Kinezi u ovom kraju opet čudesa rade.
Eno ih, dižu novi most, sad preko Neretve i zemlje Hercegove, tamo kod Počitelja, Čapljini za leđima, taman da staneš i ne znaš čemu bi se radije divio, onome gore ili ovome dolje.
Čudo, rekosmo. No, čudesima tu nije kraj. Nešto dalje, u jami koja uzalud Mostar od strašna svijeta sklanja, Igor Krezić diže tvrtku o kojoj je ova reportaža jedino što nevješt čovjek može napisati, donosi Slobodna Dalmacija.
Ne smeta Igoru Kreziću što ste za njega prvi put čuli tek jučer. Dapače, i to mu je bilo previše pa ga u ovoj našoj priči praktično neće ni biti. Iako ćemo ga stalno spominjati.
Sreli smo ga tek na tren. Izišao je iz svoje bijele Tesle, pružio nam ruku, zaželio ugodan boravak među njegovim zaposlenicima i odjurio. Da bi se šetao. Do Čapljine. Nekih pet sati u jednome smjeru.
– Dan je idealan za šetanje – nasmijao se i nakrivio nevidljivi šešir.
U Mostaru je, pred Svisvete, bilo 27 stupnjeva Celzijevih. Hlad se dobro plaćao, a Igor Krezić točno se u podne uputio na pripeku. I nije se zakleo da se neće zatrčati. Jer, trči mu se u posljednje vrijeme. Baš trči. Eno je nekidan u Ljubljani istrčao polumaraton. Svoj prvi.
– Sigurno ne i zadnji! – domeće.
PRECIZNOST JE SVE
Trebala su mu dva sata. Točnije, jedan sat, da budemo precizni, i 59 minuta. Jer preciznost je kod Krezića bitna. Najbitnija. Sve što ima i što jest može zahvaliti preciznosti. Precizan je bio i kad je onomad skočio kroz prozor pred očima šokiranih djelatnika. Nisu oni imali pojma da ga u podnožju čeka zračni jastuk pa su vrištali od straha. I na YouTubeu je sve zabilježeno. Jedan prijatelj, koji je s njim od samih početaka poslovnih avantura, “budalu” je i ošamario.
– Održao je govor nakon što se vratio s godišnjeg odmora i bacio se. Strašno nešto. A sve je do u detalje bio isplanirao, kao što i inače uvijek radi, takav je on. Samo dvoje ljudi iz cijele firme znalo je što će se dogoditi, Peđa i jedna trudnica kojoj je rekao što će napraviti da joj se od šoka ne bi što dogodilo, a svi mi ostali smo popadali u nesvijest, ma bjež‘ – prisjeća se Ivana Perković.
Ivana je direktorica ljudskih resursa u “NSoftu”. Firmi koju je Igor Krezić osnovao još 2008. godine – u garaži, a gdje drugdje – i koja danas ima više od 300 zaposlenih. I klijente u 35 zemalja iz cijeloga svijeta, od Kanade i Ekvadora preko Kolumbije i Kostarike do Namibije. Znate li vi uopće gdje je Namibija?!
Core business im je izrada softvera za kladionice i igre na sreću te osmišljavanje samih igara, ali i izrada sustava iz domene sigurnosti, što ih, s obzirom da tržištu nude i softver i hardver, čini jedinstvenima u svijetu. Uostalom, o “NSoftu” dovoljno govori i činjenica da posluju s Amerikancima. Da su svako malo u Las Vegasu. Da se za njih znade i u Meki industrije klađenja. Da su, ako vam još nije jasno što rade, naftu iz Hercegovine došli prodavati u Teksas. I da im odlično ide.
– Istina, ne možemo se požaliti – zadovoljan je i Dario Jurčić, direktor “Nsofta”.
Za sebe kaže da je “gamer” koji je postao CEO. Još kao klinac imao je internet gaming caffe. Jedan od dva najbolja u gradu. Drugi, jedva dvjesto metara udaljen, držao je Igor Krezić.
– Bili smo ljuta konkurencija – smije se Dario.
Danas je “NSoft” praktički u njegovim rukama. Krezić mu je prepustio donošenje svih važnijih odluka. I nije pogriješio.
– Kad sam se javio na oglas za posao u “NSoftu”, nije mi bilo svejedno. Bojao sam se da me Igor ne najuri čim me vidi. A on se oduševio. Bilo mu je drago što netko koga poznaje i za koga je siguran da zna posao želi raditi u njegovoj firmi. Takav je on, nema kod njega nikakvih drugih kriterija osim rada i znanja – govori Dario.
