Oni koji imaju sreću i mogućnost gledati TV Laudato sigurno su zamijetili mladog, simpatičnog novinara i voditelja Josipa Bartulića, a mi, po običaju, čim pročitamo prezime i zazvuči nam poznato, duvanjsko, moramo provjeriti ima li ta osoba veze s Duvanjskim poljem i kakve.
To smo učinili i ovih dana kada smo pratili Veliki duhovni koncert „ Progledaj srcem“ u dvorani zagrebačke „Arene“. Oko najave tog koncerta na TV Laudato često se vidjelo upravo Josipa Bartulića, pa smo razgovor s njim počeli baš od tog uspješnog duhovnog koncerta, a tražili odgovore na još nekoliko pitanja, među inima i o njegovom porijeklu.
Gospodine Bartuliću, kakva je Vaša uloga bila u organiziranju koncerta „Pogledaj srcem“?
Najveći koncert popularne duhovne glazbe u Hrvatskoj „Progledaj srcem“ svjetla reflektora ugledao je još 2014.godine u tadašnjem Hypo centru. Krenuo je dalje u Dom sportova, potom u Košarkaši dom Dražen Petrović da bi 11. svibnja ove godine do kraja popunio zagrebačku Arenu. 18 000 ljudi došlo je iz raznih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Njemačke, Austrije i Švicarske. Teško je u jednoj rečenici opisati ono što se tu večer dogodilo. Predivno, veličanstveno… Možete zamisliti kada toliki broj, većinom mladih ljudi, slave Boga. Evo, i sad se ježim dok piše o tome.
Moj zadatak tu večer bio je novinarski. To je značilo uzeti mikrofon u ruke i s kolegom snimateljem trčati po izjave izvođača, publike i drugih gostiju. Za našu emisiji „Izdvojeno“ napravili smo veliku reportažu sa samog događaja, koja u gotovo 23 minute preslikava samo jedan mali dio onoga što se „na terenu“ stvarno dogodilo.
Jeste li zaposleni na Obiteljskoj TV Laudato i ukratko: kakva je ta televizija, po čemu je specifična?
Mogu s ponosom kazati kako ću na ljeto proslaviti svoj 4. rođendan na televiziji Laudato, koja je donijela jednu revoluciju u hrvatski medijski prostor. Laudato je obiteljska televizija, koja promiče kršćanske vrijednosti. S emitiranjem smo krenuli na Božić, 2015. godine. Naš program zajedno mogu gledati svi uzrasti, a roditelji se ne trebaju plašiti da će im djeca gledati nešto što ne bi smjela. Pokriva aktualnosti s naglaskom na pozitivne vijesti, kako iz života Crkve tako i svijeta; područja sporta, komedije, kulinarstva, zdravstva, dječjeg i animiranog programa te književnosti, duhovne glazbe i proizvodnje vlastitih dokumentarnih filmova. Gleda se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Europi, Sjevernoj Americi, Australiji i Novom Zelandu. Cilj nam je ući u svaki hrvatski dom!
Prošle subote ste pratili “Hod za život“ organiziran u nekim hrvatskim gradovima. Je li Laudato bio pokrovitelj ili ste samo pratili kao novinar- izvjestitelj?
Radi se o 4. nacionalnom Hodu za život, obitelj i Hrvatsku kada su brojni građani naše Domovine izišli na ulice i stali na stranu života! Stali su na stranu onih koji spadaju među najugroženije, a to su nerođena djeca. Hodom su dali i podršku svakoj obitelji i svakoj trudnici, ocu i majki! Ove godine Hod za život održao čak dva vikenda, u dva nova grada: Zagrebu, Splitu i Rijeci pridružili su se Zadar i Osijek. Televizija Laudato bila je pokrovitelj Hoda, te smo specijalnim emisija uživo pratili oba vikenda kada se hodalo za život. Moje kolege bili su u Splitu, Zadru, Rijeci i Osijeku dok sam ja bio zadužen za Zagreb.
Kao što sam u javljanju i rekao, bilo mi je iznimno drago što sam taj dan mogao biti u Zagrebu i kao novinar pratiti taj veliki događaj.
Naš portal Tomislavnews.com redovito prenosi video uratke kratkih, humorističnih igrokaza „Božanstvena komedija“ TV Laudato, jeste li u tu angažirani?
Drago mi je da ste prepoznali ono što ekipa „Božanstvene“ radi. Momci su sjajni. Ja nisam u njihovoj ekipi. Uređujem emisiju „Dudo i prijatelji“ zajedno s Dubravkom Šimencom, te uređujem i vodim emisiju „Čujte i počujte“.
