prve simpatije, dječje zaljubljivanje, prve ljubavi, ljubavni jadi malih iznevjerenih srca, i sve je to majka, učiteljica, spisateljica primjećivala, pa bilježila i na svoj način rješavala. Opisan je i nježan odnos bake i unuka, pa zanimljiv međususjedski odnos u živopisnom hercegovačkom (duvanjskom) selu, gotovo idiličan život koji samo povremeno naruše dječje vragolije, ili njihovi ljubimci, uglavnom psi. Ti idilični prizori i autentično ozračje sela i seoske škole tijekom nastave naglo će pred kraj školske godine, u proljeće, poremetiti jedna nemila svjetska pojava, koja nije mimoišla ni to malo mjesto.
U romanu je 19 priča, a sve povezane istim likovima, istim vremenom i mjestom radnje, pa iako se svaka priča može čitati zasebno, bez cjeline romana teško će biti razumljiva.
Taj prvi roman ili prvi dio romana uistinu je opisan vještom rukom književnice koja živi u takvom okruženju da je samo trebala sjesti za tipkovnicu (ne više uzeti pero!) i filigranskom preciznošću „oslikati“ likove i okruženje u kojemu živi, uvjerljive i bajkovite prizore, dodajući, domaštajući zanimljive zaplete i rasplete zgoda i nezgoda likova iz romana.
Ako ste počeli čitati roman od prve priče „ Je l’ no škola u ponediljak?“ pa do zadnje „Miriše na nove neprilike“, teško ćete i nakratko ispustiti knjigu iz ruku, a kako ima manje od 100 stranica i ne treba vam puno vremena pročitati je i to s posebnom uživanjem u svakoj rečenici i zanimljivom jeziku, mješavini književnog jezika, ikavice i ne rijetko obojenog duvanjskim lokalizmima ( velegradskoj ili gradskoj djeci kojima ovaj roman dođe u ruke čitati lako će, njima nepoznate riječi, objasniti, prevesti roditelji ili bake i djedovi, jer „svi smo mi iz sela“), što je dalo posebnu boju lakoći čitanja, kako odraslim čitateljima koji će se prisjetiti i prepoznati u desetogodišnjacima, tako i djeci koja će se „lake šale“ poistovjetiti s učenicima i događanjima iz romana za djecu “Folirant u razredu“ koji bi trebao biti lijepa knjiga-dar u svakoj knjižnici.
Prenosimo kratki odlomak iz romana, koji ilustrira živopisnost sredine, sela u kojemu se odvija radnja romana:
Nije se Stjepanu pretjerano igralo skrivača, za njega je to bila ženska igra i puno bi mu draže bilo da se igra nogomet. Doduše, onako neraspoložen zbog svršetka ljetnih praznika, nije vele ni mario za
društvo jer su mu lopta i njegov pas bili u cijelosti dovoljni. Samo kada je čuo Lukino ime, nije mogao ostati miran.
– I Luka je gori? – brzo je upitao.
– Aha – potvrdila je djevojčica – zovu te!
– Tako znači! – poskočio je Stjepan – usudio se doći! Pa kad je tako, ajmo gori!
Uz par brzih koraka, preskočio je kameni zidić, šutnuo loptu u
svoje dvorište, pustio Medu.
********************************************************************************************
Posljednja priča iz „Foliranta“ naslućuje najavu nastavka romana, jer je očito kako priča o učenicima i učenicama iz razreda nije završena, jer su se nevolje naslutile s pojavom pandemije „bolešćurine“, virusa korone koji se pojavio u Kini i ubrzo proširio u sve zemlje. Pokvarilo je to ljetovanje odraslima, putovanja, odlazak na more, ali ne i djeci, učenicima koji su nakon prve zbunjenosti zbog zabrinutosti odraslih, uskoro pronašli svoje zabave, igre za vrijeme ferija.
