Svako selo ima nešto svoje. Tako i malo selo Seonica na jugoistočnom dijelu Duvanjskog polja podno Smiljevače krije svoju ljepotu. Upravo ta udaljenost od glavnih prometnica, a opet prekrasan pogled iz Seonice na Smiljevaču i Duvanjsko polje, te usađenost Seonice u genski kod svakog Seoničanina, čini Seonicu tako posebnom.
Svi uglavnom vole svoj rodni kraj, ali ima nešto čudno, zanimljivo i karakteristično za sve Duvnjake. Duvnjaci, iako iseljeni po cijelom svijetu duvanjske vizure i ljubav za duvanjski kraj nose doživotno, za jednu oktavu ili za jednu razinu više od drugih gradova. Vole i Imoćani Imotski, i Posušaci Posušje, Gruđani Grude, ali Duvnjaci kao što vole duvanjski kraj to ćete rijetko naći, pa su takvi, naravno i Seoničani.
Kada iz Tomislavgrada pogledate Lib planinu i pratite spuštanje Lib planine na jugu (Seončani, a i mnogi Duvnjaci rekli bi Smiljevače koja je jedan dio Lib-a), uočit ćete jedan pošumljeni trokutasti dio. Svaki Seoničanin, bilo da dolazi na Duvanjsko polje preko Privale od Buška jezera ili preko Šuice, odmah pogledom traži taj dio Smiljevače koji se zove Grabi, jer se ispod njega nalazi župna crkva u Seonici, oko koje se nalazi Seonica. Srce odmah počne brže kucati, a pogled s Privale na Smiljevaču i Grabe ili kada se počne spuštati od benzinske prema Mokronogama, pogled na Vrlokuk, Smiljevači i Grabe nema cijene. To je ono nešto što se novcem ne može kupiti.
Ispod samog sela vijuga Ričina mala rječica koja ljeti presuši, ali ipak u pojedinim dijelovima zaostane vode. Upravo je to razlog zašto svi Seončani znaju plivati, bar starije generacije. Bio je Galešića vir dubok kao sinjski kolac i mnoge generacije su u njemu naučile plivati. Vremenom je on zaplio, ali ispod Buljine luke nije nikada presušilo i mlađe generacije su tamo naučile plivati i uz plivanje provodili sate i sate u kupanju ili lovljenju riba. Markovače koje se protežu preko cijelog Duvanjskog polja i spajaju se s bukovičkim njivama, na istočnom dijelu završavaju u Ričini. Kada bi završila kosidba i vršidba upravo su Markovače preko puta Samčeva vrtla bile mjesto gdje se okupljala mlađarija na nogometu. Bilo je tu deset do dvadeset momaka, mladića, a i djece. Od 50-tog pa sve do 70 -tog godišta prošlog stoljeća, svi bi bili tamo. Na žalost radi se o prošlom svršenom vremenu, svega toga više nema, ali život ide dalje i dolaze neka nova djeca, neki novi oblici druženja i neki novi, suvremeni život u Seonici.
Upravo je ovih dana probijena cesta (koju radi Šumarija) koja ide s Poda (plato iznad Graba), u seoničku Veliku planinu. Cesta prvo ide do vrha Kuka, a zatim do vrha Smiljevače tj. do Ćorkanovića vikendice. Ako s Duvanjskog polja pogledate najviši vrh Smiljevače vidjet ćete crveni krov. To je Ćorkanovića vikendica koju su izgradila četiri brata, od kojih trojica žive u Australiji (Ferdinand, Jozo i Mate), a četvrti i najstariji brat Ivan je cijeli život radio u Njemačkoj, a sada svoje umirovljeničke dane provodi najvećim dijelom sa suprugom Ivom u Seonici, a zimski period u Njemačkoj. Kada ima ljubavi, a i mogućnosti, ni Australija nije daleko, bar ne za braću Ćorkanoviće i oni su ranije svako drugo, a u zadnje vrijeme svako ljeto u Seonici (covid pandemija je zadnja dva ljeta pomrsila planove, ali ovo ljeto su opet bili svi u Seonici).
Kod Ćorkanovića vikendice se ova nova cesta ili možda bolje reći novi put spaja sa starom cestom koja je iz Omolja išla u Veliku planinu. Od Nedine vikendice se nova cesta spušta prema Lončarima i dalje prema Ljubincu, izvoru koji nikada ne presuši. Od Ljubinca cesta vodi prema Crvenicama, a postoji i odvojak koji vodi za Kongoru.
Sada postoji 5 vikendica u seoničkoj Velikoj planini (uz Ćorkanovića tu je i vikendica Ivana Mirkovića, Nedina, Samčevića, Željkina). To je plato kada se popne na vrh Smiljevače, a tamo su sve seoničke obitelji imali staje i od proljeća do jeseni bi nekad davno tamo bili sa svojim blagom ( ovce, krave, konji). Sada na mjestu staja Seoničani prave vikendice i uživaju u divljoj, a tako pitomoj prirodi.
S vrha Smiljevače je prekrasan pogled na Vran, Čvrsnicu, Biokovo, Buško Jezero, Rakitno. ..Imate osjećaj kao da se nalazite na krovu svijeta.
I upravo zbog te ljepote i pogleda Planinarsko društvo “Orlova stina” iz Tomislavgrada napravilo je markaciju Planinarske staze hrvatskih kraljeva, koja ide od Vardića u Borčanima, penje se na Vrlokuk, zatim na vrh Smiljevače, te se spušta do izvora Ljubinac, a zatim penje do Gropčića i kao zadnji dio te staze ide spuštanje do Studene u Crvenicama, tako da je sama Smiljevača i cijela Lib planina na neki način otvorena za sve ljude dobre volje koji vole prirodu i lijepe vidike.
Iako vjetrenjače niču na sve strane Duvanjskog polja, što je dobro za gospodarstvo, a i sami grad, ovu Lib planinu koja se spominje u Ljetopisu popa Dukljanina kao mjesto Prvog hrvatskog sabora 753. godine i mjesto krunisanja kralja Tomislava treba zaštititi kao park prirode kako bi ostala netaknuta od vjetrenjača, ali i drugih oblika zagađenja i kako bi Seoničani i svi Duvnjaci i svi ljudi koji vole prirodu mogli i dalje uživati u njoj.
www.tomislavnews.com/Tekst i foto: Tomislavnews.com