Što ste po zanimanju i koji ste fakultet završili?
Preddiplomski studij novinarstva završio sam na Filozofskom fakultetu u Mostaru, dok sam diplomski studij novinarstva završio na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Još dok sam studirao u Mostaru htio sam napraviti promjenu, htio sam se prebaciti na Sveučilište u Zagrebu. Bogu hvala uspio sam.
Ta mi je promjena dobro došla, preporučio bih to svima, bez obzira o kojem se sveučilištu radilo. Često se sjetim jednog profesora sa Sveučilišta u Mostaru koji mi je to otprilike opisao ovako: „Usporedi to s putovanjem. Kada svaki dan putuješ jednom rutom susrećeš iste ljude, ista mjesta, krajolik ti je i manje-više poznat, gledaš iste stvari. Drugi dan se odluči putovati drugom rutom. Upoznat ćeš nove ljude i nove ljepote. Doživjet ćeš neka nova iskustva“. Stvarno je tako.
Je li novinarstvo bila Vaša želja, ljubav, kada ste otkrili novinarstvo kao svojevrsni poziv?
Ja pod „pozivom“ podrazumijevam nešto drugo, dok pod svojim poslom smatram onim što radim kako bih preživio, u ovom slučaju novinarstvo. No svakako se slažem da je novinarstvo jedan specifičan posao. Kada sam ga otkrio? Ne postoji određen trenutak. Ulazak na fakultet meni je bila prva stepenica. Studiranje je učinilo svoje. Učenjem počinješ shvaćati o čemu se tu radi, dobivaš određena znanja koja će ti kasnije poslužiti u poslu. Potom dobivanje diplome, kao svojevrsnog ključa za izlazak na tržište rada. No odlazak „na teren“, odnosno obavljanje samog posla, nešto je drugo. Izgleda kao jedan novi početak. Ja sam novinarstvo doživio kao jedan odgovoran i težak posao, ali u isto vrijeme prekrasan. Barataš s raznim informacijama, koje nekome trebaš prenijeti – trebaš prenijeti istinu! Ono što nas novinare muči često su termini: odlazak na teren, povratak, pisanje teksta i montaža, jer večeras mora biti u programu! Na televizoru to sve izgleda jako lijepo i svjetlucavo, no kada ste s druge strane kamere onda je to jedna sasvim drugačija priča. Posao ne završava onim službenim završetkom na kraju radnog dana. Kao novinar trebam jako puno čitati, educirati se, istraživati. Sve je to dio moga posla.
U isto vrijeme je i prekrasno, jer ovaj posao uvodi u ono u što drugi nemaju mogućnost ući. Svakodnevno susrećete razne ljude. Slušate njihove priče koje su vesele, uspješne, a ponekad i jako teške. Na vama je da tu priču upakirate i prenesete, u mom slučaju, gledatelju. Ja često kažem kako u svojim rukama imam nešto što ću dati nekome, odnosno određenu priču svojoj publici. Oko vas je stalno nešto novo, kreirate javno mišljenje, pokrećete javnost. U svom poslu upoznate brojne poznate i utjecajne osobe, pričate s njima licem u lice. Putujete, ljudi vas traže, zovu, pišu vam poruke… Jako je lijep osjećaj kada vam netko pogleda emisiju i pozitivno prokomentira.
Novinarstvo mi je velika ljubav, ali bilo je tu i drugih ljubavi. Obožavam letjeti hehe.
Jeste li dugo čekali zaposlenje i zašto na TV Laudato?
Ja sam krenuo kao volonter, da bih danas bio stalni zaposlenik. Nije jednostavno dobiti stalno zaposlenje na početku, potrebno je tu rada, ali i strpljenja. Zašto Laudato?
Mislim da je tu Providnost učinila svoje! Još dok sam studirao u Mostaru i u svim tim planovima oko prebacivanja u Zagreb, počeo sam razmišljati o poslu. Imam na Nebu jednog dobrog zagovornika, svetog Josipa, koji se i sam u svom zemaljskom životu trudio oko Isusa i Marije, kako bi ih svojim radom prehranio. Rekao sam mu da bih htio početi raditi, nije bitno kada, ali ipak bih volio da bude uskoro. Počeo sam se moliti i već za koji dan pročitam kako će se pokrenuti televizija Laudato. Bilo je nekako na završetku preddiplomskog studija, javio sam im se i nikada neću zaboraviti direktoricu televizije Laudato Kseniju Abramović koja me usred predavanja zvala i pitala kada ću doći na razgovor. Otišao sam u Zagreb, dogovorio pojedinosti i krenuo raditi i prije nego sam upisao diplomski studij.