PRAVA TVORNICA, S TRLIŠIMA
Diplomirao je na Fakultetu strojarstva, računarstva i elektrotehnike u Mostaru, neko je vrijeme radio u banci, a sada je direktor međunarodno priznate i nagrađivane kompanije, jedne od najbrže rastućih u srednjoj Europi i najpoželjnijeg poslodavca u Bosni i Hercegovini.
Skroman je pa na sve ovo samo šuti. Volio bi da je Igor s nama pa da i on štogod reče. Ali Igor ima važnija posla, eno ga šeta do Čapljine.
– Takav je on, kad nešto odredi, nema nazad – sliježe ramenima Dario.
Kad su ono suparnici bili, gledali su se kao što se rđava braća gledaju. A sad im nadaleko nema ravnih. Lako za Mostar, tu, kažu nam Dario i Ivana, malo tko i zna da “NSoft” baš toliko valja, ali što ih svud okolo cijene, to je nešto. Igor blagoslivlje dan kad mu se Dario javio na oglas.
– Dođite da prvo ovo vidite – vode nas Dario i Ivana u “Stark”.
A “Stark” je još jedna kompanija koju je osnovao Igor Krezić. I u njoj se, da sad ne kompliciramo stručnom terminologijom, izrađuju terminali za “NSoftove” inovacije. “Stark”, ukratko, priprema hardver za “NSoftov” softver. I prava je tvornica, s teškim strojevima, bukom i radnicima u trlišima. I s golim, nabujalim ženama okačenima po zidovima.
– “Stark” je počeo prije jedno šest godina kao Igorov “side” projekt. Jedna mala ekipa od nekih pet, šest ljudi izradila je prvi prototip terminala za igre na sreću, eno onaj tamo u kutu, što se Igoru jako svidjelo te je nastavio razvijati “Stark”, koji je s vremenom narastao na sadašnjih šezdesetak zaposlenika, da bi na koncu došao u potpunosti i pod “NSoftovo” vlasništvo – tumači Dario.
A sam “NSoft” nedavno je također promijenio vlasničku strukturu te ga je preuzela švicarska tvrtka “Sportradar”.
– Riječ je o ogromnoj sport tech kompaniji, vodećem svjetskom proizvođaču, da tako kažem, podataka unutar industrije sporta kojemu je jedan od većih dioničara i Michael Jordan. Oni su dosad bili naš suvlasnik, da bi im Igor nedavno prodao većinski paket dionica – objašnjava “NSoftov” CEO.
“NSoft” se na tržište probio prije svega kvalitetom. A potom i unikatnim proizvodom.
– Teško bismo mogli izvoziti u Sjedinjene Države ili u Njemačku da nismo dobri. A mi ne da smo dobri, nego smo najbolji na svijetu, to mogu reći bez imalo lažne skromnosti – tvrdi Dario.
Jedna američka tvrtka, ime je poslovna tajna, nedavno im je naručila 30 terminala. Uz napomenu da moraju biti gotovi za 15 dana. Organizirali su i Boeing 747 koji je čekao u Frankurtu da preuzme robu. Za cijenu nisu pitali.
Tajna “NSoftova” uspjeha krije se u modularnosti njihova proizvoda. Ne samo da klijentima nude i softver i hardver, nego im daju i mogućnost biranja.
– Većina naših konkurenata nudi “play station”, to je to, uzmi ili ostavi, a mi kupcu omogućujemo da sam odabere što želi, i da to dobije u najboljoj kvaliteti. Zato vam i ne mogu reći koliko košta jedan naš terminal, s obzirom da cijena, ovisno o zahtjevima kupca, može varirati od 2000 do 10.000 eura – napominje direktor.
Slušamo i zapisujemo. Uzimamo i kalkulator. Ozbiljne su stvari u pitanju, milijuni su u igri. Taman idealno za provokaciju.
Dario?
– Recite?
Kako su terminali programirani, svako koliko “daju” novac?
– Ahahaha… ne daju, nema takvoga programa, niti namještaljki, ne brinite, svi su terminali visokocertificirani i prekontrolirani sukladno strogim zakonskim okvirima država s kojima poslujemo.
Znači, gazda nekog automat kluba ne može podesiti aparate na željenu razinu isplate?
