Ako ste ovih dana u Tomislavgradu primijetili visokog (207 cm), zgodnog mladića, širokog osmijeha, koji vam se čini nekako poznat, e, on je naš današnji sugovornik.
Jakov Kukić je 19-godišnji mladić iz Tomislavgrada, u kojemu je završio osnovnu školu i ubacio prve koševe u dvorani Osnovne škole Ivana Mažuranića u Tomislavgradu, kao osnovac postao je i član Košarkaškog kluba „Tomislav“.
Ovih dana stigao je iz Amerike na dvotjedni odmor u Tomislavgrad. Rado je pristao na intervju za Tomislavnews.com koji redovito prati.
Gospodine Kukiću, jeste li se poželjeli Tomislavgrada?
Jesam, prije svega obitelji, rodbine i prijatelja…A ovdje malo i napunim baterije, jer rijetko imam prigodu dolaziti iz Amerike, pa kad dođem baš se opustim, odmorim, uživam.
Možete li nam reći tko su vam roditelji?
Otac Jozo je porijeklom iz duvanjskog sela Bukovice, a majka Mirjana s Mijakova Polja, otac radi u EP HZ HB, a majka je profesorica u Srednjoj strukovnoj školi u Tomislavgradu, brat Toma studira pravo, najuže obitelj, a šira je brojna.
Podsjetite nas na svoje početke košarkaške karijere?
-Nakon igranja košarke za razred, u osmom razredu su pozvali igrati u Košarkaški klub „Tomislav“ gdje su me trenirali prof. Živković, pa Šimunović, a nakon njih Mate Baković, koji mi je, da spomenem i kum. Svi su oni vidjeli da sam nadaren za košarku, a i ja sam uporno i redovito trenirao, jer mi je, od svih sportova, košarka najviše prirasla srcu i ruci, haha.
Kad sam završio osnovnu školu dobio sam poziv iz KK „Split“, pa sam u srednju školu otišao u Split i igrao za „Split“. Osim za klub odigrao sam nekoliko utakmica i za U-16, odnosno U-18, za Hrvatsku košarkašku reprezentaciju.
Nakon što sam završio dva razreda srednje škole u Splitu zainteresirao sam se kako igrati, odnosno školovati se u Americi.
Mojoj želji brzo je udovoljeno: dobio sam poziv iz Indiane, iz grada LaPorte, iz škole La Lumiere, pa sam ubrzo dobio vizu i otisnuo se „preko oceana“.
Mlad si, kako su tvoji roditelji reagirali na tvoju želju i tvoj odlazak daleko od kuće?
Roditeljima, siguran sam, nije bilo svejedno, ali su rekli ako je to moja želja da me neće sputavati, da će me podržati. Tako je i bilo i stalno imam njihovu podršku, kao i brata Tomislava. Nedavno sam završio srednju školu u Indiani i otac Jozo mi je bio na maturalnoj svečanosti.
Imate li američku stipendiju ili te roditelji financiraju?
Imam punu američku stipendiju što uključuje plaćanje stana, hrane, udžbenika, školarina, dakle sve što treba mladom čovjeku da ugodno živi. Ja stalno igram za klub koji je pri školi i koji je uspješan, a i trener i ja samo zadovoljni igrom.
Koliko puta imate trening?
Najčešće dva puta dnevno, dakle po cijeli dan sam zauzet, školom, treningom, utakmicama, putovanjima na utakmice, tako da vrijeme jako brzo prođe.
Ima li još tko od Hrvata s Vama u školi, u klubu, kako se se privikao?
Nema nitko od naših, malo mi je teško bilo u početku, ali čim sam svladao jezik da se normalno mogu sporazumijevati, začas sam se navikao i na školu i na treninge, koji se razlikuju od naših. Profesori rade s vama i pojedinačno, a tako i treneri, dakle svima je stalo, ako ti pokažeš interes, želju…pomoći ti.
I što sad, nakon odmora u Tomislavgradu?
Vraćam se u Ameriku, već sam upisao fakultet i to elektrotehniku, zanimanje i majke mi i oca, pa eto i mene to povuklo, elektrotehnika me zanima. Nastvit ću, naravno, igrati košarku, sada za studentski klub.
A želja Vam je?
Kao i većini košarkaša jednoga dana zaigrati za NBA i svakako završiti fakultet.
Mislite li se vratiti živjeti i raditi u Tomislavgrad ili…?
Ima još do toga, a meni se sviđa život u Americi, tako da još ne razmišljam dugo u budućnosti.
Imate li djevojku i kako mi u kažemo „ je li naša“?
Imam djevojku i nije naša, moja je, haha. Amerikanka je.
Na kraju ovoga kratkog intervjua, hvala i ako imate još što dodati?
Ništa posebno, osim pozdraviti sve čitateljice i čitatelje Vašega Portala!
www.tomislavnews.com /Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto: privatni album