S dolaskom jeseni trebala je početi nova školska godina, ali s posebnim mjerama zaštite od širenja virusa korone, koja je počela i održavala se „na daljinu“ i u seoskoj školi, što se nije svidjelo ni učiteljima, a još manje učenicima. I tu se junaci romana brzo snalaze u novoj tehnologiji, na društvenim mrežama, svi imaju mobitele, svoje zatvorene grupe u kojima razmjenjuju poruke, dogovaraju se, ponovo smišljaju nove igre, zabave, koje se pretvaraju i u avanture. Jedna od njih je i pomaganje čovjeka koji se s izdržane robije vraća u selo, u staru kuću u kojoj dugo nitko nije živio. Riskirajući ljutnju roditelja djeca pomažu povratniku ne razmišljajući puno o njegovoj krivnji zbog kojega je odležao u zatvoru. Autorica u humanost djece koja pomažu nepoznatom čovjeku u opasnim vremenima širenja pandemije vješto upliće i ljubavnu priču bivšeg zatvorenika, a sve završava kao u dječjim bajkama, ono živjeli su u ljubavi sretno…
U drugom romanu “Sedmero znatiželjnih“ 23 su priče i ovaj put kao jedna cjelina, isprepletena zanimljivim nestašlucima koji samo mogu pasti na pamet bezazlenoj djeci koju ništa ne može spriječiti od znatiželje doznati „što se iza toga krije“, što se počesto pretvara u opasnu avanturu kakvu doživljava ili osmišljava i sedmero znatiželjnih učenika.
Ne znamo je li o školi, o nastavi „na daljinu“ još netko u hrvatskoj književnosti na ovaj način pisao, objavio roman, kako je to uradila duvanjska književnica Ivana Ćurić, a kroz priče o učenicima u malom selu, slobodno recimo prepoznatljivo duvanjskom, ali koji se može prepoznati i na mnogo širem području, dakle iako lokalnom po radnji romana i većem dijelu jezika kojim je pisan, ipak je načeta i na zanimljiv način opisana svjetska tema, globalni događaj koji još, nažalost, nije završio i ne vidi mu se kraj.
Ali, ne brinite, roman vas time neće opteretiti, nego ćete s lakoćom i bez prekidanja pročitati i drugi dio, odnosno roman „Sedmero znatiželjnih“, iz kojega, ilustracije radi zanimljivog pisanja i bogatstva jezika kojim je pisan i koji je obogatio hrvatsku književnost za djecu, donosimo kratki ulomak, onako s reda, jer su oba romana u cjelini posebno vrijedni čitanja i pričanja.
Odmah nakon Božića u župi su započele pripreme za prvopričesnike i krizmanike. Bila je to duga tradicija koja je subotom u jutarnjim satima okupljala učenike na vjeronaučno druženje. Pripreme su trajale svake subote do kraja svibnja ili početka lipnja kada su se svečano primali sveti sakramenti. Ove godine u prvopričesnike se ubrajala i Stjepanova generacija četvrtaša. Nije to bila obveza kojoj se on u početku radovao. Naprotiv, glasno je negodovao što je njegovo slobodno vrijeme uskraćeno i što sada barem subotom ne može malo dulje spavati. — Ali, ti se ionako rano ustaješ! – podsjećala ga je mama. — Nema to veze – mrštio se Stjepan – razlika je kada nešto moram i kada ne moram! — Bože mu zdravlja, isti je pokojni mu did. Ne nosi on badava didovo ime! – ponosno se smješkala baka promatrajući svoga miljenika. — Vaki mu je i did bio. Dobar ko kruv, pokoj mu duši, ali uvik bi se zbog nečega mršćio. Ma baš vako, ko i naš Stjepan! — Razmažen je – zavrtjela je glavom mama — najmlađi je pa mu se previše popušta. Treba s njim strože postupati, a ja sam očito previše popustljiva. — Ne bi ja rekla! – poskoči baka obraniti unuka – nije moje da se mišam, ali ti to i priviše zatežeš! Pusti dite da bude dite, a ja ti lipo kažem da je on na svoga dida. Ma, ni jaje ne liči jajetu ko on njemu, ja ti kažem.
www.tomislavnews.com/ Ljuba Đikić