– A čujte, negdje je to možda i moguće, ali u našem poslovnom svijetu, gdje je na tržište nemoguće izići bez certifikata, takva opcija ne postoji. Mi radimo s najboljim svjetskim certifikacijskim kućama, dok država određuje mogućnost dobitka, odnosno postotak obaveznog povrata novca igračima. Govorim, naravno, o igrama na sreću jer sportsko klađenje ovisi isključivo o rezultatu. No, najvažnije je da sve ide u smjeru zabave, a ne crnog kockanja i da je pravna regulacija maksimalna.
Po tome gubitnika ne bi trebalo ni biti.
– “Betting” industrija ide na količinu, na brojnost igrača, i tu leži zarada. Mali postotak od velikog broja uplata, to je cijela filozofija ovog biznisa. A mi smo tu da zajamčimo kvalitetu i sigurnost platforme na kojoj se te igre odvijaju.
‘MA KAKAV BEVANDA‘
Dok razgovaramo, obilazimo “Starkove” pogone. Idemo iz hale u halu. A u svakoj nas dočekuje muzika. Na najjače. Ima svega. Miješaju se hrvatski pop, srpski folk i američki rock, a terminali samo niču. Slažu se kao lego kockice.
Pridružuju nam se Ivan Soče, “Starkov” operativni direktor, i Marko Jurić, voditelj tima inženjera. Dok pričaju, oči im se žare. Mladi su i zaljubljeni. Gledaju u terminale, crvene, plave, zelene, kao što slikari u vlastite slike gledaju.
Satima bi “starkovci” o svojim patentima mogli govoriti. Do u detalje objašnjavati od čega su načinjeni. Svaka legura im je poznata. Svaka vlas. Svaki šaraf. Nije ih, uostalom, Igor Krezić slučajno odabrao.
Kod njega, jer takav je on, nema zaposlenja po babu i stričevima. Ili po političkoj liniji. Kako sugeriraju neki sarajevski mediji. Pisali su, pa smo i mi prenosili, kako je Igor Krezić rođak poznatog bosansko-hercegovačkog HDZ-ovca Vjekoslava Bevande i da mu je upravo Bevanda omogućio da stigne do prvog milijuna. A poslije je, znamo to iz mnogih ovdašnjih primjera, sve puno lakše. A pisali su, pa smo i mi prenosili, da je za prvog direktora tek osnovanog “NSofta” bio stavio Stjepka Čordaša, čiji je otac Davor također utjecajni BH HDZ-ovac.
Krezić se ne zamara time previše, tvrdi da je sve to laž, odnosno dio političkih igara BH medija.
“Ne da mi Vjekoslav Bevanda nije rodbina, nego se nikad u životu nismo sreli, niti smo imali ikakav kontakt. A Stjepko Čordaš bio je direktor “NSofta” samo iz razloga svoje stručnosti. Da nije medija, ne bih ni znao čime mu se otac bavi, kao što ne znam niti čime se bavi otac sadašnjega direktora”, napisao nam je Krezić u poruci dok smo dogovarali posjet Mostaru.
Intervju nije dolazio u obzir. Igor Krezić ne daje intervjue. Razgovarao je tek s Aleksandrom Stankovićem za potrebu njegova dokumentarnog serijala “Vjetar u kosi”. I izrekao nešto zbog čega su svi preko noći čuli za “ekscentričnog poduzetnika iz Mostara”. A i to je bilo slučajno, jer je na dan snimanja padala kiša pa su umjesto vožnje motorima Krezić i Stanković odabrali ćakulu. U kojoj je Igor Krezić otkrio da je 2017. godine “izišao ususret” kolegi iz Zagreba.
Kolega je bio Mate Rimac, “izlazak ususret” značio je posudbu 300.000 eura, a ostalo je povijest.
“Rimca sam upoznao dva dana ranije. Razgovarali smo o poslovanju i on mi je dao neke informacije o svom investitoru. Meni je bilo jasno da je prevarant i da će ga zeznuti i rekli smo mu da ćemo pomoći ako možemo. Nekoliko dana kasnije smo se čuli i izišli ususret. To je ništa u njegovom putu. To je bila mala premosnica da taj mjesec prođe kako treba”, kazao je Krezić i završio pod snopom reflektora.
Rimac je, naravno, sve potvrdio. Na Facebooku je objavio da mu je Krezić “spasio firmu”. Dodao je i da Krezić “nije neki milijarder” jer je tih 300.000 eura što mu ih je bez ikakva razmišljanja dao bio “praktički sav keš koji je tada imao”.