Postoji i drugi razlozi zašto LTV, teško ih je nabrojati. Pokušat ću to u nekoliko primjera objasniti. Prije nekoliko godina bio sam na Bleiburgu. Počela je padati kiša i čovjek koji je stajao ispred mene nije imao kišobran. Pozvao sam ga sebi i tako smo počeli pričati. Objasnio sam mu kako živim u Zagrebu i kako se bavim novinarstvom. Čovjek mi je odgovorio: „Kad se već baviš novinarstvom, zbog čega ti ne bi radio na televiziji Laudato?“ Nasmijao sam mu se i objasnio da radim! Ljetos me posao doveo kući. Kada smo ja i kolega prelazili granici, carinici koji su vidjeli logo na automobilu bili su oduševljeni i pozivali nas da dođemo i kod njih popratiti razne događaje. Uđete u banku i kad teta sa šaltera otvori vaše podatke i vidi vaše podatke onda kroz osmjeh kaže „A vi radite na Laudato TV-u. Mi to gledamo“. Hod za život kojeg smo spomenuli: teško je bilo proći između svih tih ljudi, a da nas ne pozdrave kada nas prepoznaju. „Vidite Laudato!“.
Sada nam recite o sebi: gdje ste rođeni, kada, gdje školovani, gdje sada živite, što planirate u budućnosti?
Rođen u Tomislavgradu 1993. godine. U Kongoru sam išao u osnovnu školu dok sam srednju završio u Tomislavgradu. Jedan dio obitelji mi je dolje, dok je drugi u Njemačkoj. Ja živim u Zagrebu, kao što sam rekao, već nekoliko godina. Dobro sam se udomaćio tu. Što se tiče budućnosti, prepuštam Bogu.
Koliko ste vezani za Duvanjsko polje, Tomislavgrad, Kongoru? Koliko često dolazite u rodni kraj?
Dođem kad god mogu, može me se vidjeti i uživo haha. Prije sam dolazio češće, no u zadnje vrijeme, zbog svih obveza to se promijenilo. Bitno mi je da sam dolje blagdanima, da s obitelji provedem te dane. Volim doći, odmoriti se. Volim biti „kad se svi iskupe“!
Osim rada na televiziji, čime ste još preokupirani?
Teško je biti nečim drugim preokupiran uz rad na Televiziji. Nađe se vremena za strani jezik, uživanje u čitanju. Postoji određeni san o odlasku u teretanu, pa se nadam da ću ga ostvariti. Odlazak na nedjeljnu svetu Misu kod naših hercegovačkih franjevaca također mi je na vrhu prioriteta. Zagreb nudi široku lepeza onoga čime možeš obogatiti svoje vrijeme. Postoje određene humanitarne udruge u koje zavirim kad stignem, a tu su i razne zajednice mladih koje su jako dobre.
Kažu da je tanka niti između novinarstva i književnosti, ja jeste li se okušali u književnosti?
Nisam! Kad bi ste me pitali želim li napisati knjižicu od nekoliko stranica ili snimiti dokumentarac od sat vremena, odmah bih pristao na dokumentarac. Televizija je medij slike. Jednostavno to čovjeka privuče.
Pratite li događanja u duvanjskom kraju, u B i H, a kako se najčešće informirate, što od medija čitate, pratite?
Zavirim tu i tamo na duvanjske portale, između ostaloga i na Vaš. I evo mogu pohvaliti ono što radite. U vremenu kada smo se svi nekako razbacali na sve strane, to je jedan od načina da se povežemo, pročitamo što je novo kod kuće, da na neki način osjetimo da smo bliže. Vi kao medij imate tu mogućnost i zadaću da objektivnom informacijom prikažete što se događa u Općini.
Događanja u Bosni i Hercegovini ne pratim, osim kada su u pitanju neki događaji koji se ne mogu zaobići. Novinari se moraju specijalizirati za određeno područje, a mene jako zanima vjersko novinarstvo. Svakodnevno se susrećem s vijestima iz života Crkve. Često sam na takvim događajima, a što se tiče medija tu su razne vjerske agencije, specijalizirani portali, TV i radio, tu su i razna priopćenja… Tisak manje čitam, ali obožavam sam sjesti u svoj omiljeni kafić i čitati novine.
www.tomislavnews.com/ Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto: privatni album
