To moraš vidjeti, rekao mi je Josip Dujmić ovog ljeta dok smo pili drugačija vina na Visu u njegovoj prvoj Karijoli. Potom mi je to ponovio u sličnim okolnostima nedavno u Gornjem Vakufu. Jop ima ultimativne vrlo osobne kriterije kada procjenjuje vino. Traži u njima životnu energiju, usudio bih se reći po cijenu da budem patetičan. Uostalom, patos nije mana kada je primjeren okolnostima. A Jop nije štedio superlative s kojima je inače ekonomičan.
Ono što moram vidjeti su vinogradi vinarije Knebu. I vidio sam: doslovce k nebu. Vinogradi se uzdižu nad Duvanjskim poljem, od 920 metara nadmorske visine do čak 965 metara. Zapravo su to najviši komercijalni vinogradi na svijetu. Kažem komercijalni jer su zasađeni trsovi i na višoj visini, primjerice u Švicarskoj, ali radi se o malim nasadima. Argentinski se vinari hvataju vinogradima na visinama iznad tisuću metara, no u pitanju je marketinški trik. Zasade vinograde u dolini i par trsova “na vrh brda” pa deklariraju samo planinsku kotu.
Vinarija Knebu njeguje već sada u prvoj fazi više od 10.000 boca po berbi, isključivo od grožđa spomenutog nebeskog vinograda.
S ovakvom pričom mogao bih zavarati neupućenog čitatelja. Vlasnik Ivica Dilber nije težio nekoj ginesovskoj priči za knjigu rekorda. S druge strane zaista se upustio u pustolovinu koja ga je potpuno progutala i odvukla od vrlo uspješne poslovne karijere. Nije zasadio samo lozu na blago rečeno neuobičajenoj nadmorskoj visini. Učinio je to na padini na kojoj nitko nikada nije sadio niti jedan trs. Govorim to zato što dobro pamtim Ivicu Matoševića i njegovu potragu za svojim prvim vinogradom, slikovitom Grimaldom. Ivica je doktorirao u Italiji na vinogradarskoj temi (mikoriza na korijenu loze). Navodim to zato što je koristio sve najsuvremenije znanstvene metode kada je tražio optimalno zemljište za budući vinograd. No odustao bi od potencijalne lokacije kada bi mu starosjedioci rekli da na tom zemljištu nitko nikada nije uzgajao grožđe.
Ivica Dilber nije tražio sigurnost tradicije. Svoju priču ne gradi na čvrstom opipljivom nasljeđu nego na maštovitoj viziji. Ipak iz Zagreba u kom je razvio posao u postojbinu se vratio nošen riskantnim ali racionalnim argumentima. Kada me nedavno odveo u vinograd Sunce je termometar guralo prema četrdesetom podjeljku. Noću odmah potom temperatura pada za dvadeset pa i više stupnjeva. Grožđe obožava ovakve ekstreme. Danju se napaja sunčevom energijom, noćna svježina donosi mirne vegetacijske snove. Uporni vjetar onemogućava napasnicima da se skrase na trsovima. A uživaju neopterećeni: kada bobe u jesen dozriju na svakom trsu bude tek kilogram grožđa.
Hodočašće uzvišenom vinogradu neupućenom može biti pogibeljno. Usred redova loza duboka je provalija, zapravo iskopina buduće vinarije, jer sadašnja u Tomislavgradu samo je provizorij. Projekt je, naravno, jedinstven. Vinarija će se iz podzemlja tek ovlaš uzdizati nad zemlju da otvori veličanstven pogled na Duvanjsko polje. No to je treći dio moje priče. Prije nje vrijedi opisati pet etiketa vinarije Knebu. Zasad ću samo reći da su potpuno u skladu s vinogradom iz kojeg potječu, prava nebeska vina, objava je stranice Rene s guštom
www.tomislavnews.com