“Njegovi zaposlenici su mu govorili da je lud”, napisao je Rimac, a mi smo provjerili.
I jesu, stvarno su mu govorili da je lud. A Igor Krezić im je mirno odgovarao da su u pravu. I da oni, uostalom, to odavno znaju. I da baš zato vole raditi za njega. Naljutio se tek kad su mu prigovorili što nije uzeo udio u Rimčevoj firmi. Kakav bi on, reče im, bio čovjek da se na tuđoj muci bogati.
“Igora je teško opisati koliko je to ludo i posebno biće. I koliko je takvih njegovih djela za koja se nikad neće saznati”, dodao je u svojoj objavi na Facebooku Rimac. Uz zaključak da je Krezić “čovjek koji prolazi kroz zidove”.
I koji se upravo sada šeta 40 kilometara od Mostara do Čapljine umjesto da razgovara s novinarima. A mi se i dalje šetamo “Starkom”. Čije se ime podudara s imenom slavnog Marvelova junaka. I ekscentrika Tonyja Starka.
– Je li slučajno? Naravno da nije – čudi se našem pitanju Dario.
Mjesečno izbace do 200 terminala. A to nije ni blizu onoga što “Stark” može.
– Industrija je ogromna, baš ogromna, a mi smo u toj priči tek promil te imamo neslućene mogućnosti razvoja. Ma, mi smo zapravo tek na početku – vele uglas “Starkovi” rukovoditelji.
SVAKI JE RADNIK KAO PRVO ČOVJEK
Domagoj Jurić Đuro nije na početku. On je strojar veteran. Radio je dvadeset godina u “Aluminiju” i kaže da se s ovim u “Starku” to ne može usporediti. I ne samo zbog toga što tamo sigurno ne bi smio ukrasiti zid zastavom s koje mu kosti grije Bob Marley.
– Tamo je bilo dosta terora, a ovdje je obiteljska atmosfera. Milina za raditi. I s kolegama i sa šefovima – priznaje Đuro.
Briga za radnike usađena je u temelje svih Krezićevih firmi. Svaki radnik prije svega je čovjek pa se prema njemu tako i ophode. U Odjelu ljudskih resursa, koji brine o svim djelatnicima, na raspolaganju su im i dva psihologa. Jer zadovoljan radnik osnova je svakog poslovnog uspjeha. A zadovoljan može biti samo ako mu je: a) ugodno radno okruženje i b) ako je dobro plaćen.
A u “NSoftu” plaće su daleko iznad bosanskohercegovačkog prosjeka. A povišicu možeš dobiti i nekoliko puta godišnje. Praktično svaki put kad zaslužiš. A ne kad se dodvoriš šefu. Ili kad denunciraš kolege.
– Nema toga kod nas, niti ja s povišicama i plaćama imam veze. Svaki odjel ima svoj budžet i ljude koji odlučuju kako će novac biti raspoređen. Nema kod nas uravnilovke te uopće nije rijetkost da dvije osobe koje naizgled rade isti posao imaju različitu plaću – navodi direktor Jurčić.
Različit im je i ručak. Kao u restoranu. U “Starku” biraj što želiš. Jelovnik se mijenja na tjednoj bazi, a prošli tjedan na izbor su im bili svinjski gulaš, bečki odrezak, hamburgeri, špageti s umakom od tune…
A dio djelatnika “NSofta”, jer vrijeme je da se i tamo preselimo, zatekli smo i u kafiću. Usred posla. Kao da smo u Splitu. Razlika je tek što je kafić tvrtkin, i što je poželjno malo se odmoriti, razbistriti glavu, pobjeći od posla. Na koji se dolazi kad hoćeš. I ako hoćeš.
– Rad od kuće se podrazumijeva, no većina naših djelatnika želi raditi iz prostorija tvrtke, što nas čini ponosnima jer znači da im je okruženje ugodno i poticajno – ističe Ivana Perković.
Radni dan traje sedam sati, a svakome je omogućeno da sam izabere kad će početi raditi. Može u sedam ujutro, a može i u deset. Klizi kako ti paše. I pazi prvo na sebe pa na firmu. Jedino tako svima može biti dobro.
– Skupa odrastamo, i mi i firma. U početku nam je sve bio party, zabava, putovanja, a sad su tu već obitelji, djeca i drugi prioriteti. Pokrenuli smo i “NSoft Junior Academy”, besplatnu školu programiranja i robotike za djecu naših djelatnika, tako da mogu reći da su nam prioriteti iz adolescencije polako ušli u zrelu fazu – kaže Ivana.
PUTOVANJE IZNENAĐENJA
Slijedi objašnjenje. U “NSoftu” je do korone bio običaj da svaki mjesec dvoje slučajno odabranih radnika dobije putovanje iznenađenja. Bilo gdje u svijetu. Kao Lolek i Bolek, uprli bi prstom u globus i otputovali. I praktično su se svi izredali. A sada je logika nešto drukčija.
– Bilo je to sjajno doba, ali sad je naglasak ipak na stabilnosti i dobrim primanjima, to nam je prioritet, pa neka onda ljudi sami i prema vlastitim preferencijama odlučuju što će s tim novcem činiti – veli Ivana.
Putovanja, međutim, nisu sasvim iščezla. Za deset godina vjernosti “NSoftu” slijedi nagradno putovanje do destinacije i s društvom po vlastitu izboru. A da ne misle samo na sebe pokazuje i njihova humanitarna udruga, nazvali su je NOKT, kratica je to od “Neki onima koji trebaju”.
– Mi kao djelatnici svaki mjesec odvajamo dio novca te ga potom doniramo tamo gdje je potrebniji. Najčešće bolnicama i ljudima za koje se manje zna da im je potrebna pomoć – ponosno će “NSoftova” direktorica ljudskih resursa.
U njezinoj domeni je i osmišljavanje zabavnog sadržaja, pa tako i tradicionalnog novogodišnjeg partyja iznenađenja. Koji će ove godine proteći u znaku oproštaja od sadašnjega prostora. Jer, “NSoft” se uskoro seli na drugu lokaciju, atraktivniju. Iz Mostara, međutim, nikuda ne ide.
– Jesmo li nadrasli vlastiti grad? Jesmo, ali ne pada nam na pamet odavde otići jer nam je dobrobit naše šire zajednice jedan od prioriteta. Bilo bi nam vjerojatno lakše negdje drugdje, jer se ovako diljem svijeta suočavamo s brojnim predrasudama o Bosni i Hercegovini, no to nam je samo dodatni motiv da pokažemo što naša zemlja svijetu može ponuditi – ističe direktor Jurčić.
A “NSoft” nudi pamet kakve nadaleko nema. Igor Krezić ne mora brinuti. Sve ih je zarazio svojom energijom. A ideja mu ionako nikad nije manjkalo. Kao ni benzina. Takav je on pa nisu ni oni daleko.
– S vremenom smo postali poput njega, ne stajemo, ako ne smišljamo ili ne razvijamo nešto novo imamo osjećaj kao da propadamo – kaže direktor.
A Krezić je trenutačno sav u “Rolli”, tvrtki koju je izdvojio iz “NSofta” kako bi se bavila razvojem jedinstvene aplikacije za virtualno vježbanje, trčanje i bicikliranje. I djelatnici su uključeni. Kao dobrovoljni testeri. Za zdrav život. Od kojega, uvjerio se i Krezić otkako je smršavio 39 kilograma, boljega nema.
– Ima nas dvadeset testera i cilj je da do kraja godine uz pomoć ove aplikacije svi izgubimo po deset kilograma – govori Ivana pa naglo zastaje.
– A vidi ovo, evo nas i na ekranu! – pokazuje na veliki displej s imenima i izgubljenim kilogramima.
– Za ovo nisam ni znala da svi gledaju, jadna nam majka!
Ona se na tablici nalazi u zlatnoj sredini, sasvim blizu Kreziću, od prvi listopada “skinula” je tri i pol kilograma, što je čini uspješnim testerom. A nije to ni jedini razlog.
– Za svakog od nas koji ostvari cilj Igor će donirati tisuću maraka pučkoj kuhinji, tako da nam je taj humanitarni aspekt ovog izazova veliki dodatni motiv – dodaje Ivana.
U “Rolli” se obavljaju posljednje pripreme za lansiranje aplikacije. Srećku Sušcu brada je do poda narasla dok nije završio sve što je Igor zamislio. A zamislio je taj svašta. Za desetak dana moći ćete se i vi u to uvjeriti. I dobiti svog avatara s kojim ćete džogirati u virtualnom svijetu stvorenom na sliku i priliku onog pravog.
A moći ćete, ako baš hoćete, i šetati do Čapljine.
Izvor: Slobodna Dalmacija
Foto: Nikola Vilić/Cropix
www.tomislavnews.com
